Bivši šef SOVA: Sumnjivi agenti tajnih službi moraju da odu

Obavještajci, prije svega, treba da budu pošteni i da budu patriote. Ti ljudi moraju imati veliku širinu, moraju vjerovati u ideale demokratije i pravne države i moraju imati veoma kvalitetno obrazovanje, kaže Andrej Rupnik, nekadašnji šef obavještajno-sigurnosne agencije Slovenije (SOVA).

Rupnik je, u razgovoru za “Vijesti” koji je nedavno vođen u Ljubljani tokom međunarodne konferencije o parlamentarnom nadzoru nad službama bezbjednosti, koju je organizovao ženevski Centar za kontrolu oružanih snaga (DCAF), rekao da nije dobro ni za službu bezbjednosti ni za državu da tajnu policiju vodi neko ko je politički aktivan.

Kako gledate na to što je u Crnoj Gori ponovo funkcioner vladajuće stranke na čelu ANB-a, nakon što je prvi put profesionalac vodio crnogorsku tajnu službu, ali samo godinu i po?

To nije primjer koji bi se mogao naći u zrelim demokratijama, a nažalost čest je u nekim zemljama u tranziciji. Meni niko nikada nije mogao naći veze sa politikom.

Zašto su Vas imenovali 2007. za šefa SOVA?

Mislim da je to bilo zato što je tada služba stvarno imala puno problema. Onda je trebalo da odluče koga da postave, a da ne uzburkaju političku situaciju. Našli su mene jer nikada nijesam imao kontakata sa bilo kojom strankom i to se pokazalo dobrim. Ja sam skinuo SOVA sa naslovnica, a kada sam prijevremeno završio mandat, onda je došao čovjek koji je radio u Agenciji.

Da li su šefovi obavještajno-sigurnosnih službi postavljeni politički - da, uvijek je tako jer političari postavljaju šefove službi, to jeste političko imenovanje. Ali, ako oni njega odaberu između ovih koji su stručnjaci i kojima je jedini kontakt sa političarima taj koji je predviđen zakonom u smislu da političari postavljaju prioritete u radu i onda ti za to odgovaraš, onda je to u redu.

Ali, ako neko ko je veoma politički aktivan vodi službu, to za službu nije dobro, nije dobro ni za demokratiju, može biti pristrasan. Može se zloupotrebljavati pozicija, u službu se može izgubiti povjerenje, što, takođe, nije dobro za službu. Ako se često mijenjaju ljudi na čelu službe, ona se stalno reogranizuje, a to nije dobro za ljude koji tamo rade. Oni treba da imaju mir i sve uslove za svoj posao, a on se zna - obezbjeđivanje najvišeg nivoa nacionalne sigurnosti.

Da li ste Vi, dok ste bili na čelu SOVA, ikada došli u situaciju da se od Vas traži da svoje službenike upotrijebite za političke obračune?

Nikada, jer poslije toliko rada u policiji moja reakcija bi bila samo jedna. A to se znalo. Za rad sam u razdbolju od 2007. do 2010. odgovarao dvojici predsjednika vlada, a obojici sam na prvom susretu rekao koji su moji limiti koje neću prekoračiti - poštovanje Ustava i zakona.

Mi u Crnoj Gori imamo pripadnike službe sa problematičnom biografijom, vezama sa kriminalnim miljeom, ali se ispostavilo da su politički zaštićeni. Kako izaći na kraj sa tim?

Ja sam u svom mandatu dva čovjeka otpustio. Jednog zbog nepoštovanja pravila o čuvanju tajnih podataka, a drugog zbog zloupotrebe finansijskih fondova, iako finansijski gledano zloupotreba nije bila velika. Za to je nivo tolerancije nula.

Što biste uradili u ovoj situaciji?

Oni moraju otići. Imate pravosuđe, tužilaštvo treba da reaguje čim dobije, pa i iz novina, informaciju da se dešava kriminal. Moraju preduzeti sve da se, navodno, kriminalni slučajevi pretraže i nađe onaj ko to čini. A naročito ako je u pitanju osoba sa specijalnim ovlašćenjima.

