Šta je obilježilo fudbalsku 2012. u Crnoj Gori
Dok su rane od nespretno odrađenog baraža i propuštene šanse u 2011. i dalje pekle, malo je ko primjećivao da kroz prijateljske utakmice sa Islandom, Belgijom i Letonijom Crna Gora tiho krči put ka godini bez poraza.
Iza crnogorske fudbalske reprezentacije je jedna od najuspješnijih, uz magičnu jesen 2010. definitivno najuspješnija godina od sticanje nezavisnosti.
„Sokoli“ su 2012. godinu završili bez poraza, što je rezultat sa kojim u evropskom sazvežđu moćnih reprezentacija može da se pohvali samo svjetski i evropski prvak Španija.
Dok su rane od nespretno odrađenog baraža i propuštene šanse u 2011. i dalje pekle, malo je ko primjećivao da kroz prijateljske utakmice sa Islandom, Belgijom i Letonijom četa Branka Brnovića pomalo tiho krči put ka godini bez poraza. Remi sa Poljskom u Podgorici na startu kvalifikacija dočekan je sa pomiješanim emocijama, kako zbog dešavanja na terenu tako i zbog ponašanja dijela navijača (utakmica je u jednom momentu bila na ivici prekida), da bi epska pobjeda nad Ukrajinom na obali Dnjepra iz korijena promijenila priču i maltene za jednu noć gurnula Crnu Goru u novi fudbalski trans. Uz lagane pobjede nad San Marinom to je bilo dovoljno za prvo mjesto u novogodišnjoj noći, ali prava iskušenja i prava borba dolaze tek u 2013. godini. Ako bi se mjerio pređeni put do Brazila, Crna Gora je trenutno negdje na trećini, ali samouvjerena da može da stigne do kraja.
Stevan Jovetić je u međuvremenu stekao status megazvijezde u Italiji, za njega su se ljetos otimali Juventus, Mančester siti i Čelzi. Jo-Jo je na kraju odlučio da još jednu godinu ostane u Fiorentini. Navijači Juventusa klanjali su se Mirku Vučiniću, koji je sa nekoliko odlučujućih golova u finišu sezone donio sebi prvu, a „staroj dami“ zvanično 28. titulu prvaka Italije. Titulu, i to kakvu, u Premijer ligi, osvojio je i Stefan Savić sa Mančester sitijem, ali je već u avgustu u potrazi za većom minutažom postao Jovetićev saigrač u Fiorentini. Marko Baša je drugu godinu zaredom zaigrao sa Lilom u Ligi šampiona, Dejan Damjanović „pokorio“ Seul, Vukašin Poleksić se vratio na teren nakon dvogodišnje suspenzije, a Miodrag Džudović ostao vjeran Spartaku iz Naljčika, čak i u Drugoj ligi.
Na klupskoj sceni, Budućnost je u 2012. više mečeva igrala pod Goricom pred sablasno praznim nego polupraznim tribinama (kazne zbog navijača), ali to nije spriječilo podgorički tim da uz niz rekorda prekine nisku bez trofeja i osvoji drugu titulu u nezavisnoj Crnoj Gori. Za to vrijeme, jedan drugoligaš (Čelik) probijao se kao tane kroz drugu ligu i na kraju postao prvi crnogorski tim od nezavisnosti koji je osvojio Kup i izašao u Evropu, a pritom nije bio član elitnog ranga. Mogren je u, za naše prilike, spektakularnim transferima prodao Luku Đorđevića Zenitu i Marka Bakića Torinu, ali taj novac nije pomogao čelnicima kluba da dobiju licencu za nastupe na evropskoj sceni.
A u Evropi, Zeta je napravila nisku za pamćenje, ekipa Rada Vešovića je u „rušilačkom“ pohodu kroz kvalifikacije za Ligu Evrope nanizala čak tri tima, jermenski Pjunik, finsku Jivaskilu i Sarajevo. Zbog ovog niza koji će neki crnogorski tim teško ponoviti u bliskoj budućnosti, fudbaleri Zete su zaslužili da im se oprosti devetka protiv PSV-a u Ajndhovenu.
Počela je i nova sezona u CFL-u, čini se sa nikad manje kvaliteta, ali i nikad više neizvjesnosti. Jesenju titulu je osvojila Sutjeska, ali za onu krajnju, puno važniju, konkurišu još tri tima: Budućnost, Rudar i Čelik.
Veliki dio timova Prve i Druge lige se tokom jeseni gušio u besperici, štrajk nije zaobišao ni najveći crnogorski klub (Budućnost), a liga je u jednom momentu bila pred kolapsom. Da bruka, ipak, ostane pobrinuo se Lovćen, „stogodišnjak“, klub koji je u predvečerje velikog jubileja zbog besparice otpustio sve prvotimce i šansu ukazao omladincima, ugrozivši regularnost cijele CFL.
Izgradnja istočne tribina stadiona pod Goricom nije počela ni u minuloj godini, a 2012. je samo donijela dilemu da li će se tu graditi više ikada...
Galerija
( Danilo Mitrović )