Mugošin kraj

Zaista zvuči dirljivo. Baš 9. marta navršava se tačno 13 godina od nekog dana kojeg pamti samo Mugoša. To je dan kada je on postao vezir - zato je njemu i tako važan i urezan u sjećanju. Za sve ostale stanovnike glavnog grada potpuno nevažna stvar. Svi znamo da je davno zajahao kasu Glavnog grada, niko se više ne sjeća kada je to tačno bilo. Niko se ne sjeća godine, kamoli dana. I samo je cinik i uzurpator vlasti i javne funkcije mogao izvući neki sasvim nevažni datum da bi najavio svoje povlačenje. Gledali smo sličnu parodiju kod još jednog isluženog DPS kadra - kod ministra Roćena. Ničim izazvan saopštava naciji da se povlači, a onda pljušte telegrami podrške, Amerike, Njemačke, Brisela - svi oni koji su mu došli glave nariču nad njegovom prerano ugašenom zvijezdom! Slušali smo salve priznanja ministru evroatlantskih i ruskih integracija i samo takve riječi zahvalnosti za njegov doprinos svjetskom miru i bezbjednosti.

Zar istu predstavu ne gledamo sada. U stvari, tek ćemo je vidjeti. Veliki vezir se povlači, a mi kao da već slušamo ode tom velikom graditelju Podgorice, koji je izmijenio ovaj grad kao niko prije njega! U figurativnom, ali, nažalost, i u bukvalnom smislu. I vezir i njegova partija i naši saveznici ubjeđivaće nas u veličinu njegove svojevoljne odluke da se povuče sada kada nam je najljepše s njim, iako svi mi znamo da nije tako. Da se Mugi ne povlači - njega smjenjuju. Čiste.

Zaista je maher naš Truhiljo. Pomeo je Roćena, zatim Mugošu, prije toga utamničio Marovića, kompletna međunarodna zajednica je egzaltirana njegovim reformskim poduhvatima, a on u stvari samo učvršćuje svoju diktaturu i glanca sopstvenu bistu. Kao njegov novi veliki investitor iz Azerbejdžana, Alijev. Čudno je kako Zapad ne prepoznaje ono što je jasno običnim građanima Crne Gore - da Đukanović nije spreman za političko otvaranje i kadrovsku rekonstrukciju koja bi imala atribut demokratske i proevropske. Naprotiv, još više će se oslanjati na najuži krug ličnih prijatelja i najlojalnijih izvršilaca koji mu dođu nešto kao članovi šire familije. S druge strane, pod plaštom kadrovske obnove stranke ili borbe protiv korupcije i kriminala, lomiće svaku vrstu otpora i drugačijeg mišljenja. To se zove diktatura.

Ali, da se vratim podgoričkom veziru. Jasno je da je Mugoša u ranijoj epohi svemoći (kad pare nijesu bile problem) dao lični doprinos modernizaciji jednog zapuštenog provincijskog grada. Ali pošto svaka vlast na duži rok kvari ljude, a apsolutna vlast ih kvari apsolutno, ni Mugoša nije mogao izbjeći tu vječnu zamku (neće je izbjeći ni njegov gazda). Nakon svih afera i skandala, podgorički vezir je delegitimisan kao korumpiran i amoralan. Kao takav on je čak i za ovakav DPS postao potrošen i opasan. Rezultati nedavnih izbora bili su definitivna presuda njegovoj političkoj karijeri. Ranija, sudska presuda njegovom sinu, dakle i njemu, bila je najava njegovog kraja - linija koju ni Đukanović nije htio preći. Zato je odlučio da počisti podgoričkog vezira. I zaista je dirljivo kako ga je prije toga zloupotrijebio i potrošio.

Sjećam se Mugoše na početku 2009. Pun snage i volje (i dolap je stari okretao živo, rekao bi pjesnik). Niko mu nije bio do koljena. Ismijavao je, moram priznati često duhovito i originalno, Marovića, Miška Vukovića, Roćena, čitavu vrhušku DPS-a. Gospodara nije direktno denuncirao, ali se hvalio svojom autonomijom i političkom snagom. I zaista je tako bilo. Mugoša jeste bio kost u grlu Đukanoviću, jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji je političkom pozicijom i uticajem prkosio svemoćnom šefu. Da bi onda jedna noć promijenila sve. Nasilnički pir podgoričkog vezira i njegovog sina nad glavnim urednikom i fotoreporterom Vijesti bili su kobni za Mugošu. To je bio početak njegovog kraja.

Ali ne zbog nasilja koje je demonstrirao te večeri, već zbog onog što je uslijedilo narednih dana i mjeseci. Mugoša je pristao na ulogu klovna u predstavi koju je organizovala Đukanovićeva mašinerija smrti. Bio je tumač glavne uloge u pozorištu zvanom vladavina prava, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Umjesto da se izvini za nedolično ponašanje te avgustovske večeri, Mugoša je povjerovao Đukanoviću da će ga, ukoliko ga posluša i slijedi njegovu strategiju, on na kraju igrokaza učiniti pobjednikom i vitezom. Abolirati ga bilo kakve odgovornosti, pa i političke.

Tek sada Mugoša shvata koliko ga je Đukanović zloupotrijebio i iskoristio. Nahuškao ga je na Vijesti, prodao mu izvrnutu stvarnost u kojoj žrtva postaje dželat, zaštitnik javnog interesa, simbol korupcije a borac protiv mafije - organizovana krimi grupa. Vođa je ubijedio vezira da je to dobitna kombinacija, ovaj mu je vjerovao, sve do presude Đukanovićevog nezavisnog suda. Zato je proces toliko dugo trajao - tri godine. Da bi Mugoša imao dovoljno vremena da se dokaže vođi i partiji.

U pljuvanju po njegovim jedinim i uticajnim oponentima. Kada je vezir odradio povjereni mu zadatak, sud Vesne Medenice je zaključio predmet i donio nezavisnu i profesionalnu presudu. Koja je značila Mugošin kraj. I bila uvod u pomenutu predstavu koju je vezir započeo rolom o svojevoljnom povlačenju. Umjesto da nas još dugo, dugo vodi, da nam bude predsjednički kandidat, ili u najmanju ruku premijer, Mugoša završava svoj politički put, ismijan, ponižen i uprljan. Završava kao klovn, pajac, nitkov. A želio je biti otac nacije, predsjednik, istorijska ličnost. Zaista je nemilosrdan taj Đukanović. Sve pomenuto on je priredio Mugoši a ovaj će, nesretnik, otići ne samo u političku penziju već i na onaj svijet, ubijeđen da su mu to uradili drugi. Vijesti, prije svega.

Možda mu zauzvrat i nakon svega Đukanović ispuni i posljednju želju – pusti ga da dokrajči mandat koji mu, kako nam prijeti, ističe za godinu i po. Ali, šta će to promijeniti? Mugoša je odavno na aparatima i samo čeka momenat kada će mu ih gazda i vlasnik njegove sudbine isključiti.

( Željko Ivanović )