Dragutin Šurbek: Bolji od milijarde

U pjesmi o jednom vrhunskom jugoslovenskom fudbaleru i sportisti kaže se: “On je tukao Engleze, Švabe i Ruse...” Drugi jugoslovenski sportista, u drugom sportu nije samo tukao Engleze, Švabe i Ruse. On je tukao i Kineze, najveće majstore u istoriji celuloidne loptice. Riječ je o jednom od najvećih sportista bivše Jugoslavije, magu ping ponga, stonoteniseru Dragitinu Šurbeku.

Dva puta je bio prvak svijeta i pet puta evropski šampion, ima dva srebra na svjetskim i četiri na evropskim prvenstvima, osam bronzanih odličja na SP i 10 na EP, te bezbroj medaljna (uglavnom zlatnih) na balkanskim, skandinavskim i jugoslovenskim šampionatima. O kakvoj je sportskoj veličini riječ, najbolje govori podatak da je i sa 46 godina igrao na vrhunskom nivou i osvojio 9. mjesto na Olimpijskim igrama, da je trajao i trajao, i još traje, i da će trajati i kada fizički uđe u legendu. A mjesto među legendama, zaslužio je odavno.

Sa posebnim zadovoljstvom Šurbek je prihvatio da govori za crnogorski medij, odmah vadeći iz rukava uspomenu na svoj posljednji boravak u našoj zemlji.

"Bilo je to u ratnom vihoru 1995.godine. Imao sam i imam velike prijatelje u Crnoj Gori, stonotenisere, nekadašnjeg ministra sporta Božidara Ivanovića, nekadašnjeg predsjednika Stonoteniskog saveza Banju Kaluđerovića, Izeta Beganovića... Za njih me vezuju lijepe uspomene. Kada je Jevrem Brković bio u Zagreb, kada je bio bolestan, nosio sam njegova pisma u Crnu Goru, a njemu otuda neku rakijicu i pršut, koje mu je preko mene poslala familija".

"Te davne '95. godine išao sam preko Debelog brijega mojim prijateljima u Crnu Goru, upravo kod Banje Kaluđerovića. Išao sam tamo da ljudi vide kako sportisti zaista čine bratstvo i jedinstvo, imao sam snage da propagiram stoni tenis, a ljudi su voljeli kad im sportisti dolaze. Moj dugogodišnji partner Zoran Kalinić je došao po mene na Debeli brijeg sa Banjom Kaluđerovićem. Banja je fanatik, zaljubljenik u stoni tenis, divim mu se. Moram reći da mi je Crna Gora ostala u lijepoj uspomeni", kaže Šurbek za “Vijesti”.

Problemi sa zdravljem, a prije svega sa kukovima, koji su prouzrokovali praktično stopostotni invaliditet, legendarnog “krotitelja” celuloidne loptice natjerali su da tek za nijansu promijeni hod. Energija koja ga je učinila, kako kaže, “najstarijim učesnikom Olimpijskih igara poslije tadašnjeg predsjednika MOK-a Huana Antonija Samarana”, i dalje ga ne napušta, već ga jednakim intenzitetom gura naprijed.

Reket je, doduše, zamijenio knjigom, baratanje lopticom ustupilo je mjesto doktorskoj disertaciji kojom bi njegovo bogato znanje trebalo da se prenese na naraštaje koji dolaze.

Ali, priča se bar na trenutak vraća na Crnu Goru, na njegovu hrabrost da se zaputi preko Debelog brijega u vrijeme nimalo prijateljskih odnose koje su političari na vlasti iz dvije države tada “njegovali”, te uprkos vrlo vjerovatnoj osudi javnosti koja mu je predviđana kada se vrati u Hrvatsku.

"Da, bilo je to hrabro. Ljudi su bili frustrirani. Neki su mi zamjerali zašto sam išao u Crnu Goru, ali ipak smo mi bili ambasadori sporta. Nismo mi bili političari, mi smo to drugačije gledali. Mi smo radili promociju sporta i želja nam je bila da održimo dobre odnose između sportista bivše Jugoslavije".

