Djeca za koju nema svijeća i suza

"Obične riječi ne mogu opisati dubinu vaše tuge, niti mogu zacijeliti vaša ranjena srca... Ove tragedije moraju prestati. A kako bismo ih okončali, moramo se promijeniti“.

Svaki roditelj može da se pronađe u onome što je predsjednik Barak Obama kazao o ubistvu dvadesetoro djece u Njutaunu u Konektikatu.

Te ško da na planeti postoji osoba koja ima pristup medijima a koju nije dirnuo bol ljudi tog grada. Trebalo bi da ono što važi za djecu koju je tamo ubio poremećeni mladić takođe važi za djecu koju u Pakistanu ubija ovaj ožalošćeni američki predsjednik. I ta djeca su jednako važna, jednako prava i jednako zaslužuju pažnju svijeta.

Ipak, za njih nema predsjedničkih govora niti predsjedničkih suza, nema slika na naslovnicama svjetskih listova, nema intervjua sa ožalošćenim rođacima, nema analiza šta se dogodilo i kako.

Zgažene bube

Ukoliko se žrtve bespilotnih letjelica gospodina Obame uopšte i pomenu, onda se o njima priča na način koji sugeriše kao da su manje od ljudi. Ljudi koji upravljaju letjelicama, prema pisanju časopisa „Roling stoun“, opisuju svoje žrtve kao „zgažene bube“, „budući da posmatranje tijela na nejasnim snimcima daje utisak kao da je zgažen insekat“.

Ili su jednostavno svedene na biljke: opravdavajući rat, Obamin savjetnik za borbu protiv terorizma, Brus Rejdel, objasnio je da „morate stalno da kosite baštu. Onog trenutka kada prestanete, trava će ponovo početi da raste“.

Ljudima koji upravljaju bespilotnim letjelicima, žrtve na snimcima izgledaju kao „zgaženi insekti“

Kao i vlada Džordža Buša u Iraku, tako i Obamina administracija niti dokumentuje niti prijavljuje civilne žrtve napada bespilotnih letjelica CIA na sjeverozapadu Pakistana.

Međutim, u izvještaju pravnih škola na Stanfordu i Njujorškim univerzitetima navodi se da je tokom prve tri godine njegovog mandata izvedeno 259 napada, za koje on snosi krajnju odgovornost, u kojima je ubijeno između 297 i 569 civila, od kojih su najmanje 64 djeca.

Ovo su cifre izvedene iz vjerodostojnih izvještaja: možda ih ima i više koji nijesu u potpunosti dokumentovani.

Slomljeni snovi i tijela

Širi efekti na djecu u ovom regionu su katastrofalni. Mnoga su povučena iz škola zbog straha da bi se na meti mogla naći veća okupljanja svake vrste. Bilo je nekoliko napada na škole od kako je Buš započeo program bespilotnih letjelica koji je Obama sa takvim entuzijazmom proširio: U jednoj od Bušovih grešaka stradalo je 69 djece.

U studijama se navodi da djeca sa užasavanjem vrište kada čuju zvuk bespilotnih letjelica. Lokalni psiholog kaže da njihov strah i užasi koje su vidjeli izazivaju stalne mentalne ožiljke.

Administracija SAD ne dokumentuje civilne žrtve napada bespilotnih letjelica

Djeca ranjena u napadima bespilotnih letjelica kazala su istražiteljima da su previše traumatizovana da bi se vratila u školu i odustala su od nada u karijere koje su mogla imati.

Njihovi snovi, kao i njihova tijela, su slomljeni. Obama ne ubija djecu namjerno. Međutim, njihova smrt je neizbježni ishod načina na koji se njegove bespilotne letjelice raspoređuju. Ne znamo kakve emotivne efekte ovi smrtni slučajevi moožda ostavljaju na njega, budući da ni on ni njegovi zvaničnici neće da razgovaraju na ovu temu: skroro sve što ima veze sa ubistvima CIA u Pakistanu smatra se tajnom.

Međutim, stičete utisak da niko u administraciji ne gubi miran san zbog toga.

