SRDAČNO SA KOSOVA
Obmanjujuća decembarska razglednica
Neonska svjetla koja obasjavaju cijeli grad kriju stvarnost - totalni neuspjeh sistema.
Još jedna godina je na odlasku.
Priština se, kao i svaki veći grad koji drži do sebe, već par sedmica pretvorila u gnijezdo neona u svim bojama, čiji večernji bljesak zasljepljuje ljepotom svjetla u mraku. Kladio bih se da se lijepo može vidjeti iz aviona, sa 10.000 metara visine, u noćima kada nema oblaka.
A dolje, na zemlji, u gradu, prodavnice su prepune ukrasa, po izlozima caruju djeda mrazovi, a na ulicama svakim danom niče sve više novogodišnjih tezgi na kojima ljudi za sitne novce kupuju plastične jelke, božićne kape i platnene jelenske rogove.
Praznični mirisi se već uveliko mogu osjetiti po trgovima - od palačinki i kestenja, do američkih viršli i krofni. Fali samo još vruće vino, da bi se čovjek osjećao kao u nekom od božičnih parkova Beča ili Budimpešte.
Svi se već spremaju za novu 2013. godinu, čak i oni koji su se do 21. decembra kleli da sigurno neće nikada doći.
Vijesti javne televizije su prepune konferencija za novinare zvaničnika koji nabrajaju svoje “istorijske” uspjehe, a ono malo neiskorišćenih budžetskih sredstava dobro dođe za poslovne koktele, večere i ostale tradicionalne ceremonije na kraju godine.
Svi su nasmijani i bezbrižni, moderno obučeni i našminkani, sve je lijepo i u redu.
Ljudi nemaju zbog čega da brinu.
Novogodišnja razglednica sa mnogo boja i svjetla!
Lijepi grad, lijepi ljudi, lijep život!
Prava idila!
* * *
Da. Lijepa je Priština posljednjih dana decembra. Lijepa, ali i obmanjujuća.
Jer, decembarski sjaj – naravno – krije brutalnu stvarnost s kojom živimo.
Iza neona se kriju ljudi koji sve teže opstaju u ovome našem svijetu besposlice. Ljudi koji se sve teže bore sa ne jednom već više kriza istovremeno – ekonomskom, političkom, socijalnom, društvenom.
Ispod duge i bijele pamučne brade svakog od stotinu djeda mrazeva po prištinskim sokacima stoji po jedan čovjek sa hiljadu problema, dok sve manje ljudi ima novca i volje da svoju decu slikaju sa njime.
Blistava svjetla i ukrasi po ulicama, uvezeni zajedno sa petardama i ostalom prazničnom pirotehnikom iz Kine, tu su da sakriju tminu korupcije koja se proširila po švim žilama države i društva. Kriminal koji kontroliše biznis, politiku i sve ostalo. Nesposobnost koja je uzela vlast u ruke sa jedinim ciljem da obogati grupu ljudi na leđa građana i države.
Decembarska razglednica služi i da zaboravimo kako nismo uspjeli da izgradimo ni osnovu demokratije, kako smo teško stečenu slobodu uprljali izbornim krađama, deficitom tolerancije i krajnjom distorzijom pravde i prava.
Da, praznična svjetla kriju stvarnost – ili pokušavaju da je izguraju u zaborav - dok se glas protiv obmanjivanja zataškava što bučnijom muzikom - od američkih pjesama o božićnim zvoncima, djeda mrazevima i letećim jelenima, do domaćih turbo-folk-pop-rep ritmičnih pričalica sa psovkama i seksualnim aluzijama.
Krije se nezadovoljstvo ljudi, njihovo razočarenje, osjećaj neuspjeha, ukus poraza, duhovno poniranje, manjak kulture, vladavina mišića nad umom, trijumf gluposti!
Sve to, i mnogo više od toga; sistem je naslikao lijepu i obmanjujuću razglednicu kako bi sakrio sopstvenu ružnoću i potpuni neuspjeh ljudi koje je doveo na vrh.
Iako svi dobro znaju da nema tog neonskog svijetla, ukrasa i Deda Mraza, niti božičnih kapa i jelenskih rogova koji mogu obmanu pretvoriti u istinu.
Ako zbog ničeg drugog, onda zato što sve ovo pokušavamo da sakrijemo – sami od sebe!
I to je nemoguće!
* * *
Neko će, zasigurno, reći da je sve ovo normalno - jer se decembarski praznici svugdje koriste kao ventil za izduvavanje društva; neka vrsta tajm-auta za sve nas, da stanemo i za trenutak zaboravimo svakodnevicu i probleme.
Dodaće da ljudi znaju gdje žive, ali im je potrebno da makar na kratko zaborave svakodnevne teškoće, sa kojima se inače bore.
Da. Složio bih se, svakako, da su naši problemi posljedice grešaka ljudi koji inač e dobro rade. Ali to kod nas - nije slučaj.
Na Kosovu - a kako primjećujem isti je slučaj i u cijelom regionu – vlast je koncentrisana u rukama ljudi kojima – kako to neko veoma davno reče – ne bi dao ni da mi čuvaju ovce, jer će ih izgubiti.
A kamoli jednu državu i cio njen narod.
( Agron Bajrami )