Masakr drugog amandmana

Adam Lanza, odgovoran za prošlonedjeljno ubistvo dvadesetoro djece i sedmorice zaposlenih u osnovnoj školi u Konektikatu, izvršio je ovaj gnusni čin jednim od brojnih vatrenih oružja koja je njegova majka legalno dobavila i držala u porodičnoj kući. James Holmes, samoproklamovani Džoker, koji je u julu ove godine, na premijeri novog filma o Betmenu u američkoj državi Kolorado, ubio dvanaestoro a ranio pedesetosmoro ljudi, uključujući i djecu, sopstveni arsenal oružja kupio je legalno u lokalnoj prodavnici oružja. I dok se većina informacija koje u štampi dobijamo o ovim slučajevima posvećuje mentalnim problemima Lanze, Holmsa i njima sličnih, skreće se pažnja sa ključnog problema pronalaženja uzroka učestalosti ubistava ovakvog tipa. Barem na prvi pogled čini se da je legalna kupovina, posjedovanje i nošenje oružja u SAD, kojima nema ravnih u bilo kojoj demokratskoj državi, jedan od bitnijih uzroka ovih nesreća.

U ovom tekstu želim da razmotrim opravdanost tog objašnjenja. Pitanje državne kontrole oružja tema je u kojoj suprotstavljeni tabori stoje toliko daleko da se debata ponekad čini nemogućom. Uprkos tome, moguće je postaviti dva važna pitanja. Prvo, da li je kontrola oružja protivustavna? Drugo, da li je takva kontrola moralno opravdana?

Prvo pitanje karakteristično je za SAD u kojoj se pravo na posjedovanje oružja tradicionalno tumači kao pravo pojedinca zajamčeno drugim amandmanom na ustav SAD. Tekst amandmana kaže da, “pošto je dobro uređena milicija neophodna za bezbjednost slobodne države, pravo naroda da drži i nosi oružje neće biti ograničeno“. Da li ovo pravo treba shvatiti kao individualno ili kolektivno, da li se njegovo neograničenje odnosi samo na slučajeve samoodbrane, te kako shvatiti bezbjednost države, neka su od brojnih pitanja ustavne interpretacije o kojima ne želim ovdje da govorim.

Čak iako je tradicionalno tumačenje drugog amandmana tačno s pravne tačke gledišta važnije pitanje je da li je drugi amandman uopšte moralno ispravan (prije četiri godine, u slučaju Okrug Kolumbija protiv Hellera, vrhovni sud SAD potvrdio je najvažnije stavke tradicionalnog tumačenja ovog prava kao prava pojedinca na posjedovanje i upotrebu oružja u dopuštene svrhe, poput samoodbrane, kao i prava nevezanog za službu u građanskoj miliciji)? Jer ako moralni razlozi za kontrolu oružja postoje, onda pravo zajamčeno drugim amandmanom mora biti značajno organičeno. Kontrola oružja, u tom slučaju, mora postati dio pravnog sistema ne samo SAD već bilo koje države.

Većina onih koji smatraju da u drugom amandmanu nema ništa moralno problematično tvrde da je pravo na posjedovanje ručnog (iliti streljačkog) naoružanja (pištolja, pušaka, itd.) jedno od osnovnih ljudskih prava. Da bismo vidjeli da li je to zaista tako, moramo razumjeti kriterijume na osnovu kojih se neko pravo može nazvati osnovnim. Po trenutno najuticajnijoj teoriji o zasnivanju prava, tzv. interesnoj teoriji, pravo na određenu stvar ili aktivnost, bilo osnovno ili izvedeno, postoji ako i samo ako ta stvar ili ta aktivnost doprinosi ispunjenju bitnih interesa za život pojedinca. Kako je riječ o osnovnim pravima i ti interesi moraju biti od osnovnog značaja. Primjera radi, pravo na slobodu kretanja jedno je osnovnih ljudskih prava upravo zbog značaja koji sloboda kretanja ima za svakog od nas. Pravo na slobodno igranje valcera to nije jer igranje valcera nema takav značaj; to pravo može biti jedino izvedeno iz prava na slobodu kretanja.