Kolateralna šteta

Dva dana prije ubistava u Njutaunu, Obamin sekretar za štampu je, upitan za žene i djecu koja stradaju u napadima bespilotnih letjelica u Jemenu i Pakistanu, odbio da odgovori, tvrdeći da su takve stvari „povjerljive“.

Obama je rijetko pominjao programe bespilotnih letjelica i nije govorio ništa o ubistvima djece. Jedino saopštenje koje sam pronašao je kratak i mlak odgovor tokom jedne video konferencije prošlog januara

Umjesto toga, uputio je novinara na govor Džona Brenana, Obaminog asistenta za borbu protiv terorizma. Brenan insistira da „Al Kaidina ubistva nevinih, uglavnom muslimanskih muškaraca, žena i djece, narušavaju njihov ugled u očima muslimana“.

On izgleda da nije u stanju da uvidi da rat bespilotnih letjelica čini isto za SAD. Za Brenana ljudi sjeverozapadnog Pakistana nijesu ni insekti ni trava: njegove mete su „kancerogeni tumori“, ostalo društvo je „tkivo oko njih“.

Čuvajte se svakoga ko ljudska bića opisuje kao bilo šta drugo osim ljude. Da, priznao je, povremeno se dešava malo „kolateralne štete“, međutim, SAD preduzimaju „izuzetne mjere kako bi obezbijedile preciznost i izbjegle gubitak nevinih života“. One će djelovati samo u „slučaju da postoji direktna prijetnja“ za američke živote.

Doktrina „signature strikes“ (napad na sumnjiva područja), koja je razvijena za vrijeme Obaminog mandata, a koja nema osnova u zakonu, ne oslanja se na uzorke sumnjivog ponašanja.

Naime, dešava se da je sumnjiva grupa nepoznatih ljudi koji nose oružje (što ih ne čini bitno različitim od ostatka muške populacije na sjeverozapadu Pakistana) ili grupa nepoznatih ljudi koji izgledaju kao da kuju zavjeru.

Upravo zbog toga se vjenčanja i sahrane često nađu na meti; zbog toga je 40 starijih ljudi koji su razgovarali o odšteti od mina raznijeto u martu prošle godine. To je jedan od razloga zbog kojih djeca i dalje stradaju.

Čije će dijete biti ubijeno

Obama je rijetko pominjao programe bespilotnih letjelica i nije govorio ništa o ubistvima djece. Jedino saopštenje koje sam pronašao je kratak i mlak odgovor tokom jedne video konferencije prošlog januara.

Djeca sjeverozapadnog Pakistana, izgleda, nijesu kao naša djeca. Ona nemaju imena, nemaju slika, za njih nema svijeća, cvijeća i plišnih meda. Ona pripadaju nekome drugom ne-ljudskom svijetu buba, trave i tkiva

Ova ubistva su ostavljena drugima da ih opravdavaju. U oktobru je jedan od prvaka demokratske stranke, Džo Klajn, kazao za MSNBC da se na „kraju sve svodi na to čiji će četvorogodišnjak biti ubijen.

Ono što mi činimo jeste da ograničavamo šanse da četvorogodišnjaci ovdje budu ubijeni u nasumičnim terorističkim djelima“. Kao što je rekao Glen Grinvald, ubijanje četvorogodišnjaka je ono što rade teroristi.

To ne sprečava osvetnička ubistva, ohrabruje ih, budući da su bol i osveta često saučesnici. Većina svjetskih medija, koji su sa pravom odali počast djeci u Njutaunu, ili ignoriše Obamina ubistva ili prihvata zvaničnu verziju da su svi ubijeni „ekstremisti“.

Djeca sjeverozapadnog Pakistana, izgleda, nijesu kao naša djeca. Ona nemaju imena, nemaju slika, za njih nema svijeća, cvijeća i plišnih meda. Ona pripadaju nekome drugom: ne-ljudskom svijetu buba, trave i tkiva.

„Da li smo“, upitao je Obama prošle nedjelje, „spremni da kažemo da je takvo nasilje koje se obrušava na našu djecu iz godine u godinu na neki način cijena naše slobode?“

To je validno pitanje. Treba da ga primijeni i na nasilje koje on obrušava na Pakistan.

Prevod: Nada Bogetić

Galerija

( Džord Monbiot, The Guardian )