Dobro je to, reče konobar

Postoje svega tri vrste konobara u Crnoj Gori. Prvu grupu čine oni koji od prvog dana već spremaju svoj teatralni govor koji će upriličiti dok budu davali otkaz. Na licu takvih konobara gotovo uvijek možete vidjeti grimasu koja kao da dokazuje da je to njegov posljednji dan na poslu, čak posljednji dan u (neprosperitetnoj) državi. Dogodi se vrlo često da prođe par godina prije njihovog sučeljavanja sa gazdom izrabljivačem. Ova grupa konobara u sebi kuva i predugo u sebe pakuje gnjev koji obično ispliva tamo gdje ne treba i nije mu mjesto.

U drugoj grupi su konobari-gazde, oni koji se šepure i iskoriste svako gazdino odsustvo da ga nesvjesno imitiraju, da vladaju mjestom bar nakratko. Takvi konobari uživaju u podvikivanju kuvarima ili šankerima. Vrlo vješto pozicioniraju sebe na ljestvici, i zauzimaju visoko mjesto u hijerarhiji restorana ili kafea, naravno sve dok se ne pojavi gazda i sruši sve mini-autoritete.

U treću grupu spadaju prinuđeni konobari, oni koji slušaju jer moraju, čekaju platu i od nje zavise, i sa njom se ne igraju. Dosta njih ima kratak fitilj, ali su uvijek svjesni šta ih čeka ukoliko izgube posao pa stoga zaborave na dostojanstvo i prag tolerancije im vremenom postane veći.

Čvrsto vjerujem da je jedan vic o konobarima u Podgorici istinit, odnosno da je vic proizišao iz istinite gradske priče koja je djelovala previše dramaturški sređeno da bi se prezentovala kao obična stvarnost.

U jednom od elitnih kafića na Bulevaru Svetog Petra Cetinskog (Belvar Lenjina) svratio je rano ujutru prvi gost i naručio sebi piće. Čitao je novine nekih sat vremena, a za to vrijeme konobar je u ćošku sjedio zavaljen u fotelju i gledao pregled utakmica italijanske lige. Nakon što je odgledao najbolje golove, konobar se posvetio čitanju novina sa pečatom u uglu koji ukazuje da je riječ o „besplatnim primjercima“.

Nakon što je gost pročitao novine ustao je i pozvao konobara da dođe i naplati. Tad ga je upitao konobar, i dalje zavaljen u fotelju.

Što si ono imao?

Kafu, espreso mali.

Dobro je to!

Rekao je konobar i nastavio da čita novine. Dobro je to!

Nije ovaj njegov odgovor bezazlen. „Dobro je to“, jede naše društvo već dugo godina. Koliko li je potrebno da bude visina ceha pa da konobar odluči da ustane na noge i naplati. Svojstveno im je izigravanje istovremeno mangupa, opasnog tipa i intelektualnca.

Jedna kafa ne može da bude razlog ustajanju. Možda je posrijedi držanje nivoa, ili pak lijenost. Provođenje vremena u kafani u kojoj se sklapaju milionski poslovi i slušaju moderne vestern priče, dovodi do toga da većina konobara nakon oslobađanja, odnosno čim se u civilu dohvate grada i drugih kafana, počinju bahato da plasira priče o svojoj umiješanosti u svaki od velikih poslova, a tvrdeći da poznaju sve ljude koji su ikad kročili u kafanu. Vrlo često se da primijetiti da je bahatost prelazna i to iz smjera gazda-konobar, dok prisustvo gazde isključuje bahatost konobara.

Da kojim slučajem konobar živi od plate, da od te plate plaća kiriju i izdržava porodicu, skočio bi da naplati kafu. Međutim, vjerujem da su se poklopili lijenost i činjenica da je kafa najjeftinija stavka na meniju. Sve kreće od ličnog. Svaki korak je unaprijed proračunat. U bilo kojem poslu se prvo računa koliki je lični dobitak, pa tek onda koliko je potrebno odricanje. Vagamo previše, a često je to prikriveno srljanjem pojedinaca. Uglavnom, postoji zagriženost kao vid inata ili tvrdoglavosti. Srećom, kafa je najjeftinija, pa iako je tako, teško da ima te kafe koja će natjerati naš narod da ustane. Teško. Teško je to kod nas, a dobro je to.

( Đuro Radosavović )