Slično, očigledno je da posjedovanje ručnog naoružanja nije od istog značaja za život kao posjedovanje svojine ili sloboda govora ili kretanja, te stoga, ne može biti osnovno. U najboljem slučaju, ono može biti izvedeno iz prava na život, odnosno iz njega izvedenog prava na samoodbranu.

Bilo da je pravo na posjedovanje oružja osnovno ili izvedeno, mnogo značajnije pitanje je kada i u kojoj mjeri se ovo pravo može ograničiti? Mnoga osnovna prava nisu neograničena; niko nema pravo na slobodu kretanja preko tijela drugih (osim ako mu drugi to voljno ne dozvole), niti je neotuđivost ičije privatne svojine (npr. zemljišta) takva da njen vlasnik može zabraniti prolazak kola hitne pomoći kojima je to jedini put. Sva izvedena prava su takođe podložna ograničenjima, te pravo na posjedovanje oružja, nije izuzetak. Jedno od ograničenja potvrđenog i u pomenutom presedanu vrhovnog suda SAD je upotreba ovog prava isključivo u svrhu samoodbrane.

Bilo da je pravo na posjedovanje oružja osnovno ili izvedeno, mnogo značajnije pitanje je kada i u kojoj mjeri se ovo pravo može ograničiti?

Zagovornici kontrole oružja tvrde da je takvo ograničenje nedovoljno. U dva uticajna akademska članka o problemima kontrole oružja (“Gun Control“, Ethics, Vol. 110 (2000) i “Controlling Guns“, Criminal Justice Ethics, Vol. 20 (2001)), američki filozof Hugh LaFollette napominje da se prava mogu značajno ograničiti ili u potpunosti ukinuti ukoliko je njihovo ostvarenje rizično po druge ili same aktere. To je upravo razlog za zabranu vožnje u pijanom stanju, prodaju droga, i sl. Da li je ispravno povući paralelu sa posjedovanjem ručnog naoružanja? Kako LaFollette primjećuje, ovo oružje je inherentno opasno zbog visine rizika koje sobom nosi. Za razliku od automobila ili mobilnih telefona koji su napravjeni da služe drugačijoj svrsi, primarna svrha oružja je da efikasno nanese štetu.

Naravno, u rukama problematičnog pojedinca automobil, mobilni telefon i mnogi drugi objekti mogu postati sredstva kojima bi se ugrozio život drugih. Iz toga ne slijedi da posjedovanje ovih stvari treba zabraniti ili značajno ograničiti. Zato je potrebno pokazati da je opasnost po živote drugih i nas samih pri posjedovanju ručnog naoružanja mnogo veća od one pri posjedovanju drugih stvari, kao i da posjedovanje takvog naoružanja ne doprinosi dobrobiti većine ili, ako to čini, da je ta dobrobit manja od moguće štete koju ono nanosi.

Ovo su empirijske hipoteze i za njihovu vjerodostojnost moramo konsultovati važeću statistiku. LaFollette navodi tri empirijska pitanja koja valja postaviti. Prvo, da li postoji statistički značajna veza između posjedovanja vatrenog oružja i štete (ubistava, samoubistava, oružanih pljački, i sl.)? Drugo, ako takva veza postoji, da li postoji dobar razlog da zaključimo da je posjedovanje oružja uzrok te štete? Treće, kolika je lična i društvena dobrobit od posjedovanja takvog oružja?

Odgovor na prvo pitanje nije očigledan. Zagovornici kontrole oružja pretpostavljaju da više lako dobavljivog oružja povlači i više ubistava. Protivnici kontrole se ne slažu. Oni ukazuju na značaj ličnog naoružanja u suzbijanju kriminala. Više naoružanja, po njihovom mišljenju, znači i više bezbjednosti. Empirijske studije potvrđuju obje teze, te je stoga potrebno razmotriti dosege tih potvrda kao i njihov naučni kvalitet. Sve studije koje LaFollete navodi saglasne su u jednom: povećanje lako dobavljivog ručnog naoružanja u direktnoj je vezi sa povećanjem opšte stope ubistva. Neke studije pokazuju i da je posjedovanje takvog naoružanja u kući u značajnoj vezi sa ubistvima i samoubistvima unutar porodice.