A ambasador jugoslovenskog sporta, Šurbek je postao znatno ranije, kada je SFRJ predstavljala velesilu na sportskoj, a vrlo mudrog i pametnog “igrača” na političkoj sceni. Od Triglava do Đevđelije djeca su pokušavala da se sa reketom u rukama brane kao Šurbek, čiji je defanziva i vraćanje loptice “sa poda” izluđivalo protivnike, a do ekstaze dovodilo naciju kada bi onaj sa druge strane mreže napravio grešku.

"Kada govorimo o tim godinama, interesantno je da sam 1968. bio jedini pojedinačni prvak Evrope u bivšoj Jugoslaviji u stonom tenisu. Bilo je to u Lionu. A još interesantnije je da evo do današnjeg dana, dakle 44 godine kasnije, taj rezultat niko od stonotenisera iz zemalja bivše Jugoslavije nije ponovio. To je i najbolji pokazatelj koliko je teško biti prvak Evrope i svijeta u stonom tenisu, koliko je uopšte teško osvajati medalje. Ali, mi smo bili zlatna generacija stonotenisera, bog nam je to dao jer je stoni tenis vrlo komplikovan sport".

"U to vrijeme bili smo među najtrofejnijim sportistima u Jugoslaviji i na taj način propagirali smo naš sport. Stoni tenis se uvukao u sve kuće, dobro se sjećam da su se u parkovima radili kameni stolovi za ping pong, igrao se u svakoj školi, u svakom kutku. To je bila dobra propaganda, na kraju krajeva mi smo donosili medalje sa evropskih i svjetskih prvenstava".

U vremenu manjeg tehnološkog razvoja, bez računara, interneta i fejsbuka, ali i vremenu sa puno više romantizma u svakom pogledu, fudbal se igrao sa kamenjem umjesto stativa, kao koš je služila tabla sa natpisom ulice, garaže su bile rukometni golovi... Stoni tenis se igrao na starim školskim tablama, postavljenim na gajbe, sa knjigama koje su mnogima bolje služile kao “mrežica” nego da iz njih nešto nauče...

"Danas nema tog fanatizma, entuzijazma, nema više tih ljudi koji će živjeti za ping pong, za stoni tenis. Mi smo kao djeca sa reketom spavali u krevetu, nismo se micali od njega. Imali smo one male loptice koji su pucale, kao stolovi su nam služile školske klupe, za vrijeme školskih časova od šperploče smo pravili rekete. Stoni tenis je bio u povoju negdje 1954-55.godine. Negdje 60-ih godina došao je top-spin, najteži udarac un stonom tenisu, a došle su i nove gume iz Japana, nova drva, tehnika je napredovala, ljudi su dobili volju, počeli su više da igraju, a s druge strane neki su čak prestali igrati zbog toga jer prije je bilo jako puno “rezanih” lopti, nije bilo napadača".

"Međutim, oni koji su bili uporni su i uspjeli. Bila je to prekretnica u razvoju mog sporta. Interesantno je da su se Japanci, koji su izmislili top-spin, najslabije snalazili protiv njega. U međuvremenu mijenjala su se pravila, nekada se igralo sa dve iste boje guma, sada moraju biti crvena i crna, loptica je bila prečnika 38 mm, sad je 40, što znači da nije brza kao kad je bila manja... Set se igrao do 21, servis se mijenjao na svakih pet poena, sada na svaka dva... Danas se igra atomski stoni tenis, nema puno ljepote, nema vraćanja, kako ja kažem, negdje sa balkona itd".

"Mi smo u tome bili virtuozi, publika se oduševljavala takvim stilom, zato smo i privlačili gledaoce. Bilo je to kao da igrate egzibiciju, to je bila divota, uživali su ljudi u tome. Međutim, danas se igra do 11, pa kad vi malo razmišljate o tome, ako promašite servu nadrljali ste jer je ona 10 odsto igre. To nije stoni tenis, nemate pravo na grešku. Ne smijete uopšte ni pričati, mora biti mir, tačno se zna kad se može uzeti pauza, između koliko poena, ne možete se brisati kad god želite, možete tražiti samo jedan tajm-aut..."

