Nema ništa slobodno

Uživam u čitanju statusa koje moji prijatelji kače na društvenim mrežama. Njihovi statusi nastaju kao reakcija na masovnu pojavu citata velikih pisaca. Uz copy-paste opciju se zloupotrebljavaju velike misli mudraca, pa se vremenom i pretjeranom upotrebom banalizuju. Iritirani prečestom upotrebom navodnika, moji prijatelji su počeli da podmeću statuse, stavljaju pod navodnike prvo što im dođe na um, a potpisuju nekog od pisaca koji se često citira, tako da su, između ostalih, nastali sljedeći hit-statusi:

„Ljubav nije sablja, ali zna da pravo seče dušu meku“. I. Andrić

„Čovjek nije i ne može biti mašina, čovjek samo može da sabira suze, i to je njegova uloga“. M. Selimović

Iako je riječ o parodiji, u ova dva podmetnuta statusa, koji ipak iz poštovanja prema piscima nisu potpisani punim imenima, može se naslutiti forma Andrićeve i Selimovićeve rečenice, iako sadržina nema nikakvog dodira sa njihovim radom. Njih dvojica su počeli da se takmiče, a mjerilo uspjeha jeste broj „lajkova“ koje zarade lažnim statusima. Nisam stigao da pogledam ostale statuse jer odjednom se čulo „cap, paf i Zzz“ kao posljednji zvuk koji pravi motor od frižidera. Nestala je struja.

Dok sam se sjedjeći u potpunom mraku prisjećao u kojoj fioci se nalaze svijeća i šibice, zazvonio mi je mobilni telefon. Telefon je bio na stolu i poziv je aktivirao svjetlo na ekranu koje je osvijetlilo plafon dnevne sobe. Javio sam se tetki, a zvala je da najavi posjetu jer nemaju struje, a mi u stanu srećom imamo kumin i peć na drva. Međutim, ništa od prakse posjeta iz devedesetih, nestala je izgleda struja kod njih u Bloku 5 istovremeno kad i kod nas na Starom aerodromu.

Da ne bih u tišini slušao otkucaje srca svog i uz svijeću uvećavao dioptriju još više, odlučio sam da izađem van. Bilo je oko osam sati po podne i pokušao sam da hodam brže ne bih li stigao autobus, međutim, morao sam da hodam kao pingvin, polako i oprezno jer je prilaz zgradi bio zaleđen. Hodao sam sporo, iako su izgledi bili da ću propustiti autobus, pa je to bio primjer sukoba želje i stvarnih mogućnosti. Ipak sam stigao prije harmonike, a kad je stigla, ušao sam i platio vozač-kondukteru četrdeset centi. Konačno sam išao ka hramu svih Podgoričana. Veći dio grada je bio bez električne energije, a dok je autobus prolazio kroz naselje Tuški put pored Rode, momci su grudvama zasuli autobus. Vozač nije stao, a oni nisu ni pokušali da se daju u bijeg, sve je izgleda bilo uobičajeno.

Nakon petnaestominutne vožnje, izašao sam iz autobusa kod Delte. Delta City građani zovu glavnim gradom Podgorice. Dok je ostatak grada bio u mraku, Delta je sijala, valjda uz pomoć agregata ili čarobni štapić elektroprivrede. Išao sam ka savremenom hramu potrošačkog društva i razmišljao da je baš na taj dan uhapšen vlasnik i graditelj Delte Miroslav Mišković. Kakva nepravda! Sama činjenica da je izgradio Deltu i usrećio toliko Podgoričana bi trebalo da ga oslobodi svih grehova!

Delta je savremeni korzo Podgorice. Mnogo ljudi je šetalo, hvatali su krugove, išli pokretnim stepenicama gore-dolje držeći kapute u rukama. Nemaju gdje drugo, izbor je sveden na jedno mjesto. Bilo je toplo u Delti, a djecu koja su jurcala okolo više su pazili radnici obezbjeđenja nego roditelji. Na izlogu knjižare posebno mjesto zauzimala je knjiga Suzane Mančić. Sva u rozom, odnosno u pinku, plijenila je pogledom prolaznike sa korice svoje knjige „Neukrotivo srce“. Ispod njenog imena je pisalo: „Iskrenost je uvijek bilo moje najjače oružje“. Pomislio sam da bi to bilo idealno za status.

Na trenutak mi se činilo da me prati pogledom mrdnem li se lijevo-desno, kao Mona Liza. Anonimni recenzenti smjestili su njenu knjigu u žanr „biografija-ispovijest“. Nego, njena promocija i „druženje sa čitaocima“ je zakazano upravo u Delti, u glavnom gradu Podgorice. Nisam kupio njenu knjigu, nisam ni ulazio u knjižaru. Ne mogu da čitam „Neukrotivo srce“, jednostavno, nemam uslova, daleko sam od toga, nemam struje.

Nakon što sam popio čaj i probao nekoliko kaputa i cipela, vrtio se kroz Deltu kao i svi ostali koji su došli da se zgriju i protraće već izgubljeno vrijeme, krenuo sam nazad ka Starom aerodromu. Izašao sam napolje, a hladan vazduh je rezao po licu. Posljednji autobus je već prošao ka Starom aerodromu. Zvao sam redom taksi službe. Svi brojevi kojih sam se sjetio su bili zauzeti, a jedino koga sam uspio da dobijem bio je Montenegro Airlines, valjda greškom zbog sličnosti brojeva. Kad se radnica javila i poželjela mi dobrodošlicu, mislio sam da neko zbija šalu.

Prvi dispečer koji mi je odgovorio na poziv rekao je kratko: „Sačekajte“ i pustio mi Mocarta na sintisajzeru od 3 eura. Prosto sam uživao čekajući odgovor dispečera. Kao kad u filmovima otmičari prekinu poziv tačno u pedeset i devetoj sekundi da ih ne bi locirali, tako i dispečeri kao da čekaju da prođe šezdeset i prvi sekund, pa počne novo tarifiranje i tek tad vam kažu: „Nema ništa slobodno“. Uzalud čekate da kažu: „Izvinite što ste čekali“, nema ni „ molim Vas pozovite kasnije“, samo zvuk za prekid veze. Baš hladno!

Tako je bilo i sa još nekoliko taksi službi, a samo su melodije bile drugačije. Vidio sam da ljudi oko mene takođe pozivaju taksi, većina bezuspješno, a neki sve dok ne ostanu bez kredita.

( Đuro Radosavović )