S druge strane, dobar dio studija koje ukazuju na korelaciju između posjedovanja oružja i prevencije kriminala ili prenaglašavaju njen značaj ili svjesno krivotvore podatke i koriste lošu metodologiju zarad postizanja ideološkog cilja. Jedan od poznatijih primjera takve vrste naučnog kriminala je knjiga američkog ekonomiste Johna Lotta, Više pištolja, manje kriminala (More Guns, Less Criminal, Chicago: University of Chicago Press, 1998). Dakle, vrlo je upitno da li je i koliko veza između posjedovanja oružja i smanjenja kriminala zaista značajna (vjerovatno najznačajnija potvrda te veze na prostoru SAD se može naći u nekoliko istraživanja američkog kriminologa Garya Klecka, o kojima postoje vrlo oprečna mišljenja među naučnicima, mahom negativna).

Protivnici kontrole oružja imaju još jedan argument u šaci. Neki od njih prihvataju postojanje korelacije između povećanja oružja u privatnom vlasništvu i povećanja kriminala uz primjedbu da takva korelacija ne znači nužno i uzročno-posljedičnu vezu između ovih promjenjivih. Korelaciju je moguće objasniti, oni tvrde, brojnim činiocima specifično američke kulture, u kojoj je visok nivo nasilja stalno prisutan. Primjedba je možda djelimično tačna, ali je malo vjerovatno da nudi potpuno objašnjenje. Uostalom, kako LaFollette vispreno primjećuje, jedna od bitnih razlika američke i evropske kulture je sveprisutnost vatrenog oružja u privatnom vlasništvu građana, što je faktor koji je nemoguće isključiti pri razmatranju uzroka kriminala.

Imajući u vidu da su pomenute studije rađene sa nivoom značajnosti od 0.01 (što znači da postoji svega jednopostotna šansa da pomenuta korelacija ne bude istinita), teško je ne povjerovati da će ograničenje posjedovanja naoružanja imati neposredne posljedice po smanjenje kriminala.

Pitanje državne kontrole oružja tema je u kojoj suprotstavljeni tabori stoje toliko daleko da se debata ponekad čini nemogućom

Kako je dobrobit od posjedovanja oružja, u samoodbrani ili rekreativnim aktivnostima, znatno manja od nanesene štete po društvo u cjelini, logično je zaključiti da kontrolu oružja treba sprovesti gdje to već nije učinjeno. Kontrola oružja ne mora u potpunosti oduzeti pravo na posjedovanje ručnog naoružanja civilnim licima ali mora otežati ostvarenje tog prava nizom pravnih prepreka pri sticanju tog naoružanja (npr. kroz obaveznu provjeru krivičnog dosijea onih koji žele da posjeduju oružje, njihovu edukaciju i psihološko testiranje, redovni nadzor oružja, itd.).

Argument za moralnu ispravnost kontrole oružja koji je ovdje predstavljen nije nikakva novost. Nažalost, branioci neograničenog prava na posjedovanje oružja, među kojima i većina političara i sudija u SAD, odbijaju da ga prihvate. Jedan dio njih to čini iz ličnih interesa i sa pozicija zaštitnika krupnog kapitala industrije oružja. Drugi su pak opijeni idejom o nepromjenjivosti drugog amandmana kao bogomdane mudrosti Očeva osnivača.

Možda je drugi amandman bio mudar potez u osamnaestom vijeku, ali danas to svakako nije. Moralna je dužnost promijeniti zakon koji doprinosi opasnosti po živote građana, bez obzira na njegovu tradiciju. Na kraju, postoje i oni koji vjeruju u libertarijanske bajke o državi koja svojim građanima treba da omogući slobodu da sami odluče kako da zaštite sebe i svoju svojinu. Pritom, ovi ljudi slijepo ignorišu posljedice takve slobode. Libertarijanska koncepcija kontrole oružja vodi Divljem zapadu prije nego li dobro uređenoj demokratiji. Njenih posljedica smo bili svjesni u užasima koji su se dogodili u Koloradu i Kontektikatu a koji prijete da se ponove ukoliko kontrola oružja ne bude hitno sprovedena.

( Anton Markoč )