Da bi postao to što jeste, bila je potrebna nevjerovatna ljubav prema stonom tenisu i ogroman, ogroman rad, gotovo neprekidan. Loptica je bila dio njegovog bića.

"Stavljao sam lopticu u usta i sa njom sam mogao pogoditi šta god želim. Izbacujući lopticu iz usta mogao sam da palim i gasim svjetlo i šta sve ne. Ali, non-stop sam trenirao. Kada sam se oženio i dobio dijete, uzeli smo stan na 8. spratu, jer je bio neuporedivo jeftiniji nego na prvom, a ja nisam išao liftom već bih pritisnuo dugme da on ide sam, a ja pokušavao da ga stignem trčeći stepenicama i usput žonglirajući narandže. To sam radio bukvalno svakog dana, jer je to bio dobar trening. Ovaj reket što vidite težak je kilogram, metalni. Teško ga je i držati, a kamo li mahati sa njim po čitav dan, kao što sam radio", ističe Šurbek i pokazuje dio svog raskošnog repertoara, uz zadivljujuću brzinu baratanja njegovom relikvijom.

Naporni treninzi su, kako kaže, bili jedini način da se doskoči tadašnjim, a i sadašnjim vladarima ping ponga – Kinezima.

"U Kini sam bio 37 puta, znao sam sve o njima, znao sam zašto su najveći i šta treba da uradim da bih mogao da im se suprotstavim. U to vrijeme oko 100 miliona Kineza je igralo stoni tenis i trenirali su oko pet sati dnevno. Znao sam da i ja moram trenirati najmanje pet sati da budem kao oni. Da bih bio bolji, morao sam da treniram više od njih. Zato sam uveo osmosatno radno vrijeme i počeli smo da ugrožavamo njihovu dominaciju, pobjeđivali smo ih".

"Zato su oni nas zvali u Kinu, u svakoj dvorani su bile postavljene kamere da snimaju kako igramo i da poslije to analiziraju. Ostajali smo po mjesec, ali nikad nas nisu mogli proučiti. A nama je koristio boravak kod njih, u mjesec bih izmijenio po 500 protivnika, tako da sam se u Evropu vraćao bar 30 odsto psihički bolji i u zavidnoj fizičkoj kondiciji. Kinezi su, iako smo ih pobjeđivali, i tada bili najbolji na svijetu a govorili su nam: “Mi učiti od vas”. Zbog takve filosofije, i danas su neprikosnoveni".

U čemu je tajna? Tajne praktično I nema...

"Oni studiozno tome pristupaju, odvajaju djecu od malena, imaju svoje kampove, centre, oni žive u tim kampovima. Jedan kamp je zgrada od pet spratova, koji na svakom ima 15 stolova za stoni tenis. Oni tu žive, kreveti su na sprat, idu u školu, imaju stručne ljudi koji rade s tom djecom. Studiozno pristupaju trenažnom procesu, kadrovi su im vrhunski. To je, ujedno, borba za život i zato su oni najbolji. Između 30. i 35. godine oni su već starci, jer imaju paklenu konkurenciju. Tada pokušavaju da se skrase i negdje po svijetu".

Jedan se, zanimljivo, skrasio i u reprezentaciji Hrvatske.

"Da, imali smo mi još jednog, a sada imamo aktuelnog vicešampiona Evrope. Zove se Ruivu Tan, ima 29 godina, a bio je srebrni na Evropskom šampionatu u Danskoj u oktobru, ali ima i dva srebra na prvenstvu Starog kontinenta u Beogradu 2007. Jedno vrijeme igrao je u Zagrebu, pa u Njemačkoj, sada igra u Rusiji sa Zoranom Primorcem. Sada je Rusija za stonotenisere ono što je nekada bila Njemačka. Ali, čuo sam od Kineza da i kod njih sada dobro plaćaju, pa čak i nemaju potrebu ići u inostranstvo".

