Treba li da živimo 1.000 godina?

Na koje probleme treba da se fokusiraju istraživanja u medicini i biološkim naukama? Postoji snažan argument da se pozabavi bolestima koje ubijaju većinu stanovništva – kao što su bolesti poput malarije, boginja i dijareje koje odnose milione života u zemljama svijeta u razvoju, ali veoma mali broj u razvijenom svijetu.

Međutim, razvijeni svijet veći dio sredstava za istraživanja usmjerava za liječenje bolesti od kojih pati njihovo stan ov n i štvo i za koje se pretpostavlja da će potrajati u budućnosti. S obzirom na to, koje bi medicinsko otkriće najviše unaprijedilo naše živote?

Ukoliko prvo pomislite da je to "lijek protiv raka" ili "lijek protiv bolesti srca", razmislite ponovo. Obri de Grej, vodeći naučnik Fondacije SENS i najistaknutiji svjetski zagovarač istraživanja za suzbijanje starenja, tvrdi da nema smisla potrošiti većinu medicinskih resursa pokušavajući da se suzbiju bolesti starenja, a da se ne pozabavi samim starenjem.

Ukoliko izliječimo jednu od ovih bolesti, oni koji bi umrli od nje mogu da očekuju da će za nekoliko godina podleći nekoj drugoj bolesti. Zato je dobrobit koju tako dobijamo skromna.

U razvijenim zemljama, starost je u 90 odsto slučajeva uzrok smrti tamošnjeg stanovništva; dakle, tretiranje same starosti predstavlja oblik preventivne medicine za sve bolesti starenja. Štaviše, čak i prije što starost bude uzrok naše smrti, ona nam smanjuje kapacitete da uživamo u sopstvenom životu i da na pozitivan način doprinesemo životima drugih. Dakle, umjesto da se usmjerimo na specifične bolesti za koje je vjerovatnije da će se pojaviti kada ljudi dostignu određenu dob, zar ne bi bila bolja strategija pokušati da se preduprijedi ili da se popravi šteta koju je našem tijelu nanio proces starenja?

De Grej smatra da bi čak i skroman napredak u ovoj oblasti u narednoj deceniji mogao dovesti do dramatičnog produžetka ljudskog životnog vijeka. Sve što treba da uradimo je da dostignemo ono što on naziva „da dugovječnost prevaziđe brzinu starenja“ – tj. tačku u kojoj možemo dovoljno da produžimo život da imamo vremena za dalji naučni napredak koji bi dozvolio dodatno produženje, pa samim tim i dalje napredovanje i duži životni vijek.

Govoreći nedavno na Univerzitetu Prinston, De Grej je kazao: „Ne znamo koliko je sada stara prva osoba koja će doživjeti 150 godina, ali prva osoba koja će živjeti 1.000 godina je gotovo sigurno manje od 20 godina mlađa od nje.“ Ono što najviše privlači De Greja u vezi sa ovom perspektivom je nije vječni život, nego produženje zdravog, mladalačkog života koje bi donio određeni stepen kontrole nad procesom starenja. U razvijenim zemljama, omogućavanje mladima i ljudima srednjih godina da duže ostanu mladi smanjilo bi sve prisutniji demografski problem dosad nezapamćenog procenta starih osoba u populaciji – koji često zavise od mlađih.

S druge strane, potrebno je postaviti i etičko pitanje: Jesmo li sebični kada želimo da svoj život produžimo tako drastično? I, ukoliko u tome uspijemo, da li će ishod toga biti za neke dobar, ali za ostale nefer? Ljudi u bogatim zemljama već mogu da očekuju da će živjeti oko 30 godina duže od ljudi u siromašnijim zemljama. Ukoliko otkrijemo kako da usporimo starenje, mogli bismo dobiti svijet u kome bi siromašna većina morla da se suoči sa smrću u vrijeme kada su članovi bogate manjine tek prešli desetinu očekivanog životnog vijeka.

Ova neravnomjernost je jedan od razloga da se smatra da će prevazilaženje starenja povećati stepen nepravde u svijetu. Drugi razlog je to što ukoliko bi ljudi nastavili da se rađaju, dok drugi ne bi umirali, broj stanovnika na svijetu bi se povećavao još brže nego sada, što bi za neke život učinilo još gorim nego što bi to inače bio slučaj. To da li možemo da prevaziđemo ove probleme zavisi od našeg stepena optimizma u vezi sa budućim tehnološkim i ekonomskim napretkom. De Grej na prvu primjedbu odgovara da, iako bi tretmani protiv starenja u početku mogli biti skupi, cijena bi im vjerovatno pala, kao što je bio slučaj i sa mnogim drugim inovacijama, od kompjutera do lijekova koji sprečavaju razvoj side.

Ukoliko svijet bude mogao da se razvija u ekonomskom i tehnološkom pogledu, ljudi će postajati bogatiji i, dugoročno gledano, tretmani protiv starenja će koristiti svima. Zašto onda ne bismo počeli sa tim i zašto nam to ne bi postao prioritet sada? Što se tiče druge primjedbe, nasuprot onome što mnogi misle, sami uspjeh u prevazilaženju problema starenja bi nam dao prostora da nađemo rješenje za problem prenaseljenosti, jer bi takođe odložio ili eliminisao menopauzu, što bi ženama omogućilo da svoje prvo dijete dobijaju mnogo kasnije nego sada. Ukoliko se nastavi ekonomski razvoj, natalitet u zemljama u razvoju će opasti, kao što je to bio slučaj i sa razvijenim zemljama. I konačno, tehnološki razvoj bi takođe mogao pomoći da se prevaziđe ovaj problem, obezbjeđujući nove izvore energije koji ne povećavaju količinu ugljen-dioksida koju mi trenutno ostavljamo.

Problem prenaseljenosti nameće dublje filozofsko pitanje. Ukoliko naša planeta ima konačne kapacitete da podrži ljudski život, je li bolje imati manji broj stanovnika koji žive duže, ili više stanovnika kraćeg životnog vijeka? Jedan od razloga da se smatra da je bolje imati manje stanovnika koji žive duže je to što samo oni koji su rođeni znaju čega ih smrt lišava; oni koji nisu ni rođeni ne mogu znati šta propuštaju. De Grej je osnovao Fondaciju SENS kako bi promovisao istraživanja o sprečavanju starenja. Po većini standarda, njegov trud na prikupljanju sredstava je uspješan, pošto fondacija sada ima godišnji budžet od oko 4 miliona dolara. Međutim, to je još uvijek malo prema standardima fondacija za medicinskih istraživanja. De Grej je možda pogrešno shvaćen, ali ako postoji i najmanja šansa da je u pravu, ogromne donacije za unapređenje istraživanja o sprečavanju starenja predstavljaju pametniji ulog nego pomaganje medicinskih istraživanja koja se trenutno mnogo bolje finansiraju.

( Peter Singer )