Hronologija istorijskog uspjeha: Kad razum pobijedi vrelo srce

Otkada je Francuska u onom nezaboravnom finalu Svjetskog prvenstva 2003. u Hrvatskoj napravila senzacionalni preokret protiv Mađarske, sve najvažnije titule u svjetskom rukometu osvajale su samo dvije zemlje - Norveška je četiri puta bila evropski, dva puta olimpijski i jednom svjetski prvak, a Rusija u tri navrata šampion planete i osvajač zlata na Olimpijskim igrama u Atini.

Devet godina i dva dana se čekalo da neko prekine tu nestvarnu dominaciju. I dočekalo se - Crna Gora je u beogradskoj „Kombank areni“ nakon nevjerovatnog trilera stala na kraj seriji Skandinavki i postala nova vladarka Starog kontinenta.

Fenomen za izučavanje

Za tih devet godina, u jednoj od najmanjih država Evrope se naporno radilo. Iz radionice Budućnosti je izašla generacija na čelu sa Jovankom Radičević, Sonjom Barjaktarović, Anđelom Bulatović, Biljanom Pavićević..., koja je na veliku scenu stupila sa djevojkom sličnih godina - Marijom Jovanović. Nešto kasnije, pridužila im se i tanana Nikšićanka sa neviđeno „lakom“ rukom, Radmila Miljanić.

Uporedo sa njihovim kaljenjem u Ligi šampiona, stasavale su neke nove djevojke - Milena Knežević, Majda Mehmedović, Suzana Lazović, Marina Vukčević, Jasna Tošković, Andrea Klikovac, Sara Vukčević...

Dvije fenomenalne generacije, potpomognute Crnogorkom rođenom u Kragujevcu, Katarinom Bulatović, i Anom Đokić, koju Srbija nije htjela, uz iskusnu Sandru Nikčević i djevojčicu za koju se vjeruje da je budućnost svjetskog rukometa, Jelenu Despotović, popele su se na vrh Evrope i krunisale nevjerovatnu rukometnu godinu u Crnoj Gori.

I natjerale sve da se zapitaju - kakav je ovo fenomen? Niko, ama baš niko, ne može da vjeruje da je zemlja sa tek nešto preko 600 hiljada stanovnika, sa jednim pravim klubom, sa 20-ak registrovanih seniorki (!?) uopšte stigla na neko veliko takmičenje, a kamoli prekinula najdužu dominaciju u svjetskom sportu. To je, jednostavno, fenomen za izučavanje...

Od Heba do Čehova

Put ka tronu nije bio nimalo lak, bio je posut trnjem. Crna Gora je pola godine nakon obnavljanja samostalnosti dobila prvu priliku da ode na veliko takmičenje - veoma mlada ekipa (Barjaktarović, Jovanović, Miljanić, Radičević, Knežević, Anđela Bulatović (tad Dragutinović), Ana Radović, uz iskusnu Sanju Jovović, u decembru 2006. igrala je pretkvalifikacije u češkom Hebu i upisala četiri pobjede i poraz, ali je zbog gol-razlike u krugu sa Turskom i Češkom ostala na 2. mjestu. Turkinje, koje su „crvene“ tada savladale sa 30:28, igrale su u baražu protiv Španije i ispale.

Prvu pravu šansu da se domogne velikog takmičenja Crna Gora je imala godinu i po kasnije, u maju 2008. Nakon lako odrađenog posla protiv Azerbejdžana, Švajcarske, Portugala i domaće Slovačke u Mihalovcima, izboren je baraž za Evropsko prvenstvo u Makedoniji.

Bojana Popović je prihvatila poziv Crne Gore i već u prvom meču baraža pokazala da je ubjedljivo najbolja rukometašica planete - postigla je čak 16 golova u „Morači“ i omogućila „crvenima“ da u Kutinu odu sa plus pet (40:35).

Nije bilo dovoljno, „vatrene“ su slavile sa 31:23, otišle u Makedoniju i počele da gomilaju jedini dug koji novi evropski prvak do sada nije naplatio.

