Sigurni ste da više nema socijalizma?

Kad bi nekim čudom bilo moguće iznova imati petnaest godina, na velikodušnu ponudu da opet postanem mlad i prištav, ljubazno bih se zahvalio. Prvi put nije bilo loše, dapače, ali ne bih precjenjivao ljepotu nježnih godina. U većini onoga što je valjalo ionako nismo znali uživati, jer su nam hormoni divljali.

Osim toga, nekako mi se čini da je početkom 80-ih bilo kudikamo lakše odrastati negoli što je to danas slučaj. Svijet oko nas tada je bio manje kompliciran, lakše ga je bilo razumjeti i u njemu se snaći. Baš kao u vesternu, sve je bilo ili crno ili bijelo. Ili se to nama samo činilo.

Ali ako i jest, lako smo birali, bez osobitih teškoća zauzimali strane i formirali opredjeljenja. A danas? Danas su i gospoda na pragu treće dobi temeljito zbunjena, a kako tek ne bi bio naraštaj njihovih unuka.

Eto, uzmimo za primjer socijalizam. Kako današnjim klincima objasniti društveno-politički poredak u kojemu su stasali njihove bake i djedovi? Da vidimo...

Ajmo početi uz malo plačljive afektacije, to uvijek pali. Dakle, u socijalizmu nam je bilo grozno. Okretnošću kineskog ping-pong šampiona suvremeni tinejdžer može nam uzvratiti retoričkim pitanjem: „A danas je kao dobro?“.

Nema nam, dakle, druge nego nanizati set racionalno utemeljenih argumenata koji će opisati razmjere grozote i tako klince uputiti u misterij uređenja o kojemu često slušaju, ali nemaju dvije čiste. Za početak, možemo ih suočiti s neupitnom činjenicom kako u socijalizmu nije bilo slobodnog tržišta, a mimo države skoro da nije bilo moguće nikakvo poslovanje.

Na to će se bistrooki dječak ili djevojčica malo zamisliti, ali samo malo. Jer nitko ne treba biti naročiti lumen da bi pronašao prikladan odgovor. A on glasi otprilike ovako...

Danas više od trećine ukupnog broja zaposlenih radi u javnome sektoru, što će reći da nisu na tržištu, jer posao de facto ne mogu izgubiti, pa u punoj egzistencijalnoj sigurnosti mirno odbrojavaju do odlaska u mirovinu.

Dobro, a što ćemo s većinom zaposlenika ove zemlje, njih dvije trećine, koji fakat pokušavaju preživjeti u tržišnim uvjetima? Hm, nije zgorega podsjetiti kako većina pripadnika te većine radi u tvrtkama koje bi sutra morale staviti ključ u bravu da nisu prištekane na državne aparate subvencija i poticaja.

Što god proizvodili - u širokome rasponu od kukuruza preko lijepe književnosti do tankera - tu je država da ih pofutra donacijama i zajamči im sigurnost. Konačno, da se poredak u kojemu živimo fundamentalno razlikuje od socijalističkog, onda Vlada ne bi dirigirala projektom pokušaja spašavanja privatne kompanije kao što je Agrokor.

Naravno, taj strašni socijalizam nije se reflektirao samo na ekonomsku sferu, nego je presudno modelirao zapravo svaki aspekt društvenog života. Podobnost je tada bio ključni kriterij za uspjeh bilo kojeg pojedinca, a ona se dokazivala partijskom knjižicom. Koja se danas zove stranačkom iskaznicom, podsmješljivo bi nam mogao odbrusiti neki prčeviti mulac.

Kad mu krenemo popovati kako je onda bilo grozno jer nam subnorovci nisu dali disati, dječak će se početi potiho smijuljiti. Ako je dobar u matematici, ajme ti ga nama. Mogao bi nas podsjetiti kako je potkraj 1944. partizanska vojska na prostoru čitave Jugoslavije imala nešto više od 600 tisuća boraca, a Hrvatska vojska danas tek nešto manje službeno utefterenih branitelja.

Sad već potpuno iscrpljeni od natezanja s klincima možete izvući svoj posljednji adut iz rukava: bilo je toliko strašno da su ljudi masovno odlazili na rad u inozemstvo, jer doma za njih nije bilo kruha. Otada do danas puno toga se promijenilo, već čujem kako vam uzvraća tinejdžer. Svojedobno su u bijeli svijet odlazili većinom radnici bez škole i kvalifikacije, danas pak izvozimo i doktore znanosti. Ukratko, izgubit ćete cijelo jutro i pola kubika živaca da biste klince nečemu podučili, a sve zaludu, džabe i utaman. Na kraju predavanja shvatit ćete da ni sami više ne razumijete problem u koji ste htjeli uputiti tinejdžere. Vaša će zbunjenost biti tolika da ćete barem dvaput ozbiljno razmisliti prije nego što ikada više kažete kako je socijalizam kod nas riknuo na samom početku 90-ih.

Prije će biti da ga je netko podvrgnuo temeljitom face-liftingu, nalickao mu fasadu novim slojem farbe i dotjeranim štukaturama, a sačuvao sadržaj. Uostalom, da je sve (ili barem gotovo sve) ostalo isto, svjedoči i sljedeća činjenica. Nekim Hrvatima su i dandanas, 30 godina i čitav jedan rat kasnije, Srbi krivi za sve, baš kao nekada. Premda ih u ovome vremenu i na ovome prostoru treba svijećom tražiti.

(slobodnadalmacija.hr)

( Ivica Ivanišević )