Jarčevo slavlje

Nije zalud Konjević Raško ušao u urbanu poeziju. Ne kao poslanik ili potpredsjednik crnogorskog JUL-a, već kao metafora. U svakom umjetničkom djelu ličnosti i događaji nemaju veze sa stvarnim licima i događajima. Zato su “Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” uzeli Konjević Raška kao prototip koji najslikovitije odražava njihov pogled na stanje u društvu. Bio je to ne samo znak anarhističkog protesta jedne grupe umjetnika, već krik generacije. Konjević Raško je za današnji naraštaj mladih ljudi koji ulaze u život i treba da odlučuju o budućnosti prikazan kao primjer koji ne treba slijediti - poslušnik, karijerista, demagog...

Da ponekad život prevaziđe umjetničku imaginaciju, pokazuje i slučaj ministra Raška Konjevića. Od kada je postavljen na mjesto šefa policije, on pokazuje da je daleko prevazišao sliku koju mu je ispisao “Antonio Sanchez...” Umjesto bezazlenog i poslušnog karijeriste, sada gledamo novo lice, hladnog šefa predatorske policije jednog dotrajalog režima. Prva Raškova akcija, to jest asistencija, kako bi on rekao, bio je udar po kriminalu. Uhapšeno je 5 bivših direktora CKB jer im je Truhiljovo tužilaštvo (dominikanskog diktatora su zvali Jarac) otkrilo da su od stotinjak hiljada izdatih kredita nekoliko njih bili bez adekvatne garancije!

Međutim, nije sporno što je Raško u ovoj akciji asistirao Milu! To je zadatak njegove službe. Da postupi po naređenju! Sporno je ono što je uslijedilo nakon toga. Naime, ministar R. K. je prvi potrčao da se preko medija pohvali naciji kako je, eto, beskompromisno započeo svoj mandat. Udario je u samo srce mafije! Onda ga je taj uspjeh toliko osokolio da je narednog dana na Odboru za bezbjednost pričao bajke o tome kako će da napravi crnogorski Uskok! Kad mogu Hrvati, što ne možemo mi, kaže prvi policajac. Čak ističe pozitivan primjer kod zloglasnih Srba - kad može Vučić, razmišlja on, zašto ne može Konjević!

Stvar je bila tragikomična dok je Konjević Raško bio solo pjevač. Kada smo dobili orkestar, onda je sve dobilo zlokobne obrise. Truhiljo dirigent, a Raško i Ranko izvođači (radova). Ničim izazvan, Krivokapić Ranko prekorno se obratio sudijama - ili ćete svirati u našem orkestru sa operativcima iz policije i tužilaštva, ili vas neće biti. Zvuči poznato. Dakle, Milo nacrta metu, Ranko da političku podršku, a Raško, Ranka i Vesna sprovedu naum u djelo. Po kratkom postupku. I onda Duško javi Briselu kako smo krenuli na krupne ribe. Cinično, zar ne.

Sud je ovog puta zakazao i lider JUL-a je strašno ljut. Čak toliko da ne može da se iskontroliše, već javno razotkriva prirodu režima kojem već deceniju bezuslovno služi.

Ali, svjestan je Krivokapić i opasnosti sa druge strane. Ukoliko narodni Sud zadrži neutralnost i obezbijedi zakonit postupak, mogla bi se razokriti moguća ujdurma. Hipotetički – ako Sud na kraju utvrdi nevinost osumnjičenih, ispašće da je sve bila farsa i politički progon kritičara režima. Vijesti, Monitora i iznad svega profesora Perovića, kojeg je u nedavnoj preizbornoj kampanji Truhiljo targetovao kao glavnog neprijatelja. Ako optužnica padne na sudu, u kom orkestru će onda pjevati Konjević i Krivokapić? “Antonio Sanchez...” bi stupio na scenu: svi koji “neće da budu Konjević Raško, Vojičić Zeko i Đuranović Draško” - ima da prođu kao profesor Perović. Da budu razapeti na krst, a njihova porodica utamničena.

Ono što, dodatno, izaziva podozrenje i rezervu je činjenica da se šef režima odlučio da udari ne na profesora Perovića, već na njegovu sestru. Cinično poručujući – prozivali ste moju sestru koju pominje glupavo američko tužilaštvo, e sad će vam moje tužilaštvo, mudro i pametno naravno, pronaći nešto za vašu!

Da li se onda, u takvim okolnostima, može govoriti o pravnoj državi koja tretira svakog pojedinca na jednak način, ili o zloupotrebi tog svetog principa svakog demokratskog poretka! Ako je prvo, svaka čast, sve sporno u CKB, naravno, treba istražiti. Ukoliko je drugo, montirani proces, onda bi se moralo konstatovati da smo ušli u završnu fazu diktature u kojoj režim neće prezati od likvidacija, hapšenja i javnog linča svojih oponenata kako bi zadržao kontrolu nad društvom.

Ali, da se vratim “Antoniju Sanchezu” i njegovom junaku. Ministar Konjević dobro zna da hrvatski Uskok, na koji se poziva, nije proradio u Hrvatskoj u doba Tuđamana, niti su srpska policija i tužilastvo krenuli u obračun sa mafijom i korupcijom u vrijeme Miloševića. Izmijenjalo se nekoliko vlada i nekoliko političkih garnitura i u Hrvatskoj i u Srbiji da bi se oslobodila situacija da institucije mogu profesionalno raditi svoj posao. Bez Marovićeve pincete i selektivnosti. Zahvaljujući tome, uostalom, jedan hrvatski premijer završio je u zatvoru. Plus potpredsjednik vlade i par ministara. Kao i niz članova uprave javnih kompanija. A nama Konjević Raško najavljuje da će on pod Truhiljom da krene u beskompromisnu borbu protiv mafije i korupcije?! Pa onda bi prvo trebalo krenuti od svog šefa - našeg premijera! A ne, ispod njegovog šinjela cvrkutati o profesionalnoj policiji i nezavisnom tužilaštvu. Jer, selektivna pravda je najveća nepravda. Znak diktature i bezakonja.

Zato orkestar koji je formirao novi premijer tako zloglasno zvuči. I podsjeća na Jarčevo slavlje. Ispada da svako ko se usprotivi diktatoru može biti, bez problema, likvidran - fizički, finansijski ili moralno. Zato služe njihovi mediji, policija, tužilaštvo i mafija. Kakva sila. Pa ko smije tome da se usprotivi?!

Ali, i Jarac je na kraju izgubio. I Staljin. Franko i Pinoče. I Honeker. Ono što bi ministar Konjević trebalo da zna je da je još mlad da bi tako suludo završio. Jer nakon svake diktature, možda čak i nezasluženo, sramnijim imenom u istoriji naroda ostanu upisana imena zloglasnih šefova policije i tužilaštava negoli samih diktatora. Eto zašto bi Raško Konjević trebalo još jednom da razmisli nad porukom “Antonija Sancheza i Kurvinih Sinova” - neću da budem Konjević Raško, Ja!

( Željko Ivanović )