Godinu kasnije, opet baraž. Rival Švedska, ulog Svjetsko prvenstvo u Kini. Bojana Popović je bila van terena zbog teške povrede koljena, a bez nje Maja Savić i drugarice nisu mogle da se suprotstave selekciji „tri krune“ (24:17 u Skevdeu, 28:28 u Pljevljima).

Stekle su, ipak, veliko iskustvo, a reprezentativke su kroz Ligu šampiona nadogradile kvalitet, pa je nacija očekivala da će Crna Gora u grupi sa Rusijom, Poljskom i Slovačkom izboriti vizu za EP u Danskoj i Norveškoj.

Očekivanja su nadmašena - Crna Gora je osvojila 11 bodova, a sjajnu kampanju je krunisala u Čehovu 30. maja 2010. pobjedom nad velikom Rusijom (31:28), koja je pet mjeseci ranije treći put zaredom postala prvak planete.

Simbolika je bila potpuna - na tom meču je na klupi Crne Gore debitovao Dragan Adžić. I to zbog čudnog razloga - tadašnji prvi trener reprezentacije Đula Žiga, kojeg je Adžić u januaru naslijedio na mjestu šefa stručnog štaba Budućnosti, nije znao da je Mađarima neophodna viza za ulazak u najveću zemlju svijeta.

Ta pobjeda je vjerovatno dugogodišnjem asistentu i osigurala mjesto neprikosnovenog trenera i Budućnosti i reprezentacije.

U tim kvalifikacijama je dres Crne Gore nosila i Mađarica Gabrijela Kindl.

Koreja dokaz kvaliteta

Adžić je još više svoje pozicije učvrstio u Južnoj Koreji dva mjeseca kasnije. Na Svjetsko juniorsko prvenstvo otišle su gotovo sve djevojke tih godina koje su trenirale rukomet u Crnoj Gori i vratile se sa senzacionalnom bronzom.

Milena Knežević je proglašena za najboljeg lijevog beka, a tada još 16-godišnja Marina Vukčević za prvog golmana šampionata.

Šok pred Dansku

Istog ljeta, Bojana Popović se vratila u Podgoricu nakon osam godina u Danskoj i pet titula prvaka Evrope (tri sa Slagelseom, dvije sa Viborgom). Budućnost je u prvoj fazi Lige šampiona učinila ono što nije gotovo niko ranije - upisala je svih šest pobjeda.

Prije toga su poziv da zaigraju za Crnu Goru prihvatile Katarina Bulatović i Ana Đokić i mislilo se da će obje nastupiti na Evropskom prvenstvu u Danskoj i Norveškoj, a pregovaralo se i sa bivšom golmankom Budućnosti Anom Vojčić.

Zbog toga su „crvene“ proglašene za jednog od favorita za medalje, ali je tada uslijedio šok - iz Evropske rukometne federacije (EHF) je nešto više od mjesec prije početka šampionata Starog kontinenta stigao dopis da Bulatović i Đokić nemaju pravo nastupa, jer su igrale za Srbiju u prijateljskim mečevima sa Makedonijom u martu 2008.

Ambicije su naglo splasnule...

Opet Rusija i ponovo Hrvatska

Crna Gora je zahvaljujući briljantnom učinku u kvalifikacijama žrijebana iz prvog šešira, a sudbina je htjela da prvi rival bude baš Rusija. I opet je Jevgenij Trefilov kiptio od bijesa, jer je Adžićev tim, u stilu juniorske reprezentacije sa Svjetskog prvenstva 2008. u Makedoniji, napravio magičan preokret i opet nadvisio velikana. Nažalost, tada je zbog teške povrede ramena iz tima ispala Ana Radović.

Uslijedio je lagani trijumf nad Islandom i onda ponovo ta baksuzna Hrvatska - „vatrene“ su slavile sa 29:28. Da su pobijedile i u tom meču, Popovićeva i saigračice bi u prvom kolu glavne faze igrale sa Danskom i imale meč loptu za polufinale. U odlučujućem meču, Rumunija je bila bolja (23:21), pa je Crna Gora na kraju bila šesta.