A, ako imate tužilaštvo koje je pod kontrolom političkih centara moći koji, takođe, štite takve pripadnike tajne službe?

Onda imate problem. Onda vam samo javnost ostaje.

Kakav, po Vama, profil treba da ima savremeni pripadnik službe bezbjednosti na Balkanu?

Prvo, treba da bude pošten. Ne možete vi dati nekome da radi za obavještajnu službu zato što smatrate da je rođen za taj posao, ako je na primer dobar u pretvaranju. Ako uzmete u službu ljude koji su u suštini takvi, ako je to njihova osnovna lična karakteristika, uvijek igraju neke uloge, oni će i vas prevariti.

Potrebni su vam ljudi koji umiju da igraju obavještajne uloge za interese službe. Kao što imate policajca kome dodijelite undercover operaciju, on će se pretvarati da je pokvaren i da je kriminalac, ali u suštini to neće biti.

Drugo, ti ljudi moraju imati veliku širinu, moraju biti patriote, moraju vjerovati u ideale demokratije i pravne države i moraju imati veoma kvalitetno obrazovanje. Ako nemaju univerzitetsko obrazovanje, ako ne znaju strane jezike, ako ne poznaju pravo, ekonomiju i analitiku, onda teško da mogu raditi u službi. Uz to, moraju voljeti taj posao, koji je sve drugo nego lagan, ako se pravilno shvata.

Biti obavještajac je način života, a to može u velikoj mjeri da utiče na privatan život. Ko to ne može da prihvati, ne može efikasno raditi u takvoj službi. Danas se mnogo više pažnje mora posvetiti kvalitetu, a ne brojnosti, jer princip špijunaže prije Drugog svjetskog rata i gvozdene zavjese više nije isti, puno toga se više ne radi na taj način.

Na što mislite?

Radi se o pametnim ljudima, ima puno planiranja, birifinga i analiza. I dalje su četiri osnovna metoda - i dalje su glavni operativci, nove tehnologije su pomoćne metode, a onda imate međunarodnu saradnju.

Služba mora biti prihvaćena od strane stranih partnera jer se tako dobijaju informacije sa područja za koje nemate resurse da ih pokrivate, a četvrti je korišćenje otvorenih resursa, kao što su različiti elektronski i klasični mediji, socijalne mreže, naučni radovi... Uz to, službe obično imaju mogućnost uvida u poluotvorene ili zatvorene specijalističke resurse.

Jeste li slali nekad agente u Crnu Goru?

I da jesmo, ne bih vam rekao.

Čelnici bezbjednosnih službi ne smiju biti članovi partija, Marković bio profesionalac

Nakon što je Slovenija postala nezavisna, iz Službe bezbjednosti ste otpustili broj službenika. U Crnoj Gori to još nije učinjeno, ali, ako biste mogli da rangirate, da li su i bez toga službe zemalja bivše Jugoslavije, uključujući i crnogorsku, dostigle poželjni nivo profesionalizma i otpora na političke uticaje, što biste rekli?

Te službe su na dobrom putu jer su, iako još nijeste u EU, sve dobile pristup saradnji sa zapadnim službama. Siguran sam da je vaša služba na dobrom putu.

Na osnovu čega to tvrdite?

Na osnovu saradnje sa ANB. Mislim da je crnogorska služba bila profesionalna, što se sada dešava ne bih mogao da kažem. Ja govorim o periodu dok je Duško Marković bio na čelu ANB, njega sam lično poznavao. On je profesionalac.

Ali, znate da je on član rukovodstva vladajuće stranke?

To bi pod određenim uslovima mogao biti problem. Znao sam da je politički aktivan, ali mi kada smo radili zajedno to su bila stručna pitanja, a politička utoliko koliko se razmatrala političko-sgiurnosna situacija u regionu i svijetu. To je više problem crnogorske države i njenog sistema.