Šurbek se u Kini zadesio i u vrijeme njihove najveće nacionalne tragedije, 9. septembra 1976. kada je umro veliki vođa Mao Ce Tung.

"Za njih je to bila strašna tragedija, tugovali smo sedam dana, nismo mogli ništa da igramo. Tada mi je jedna Kineskinja vrlo ozbiljno rekla: “Gospodine Šurbek, saslušajte me - mi smo sada žalosni i tužni, ali mi ćemo našu tugu pretvoriti u snagu”. Vrlo interesantno!"

S obzirom na to da je igrao i sa 46 godina, dočekao je da nastupi i sa Dragutinom Šurbekom juniorom.

"To su nekako ekstremni slučajevi da otac i sin igraju zajedno u reprezentaciji, kao Dado i ja. Kod nas u Hrvatskoj je sličan primjer Kranjčara, jer je Cico bio selektor, a njegov sin Niko reprezentativac. Imate i primjer dva brata Kličko, ali takvih je slučajeva vrlo malo. Ja sam srećan i ponosan što sam igrao zajedno sa sinom, pogotovo je to kuriozitet u stonom tenisu".

Ali, Šurbek brine i za mlađe naraštaje uopšte.

"U Hrvatskoj se malo ulaže u sport, mnogo se više ulaže u kulturu. Mislim da bi i u sport trebalo ulagati, treba djecu privući u dvorane, da nisu na ulici. Nije samo droga pošast, i sportske kladionice su nešto strašno, to je na prvom mjestu po opasnosti za mlade, a droga na drugom".

Uprkos svemu što je uradio, Šurbek u Hrvatskoj još nije dobio sportsku penziju.

"Vidim da je u okruženju to riješeno, sada pokušavaju da to riješe i kod nas. Mi to zovemo naknada za sportsku izvrsnost. Ali, mislim da bi trebalo pažljivo napraviti kriterije. Ne možemo mi tolerirati jednog Ivaniševića, Kukoča ili Ljubičića, koji su živjeli u Americi ili u Monte Karlu, bili tamo prijavljeni i tamo su plaćali porez. Ako nisu plaćali porez u svojoj zemlji, po čemu bi oni trebali dobiti naknadu od države. Ima sportista koji su jako slabo plaćeni ili nikako, imamo mi sportiste koji su olimpijci a koji su socijalni slučajevi, koji su pronosili slavu svoje države. Država o njima mora da vodi računa".

Bio je predsjednik Hrvatskog stonoteniskog saveza, sada istu funkciju obavlja u Stonoteniskom savezu Zagreba. Bio je i gradski zastupnik, sada je u kabinetu predsjednika Hrvatske Iva Josipovića za dodjelu najvećih civilnih odlikovanja Republike Hrvatske. Čak stiže i na Maksimir...

"U Izvršnom sam odboru Dinama. Igrali smo Ligu šampiona, prošli smo tako kako jesmo, ali mislim da prvo treba urediti stadion, ili ovaj srušiti i napraviti novi. Stadion Dinama mora da bude kult, a ne da Dinamo muku muči, da nema publike. Tačnije, postoji navijačka skupina “bed blu bojsi”, koja je dosta opasna, jednostavno ne voli rukovodstvo, ne voli Zdravka Mamića. Ali, pravi navijači su uz klub i kada gubi, a sukobi interesa nijesu dobri za sport".

Čuveni gazda NK Dinamo Zdravko Mamić, kaže Šurbek, ima i svoju drugu stranu, manje poznatu javnosti...

"On zaista izlazi u susret i pomaže bivšim sportistima koji imaju socijalne probleme, spašava ljude, spašava klubove, posuđuje novac, puno klubova mu nije ni vratilo novac itd. On je eksplozivan, nemojte mu dirati i spominjati familiju, na to je posebno osjetljiv. Međutim, ja ga podržavam, on ima srce. U Širokom brijegu finansira mlade talente i svaki mjesec odvaja 10 hiljada eura za njih. Dinamova škola nogometa, koja ima 30 trenera, jedna je od najboljih u Evropi. To su sve bivši reprezentativci koji imaju sjajnu saradnju i sa jednom Barselonom".