Brazil prekretnica

Budućnost je iste sezone probila barijeru i nakon devet godina zaigrala u polufinalu Lige šampiona. Protiv Larvika, međutim, u timu nije bilo Katarine Bulatović, koja je suspendovana nakon prave sapunice.

Duvali su neki bočni vjetrovi, kako ona reče u saopštenju, pominjalo se da ne želi da ostane, ali su nesporazumi izglađeni.

Najbolji desni bek planete je 3. juna 2011. debitovao za Crnu Goru u prvom meču baraža za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, u kojem je sve bilo riješeno - Adžićev tim je slavio sa čak 42:26, a najefikasnije su bile Bulatovićeva sa devet i Đokićeva sa osam golova.

Napokon kompletna, i još bez povreda, ekipa je u Južnu Ameriku otputovala sa jasnom namjerom da osvoji medalju. Ali, igra je bila daleko od dobre - u prvom meču u Santosu je doživljen debakl, poraz od poluamaterki sa Islanda, ali su trijumfi nad Njemačkom, Kinom i Angolom bili dovoljni za osminu finala.

U Barueriju je čekala Španija, koja je iskoristila očajnu igru rivala i slavila sa 23:19. Doveden je u pitanje i odlazak na Olimpijske igre u Londonu, ali su ostali rezultati išli naruku „crvenima“, koje su za mjesto u Londonu morale da se bore sa Francuskom, Rumunijom i Japanom.

Adžićev ostanak na obje klupe je tada bio pod znakom pitanja, ali je predsjednik i RSCG i Budućnosti, Predrag Bošković, stao iza njega i dao mu punu podršku. Ispostavilo se da je to bio najbolji mogući potez, da je Brazil bio pravi nauk za sve...

Magični maj

Srećom, nakon Brazila je bilo dovoljno vremena da se stvari slegnu, da se pronađe neka nova snaga, da ekipa ponovo počne da igra rukomet kakav može.

I počela je - od 4. februara do 11. marta, Budućnost je po dva puta savladala Olkim, Krim i Mec i opet stigla do polufinala Lige šampiona.

U svom osmom pokušaju, najtrofejniji crnogorski klub je napokon probio barijeru i nestvarnom pobjedom nad Larvikom u revanšu (23:13, slavio i u Norveškoj 22:20) stigao do prvog finala.

U mečevima za titulu čekao je Đer. Mađarice su u Vespremu 5. maja slavile 29:27, a Bojana Popović je sa čak 14 golova onemogućila Jovanku Radičević i drugarice da stave jednu ruku na pehar.

Osam dana kasnije, „plave“ su u grotlu „Morače“ slavile sa 27:25 i popele se na krov Evrope.

Slavlje zbog istorijskog uspjeha nije moglo dugo da traje, jer je ekipa morala da se sprema za kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre.

Adžiću je uspjelo ono što je najteže u sportu - u dvije sedmice je dva puta fenomenalno tempirao formu, pa je Crna Gora već poslije druge utakmice u Lionu i fenomenalne pobjede nad Rumunijom (34:23) izborila vizu za London. U posljednjem meču se vidjelo da za budućnost crnogorskog rukometa ne treba brinuti - bez Bojane Popović, Maje Savić, Majde Mehmedović, Ane Đokić, Radmile Miljanić i Marije Jovanović, sa Katarinom Bulatović koja je igrala samo do 40. minuta, „crvene“ su 27. maja savladale Francusku sa 22:20.

Nepravda...

Djevojke su nakon Liona završile posao u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo pobjedama nad Velikom Britanijom 30. maja i Poljskom 3. juna i otišle na zasluženi odmor. Nije dugo trajao, jer su 24. juna počele pripreme za Olimpijske igre.