Kod nas, zakon ne ograničava da neko ko radi za službu ne bi mogao biti član političke partije. I moj prethodnik na mjestu direktora agencije je bio aktivni političar. Moje lično mišljenje, a i česta praksa u modernim demokratijama je, da ljudi, koji su na čelu obavještajno-sigurnosnih službi, ne mogu biti politički aktivni i ne smiju pripadati nijednoj političkoj stranci.

Uveo sam kontrolisani embargo na dosijee, jer sam morao da spriječim otkrivanje imena agenata i doušnika koji su radili u drugim državama

Što se dešavalo u Sloveniji sa dosijeima koje je vodila bivša Služba državne bezbjednosti, dok Slovenija nije postala nezavisna? Vi ste zagovornik restriktivnijeg korišćenja tih dosijea?

Kod nas je to regulisao Zakon o slovenačkoj obavještajno-sigurnosnoj agenciji iz 1999. godine koji u članu 55 kaže da svi arhivi koji su nastali do 1991. godine u nekadašnjoj Službi državne bezbjednosti budu predati Arhivu Slovenije. To je učinjeno u oblasti domaće problematike, znači to što je radila obavještajna služba na području bivše SFR Jugoslavije.

Da li se dešavalo da ti podaci budu zloupotrijebljeni?

Do toga je došlo kasnije. Kada sam ja preuzeo službu 2007. godine, utvrdio sam da svi dosijei nijesu još bili predati, a to je bio dio koji se odnosio na spoljne poslove službe, na agenturu van Slovenije. Nijesu bila navedena imena službenika i doušnika, nego njihovi pseudonimi, ali ako vi dobijete uvid u dokumente istog izvora kroz duže razdoblje, mogli biste iz konteksta utvrditi ko je taj čovjek, što je on radio.

Kada sam bio na čelu Agencije, sve to je trebalo da predam Ahrivu Slovenije, i to sam napravio, ali sam u to vrijeme, ipak, utvrdio da se sve to ne može javno objavljivati. Ako se ti dokumenti stavljaju na raspolaganje Arhivu Slovenije, to ne znači da se može dobiti uvid u podatke.

Svako ko je izrazio interes, a to su uglavnom bili novinari i istoričari, mogli su tražiti od Ahriva, a onda je interna komisija SOVA i Ahriva pregledala tražene dokumente i odlučivala što može da se da na raspolaganje, a što ne. To što je dato, to su bili dokumenti koji bi mogli ukazati na identitet čovjeka koji je bio izvor agencije na vanjskoj problematici.

Znači, mi nijesmo imali totalni, nego kontrolisani embargo na dokumentima te vrste. Slovenački Zakon o tajnim podacima definiše kada i na koji način se mogu dokumenti, označeni kao tajni, djelimično staviti na javno raspolaganje.

Najjednostavniji metod je prekrivanje onih djelova tekstova koji moraju ostati tajni. Kada se prošle godine promijenio sastav parlamenta i Vlade, onda su utvrdili da nijesu svi ti arhivi bili fizički u Arhivu nego u zgradi SOVA, u prostorijama koje su bile pod duplom kontrolom.

Ja sam ranije uveo sistem “dva ključa” - jedan je bio u Agenciji, a drugi u Arhivu, nijedna strana nije mogla ući u Arhiv, a da nijesu predstavnici obje institucije tamo, da nije sve kontrolisano. Prostorije su bile i pod stalnom elektronskom i video-kontrolom.

Zbog čega ste to uradili, zašto nijeste sve predali Ahrivu?

Zato što su to još aktuelne stvari. Formalno, sve je bilo predato Arhivu, a pošto Arhiv Republike Slovenije za to vrijeme nije imao prostorije za čuvanje tajnih podataka u skladu sa zakonom, taj dio Arhiva je fizički ostao kod Agencije.

A vlada je ove godine odlučila da sve mora i fizički da bude preneseno u Arhiv i na raspolaganju svakome ko tamo dolazi. Nema više embarga.

( Neđeljko Rudović )