Član Dinama je i reprezentativac Crne Gore Fatos Bećiraj.

"Sviđa mi se, dobar je, borben, čvrst je. Baš ga podržavam".

San ostvaren u Barseloni

"Žao mi je što je stoni tenis tek 1988. godine u Seulu uveden u program Olimpijskih igara. Tada sam igrao u Njemačkoj, imao sam dosta godina i propustio da nastupim. Ipak, nakon proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske, sa 46 godina izborio sam nastup na Olimpijskim igrama u Barseloni. Bio sam najstariji učesnik!" "

Ja se uvijek šalim, pa velim jedino je pokojni predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Samaran bio stariji od mene. Ali, ponosan sam jer sam bio učesnik Olimpijskih igara, vidio sam te sportiste, živio u olimpijskom selu, što je želja svakog sportiste. Ono što se dešava na borilištima svi vidimo, prolazimo, međutim, živjeti u olimpijskom selu je nešto fantastično", ističe Šurbek.

Sport mu je, kaže, mnogo toga dao, ali ponešto i oduzeo.

"Oduzeo mi je zdravlje, stradali su mi donji ekstremiteti, otišla su mi koljena, kukovi, imam diskus herniju, bole me ramena... Iako sam još donedavno igrao u veteranima, operisao sam kuk i na kraju sam, nažalost, postao stopostotni invalid. Sada pokušavam da svoje bogato iskustvo prenesem na mlade. Ljudi iz svih bivših jugoslovenskih republika su nadareni, mi smo sposobni i kao sportisti i kao organizatori. Nekada je bilo teže biti prvak Jugoslavije nego prvak Evrope, bila je strašna konkurencija".

Znam za talentovanog dječaka sa Cetinja

Kakav je u Vaše vrijeme bio crnogorski stoni tenis?

"Crna Gora je imala nekoliko talentovanih igrača, međutim, stručni kadar nije bio na tom nivou koji je trebalo da bude. Trebalo je imati i uslove, dvorane, treninge... Stonoteniseri iz Crne Gore morali su ići u Kranj, Niš, Beograd, Zagreb... Dođu na turnir pa ispadnu u prvom kolu, onda gledaju onih tri dana, onda opet kući - to je bilo strašno. U to vrijeme Srbija, Hrvatska, pa i Slovenija davale su reprezentativce evropske i svjetske klase, imali su centre, zajedničke kampove. Zvali su se jugoslovenski sportski centri".

"To su bile svojevrsne eksperimentalne škole, svi najbolji su se tamo okupljali i trenirali. To je bilo jako dobro, punili smo dvorane gdje god bismo se pojavili. Žao mi je što se Crna Gora nije stonoteniski razvila, ali znam da ima sposobnih ljudi i da ima talenata za stoni tenis. Čujem da ima jedan mladi, talentovani igrač na Cetinju, koji nema šaku (Filip Radović, prim.a). Rekli su mi da puno obećava, da ima odlične rezultate. E sad bi on trebao doći u prave ruke, trebao bi ići u neki kamp gdje bi mogao da se razvija u vrhunskog igrača", kaže Šurbek.

I za kraj razgovora, poruka za ljude u Crnoj Gori za 2013. godinu.

"Želim da Crna Gora živi stabilno, da djeca nisu na ulici, da se bave rekreacijom i sportom. Ne mogu svi biti olimpijski pobjednici, ali u zdravom tijelu je i zdrav duh. To treba da propagiraju roditelji, da se propagira u školama, vrtićima. Crna Gora ima talentovane sportiste, planine, rijeke, more... To je prednost vaše države i morate tu prednost da iskoristite", zaključuje Dragutin Šurbek.

( Aleksandar Vučković )