Adžić se odlučio na nesvakidašnji način spremanja - pred odlazak u London nije odigrana nijedna pripremna utakmica! Forma se jurila u „Bakarnoj kutiji“, gdje nije sve krenulo kako su navijači željeli - stigli su porazi od Brazila i ponovo od Hrvatske, kao i remi sa Rusijom. To je bilo dovoljno samo za 4. poziciju u grupi.

Selektor i igračice su, međutim, bili potpuno smireni i samouvjereni, govorili su da je bitno samo kako će igrati u četvrtfinalu. I bilo je odlično - u fenomenalnom meču, Crna Gora je savladala Francusku golom Katarine Bulatović iz sedmerca u posljednjoj sekundi.

U polufinalu je vraćen dug Španiji i izboren okršaj sa velikom Norveškom. A koliko je tada aktuelni olimpijski, svjetski i evropski šampion jak, vidjelo se po dijeljenju pravde. Zapravo, nepravde.

Francuske blizanke Šarlot i Žili Bonaventura su ojadile Adžićeve izabranice, čiji je ironični aplauz upućen arbitrima na kraju utakmice objasnio sve. Crna Gora je morala da se pomiri sa srebrom, a zaslužila je zlato.

... I pravda

Kao i pred London, Adžić je odlučio da i na Evropsko prvenstvo u Srbiji ode bez pripremnih mečeva. To je bio rizik, jer je trebalo navići ekipu da igra bez Bojane Popović i Maje Savić, koje su se oprostile nakon OI, kao i Ane Radović.

Ali, Adžić je vjerovao u dugogodišnji zajednički rad i to da se igračice toliko dobro poznaju da im je dovoljno da igraju jedna protiv druge na treninzima. Ko zna, možda će se jednog dana taj nesvakidašnji način priprema izučavati na fakultetima za sport...

Od prvog dana priprema, sa ekipom je bila i Katarina Bulatović, koja je jutro nakon poraza od Norveške u glavnom gradu Velike Britanije najavila oproštaj od reprezentacije.

Krenulo je fenomenalno - u Vršcu je savladan Island, a onda i Rusija, da bi u derbiju pala i Rumunija. Sa maksimalna četiri boda se otišlo u Novi Sad, gdje je prvi rival bila Mađarska.

Djelovalo je nestvarno lako, jer je već na početku nastavka bilo sedam golova prednosti. Nije, međutim, moglo bez nevolja - Majda Mehmedović je u 36. minutu doživjela tešku povredu koljena, zbog čega je bila izgubljena za ostatak šampionata.

Mađarice su kaznile pad koncentracije protivnica i serijom 7:0 stigle do izjednačenja, ali je prva golgeterka Olimpijskih igara i Evropskog prvenstva, Katarina Bulatović, sačuvala pobjedu.

Dva dana kasnije, ispostavilo se da je to dovoljno za polufinale, pa je Njemačka iskoristila slavlje „crvenih“, koje su pola sata prije meča saznale da su i teoretski među najbolje dvije u grupi II, i nanijela im prvi poraz.

Za kraj grupe je ostao meč sa Španijom, koji je bio značajan za 1. mjesto u grupi i izbjegavanje duela sa Norveškom u polufinalu. Nakon brojnih preokreta, „crvena furija“ je srušena, pa je za prvog protivnika u beogradskoj „Kombank areni“ izabrana Srbija.

Pred 13.598 gledalaca, što je rekord šampionata Evrope za žene, domaćin je bio u igri sve do završnice, ali je Sonja Barjaktarović 15 sekundi prije kraja odbranila zicer Biljani Filipović za produžetke.

I opet je čekala Norveška. Jaka, kao i uvijek, i na terenu i van njega. Ali, u tom meču se najbolje vidjelo da karakter, o kojem se toliko pričalo svih ovih godina, nema niko kao Crna Gora.

Adžić je koristio svega 10 igračica u polju, ali su one izdržale paklenih 80 minuta, preživjele nove sudijske nepravde i neviđeno hladnom glavom, koja je nadvladala vrelo srce, konačno skinule Skandinavke sa trona.

Pravda je napokon zadovoljena...

Galerija

( Nikola Nikolić )