U korist svoje štete

Jedna od poznatih Andersenovih bajki govori o mladiću koji je odanom službom zaradio oveći grumen zlata. Na putu kući, Jovica Budalica je pred svakom preprekom razmjenjivao stečeno za nešto mnogo manje vrijedno, pa je, umjesto grumena zlata, kući vodio kravu, svinju, patku, nosio napukli vodenični kamen, da bi na kraju majci stigao praznih ruku.

Svršenom poslu mane nema. Izgradnja solitera u Budvi je nova realnost ovog grada. Čak i da postoji organizovani otpor građana Budve i Crne Gore, dokumenta su usvojena, možda su i pare za pojedine projekte primljene, planirane parcele zaposjednute građevinskim mašinama, postojeći objekti srušeni. Nema se kuda natrag. Budva nastavlja da plaća za davno započeti vampirski pir neoliberalizma, koji je rezultirao raskošnom devastacijom prostora i seljenjm novca u džepove investitora tipa „zgrabi-i-bježi“.

U nastojanju da se osnaži priliv investicija, u Budvi je donesena uredba po kojoj se za sedamdeset procenata umanjuju komunalije za izgradnju hotelskih kapaciteta, i toj uredbi mane nema. Investitori koji će graditi rezidencijalne hotele sa četiri i pet zvjezdica i u njima zapošljavati po par stotina radnika podižući opšti nivo turističke ponude, slobodno bi mogli da ne plate ni centa.

Master planom koji su radili Nijemci, na našem primorju je predviđena upravo gradnja takvih hotela. Umjesto njih, međutim, mimo Master plana, počeće da niče nešto što podsjeća na kondo-hotele, a zapravo je klasična obmana u maniru naših „čuda neviđenih“.

Kondo-hotel je koncept „odmaram se u vlasništvu“. Prije hipotekarne krize su se relativno brzo razvijali, po modelu da mnogo ljudi da po malo para, pa ih vlasnici koriste određeni period, a u ostalo vrijeme su na raspolaganju hotelu.

Najpoznatiji kondo-hotel je Plaza u Njujorku, u kome soba/apartman košta između jedan i po i devet miliona dolara, ali u kojem vlasnik može da boravi svega trećinu godine. Ostale dvije trećine hotel izdaje apartman drugim gostima i time se otplaćuje rata.

Naravno, kondo-hoteli su uredno registrovani i kategorizovani (enterijer je isplaniran do najmanje salvete) i stanovi se ne mogu prodavati na tržištu. Master planom u Crnoj Gori nisu predviđeni kondo-hoteli jer ne donose dobit kao rezidencijalni.

Ipak, novi investitorski varvari u Budvi dobijaju mogućnost da grade upravo takve „hotele“ i kreću u osvajanje najljepših lokacija, često i u zoni Morskog dobra. Planovi mahom predviđaju da odnos „hotelskog“ prostora i stanova za prodaju bude trideset prema sedamdeset procenata.

Međutim, soliteri u Budvi nisu hotelski kapaciteti, nisu ni kondo-hoteli (ili apart-hoteli, kako ih popularno zovu) već klasični stanovi za tržište u zgradi koja će imati desetak kvadrata recepcije i glumiti kondo-hotel.

Sve to za cijenu komunalija od dvadeset i šest Eura, jer će osiromašena opština pribjeći rješenju daj-šta-daš. Uostalom, već nam je najavljeno da se investitorima u narednom periodu neće „gledati u zube“.

Ako bi Opština istrajala na tome da onaj ko gradi kondo-hotel plaća 250 Eura komunalija po kvadratu, to znači da bi samo Mogren Garden, koji će devastirati nekada ozvaničeno najljepšu evropsku plažu, morao da plati sedam i po miliona komunalija prije nego što započne radove.

U to je, dakako, teško povjerovati, jer do sada nije bilo ni jednog jedinog primjera takve prakse, osim one uobičajene: „dođeš mi, dođem ti“.

U Budvi se u ovom trenutku samo u svakom četvrtom stanu živi preko cijele godine, ostala tri stana se koriste povremeno. Budva dobrano doprinosi brojci od gotovo 59 hiljada praznih stanova u Crnoj Gori prema posljednjem popisu.

Pitanje je kako da se kontroliše održivost upravljanja budvanskim/primorskim prostorom tako da se ne dozvoli izvrdavanje propisa, koji potom svima izgledaju kao unaprijed isplanirane strategije prelivanja zajedničke vrijednosti u privatne džepove.

A Budva je grad u kojem je „inženjering pristanka“ odavno poprimio patološke dimenzije. Konkretno, da bi se stanari jednog niza zgrada privoljeli da pristanu na „solitersku priču“, obeća im se trideset posto veći stan i jedna garaža. Sasvim dovoljno za rasprodaju ambijentalnih mediteranskih vrijednosti, ali i vrijednosti objekata komšija iza njihovih zgrada.

Čovjek je čovjeku vuk, procenat je suština. Zbog toga su u Budvi uobičajene javne rasprave o planovima na kojima se ama baš svakom izlazi u susret: dogradnjica, sprat, još jedna zgrada umjesto saobraćajnice, parkinga ili igrališta za djecu… U lavirintima uličica, nakon izgradnje solitera, konačno će se izgubiti vrijednost imovine, stvoriće se nesigurna naselja bez identiteta i infrastrukture, buduće favele grada koji je sam sebe rasprodao.

Kad se za nekih desetak godina, u nekom premijerskom govoru, pomene da će se preispitati neki loši investicioni planovi - za grad će već biti kasno. Jovica Budalica će stići kući bez grumena zlata.

Autorka je profesorica književnosti

( Božena Jelušić )