Kada Hruščov rasturi izložbu i pljuje na slike

Prije pola vijeka, 1. decembra 1962. godine, svi članovi Politbiroa tadašnje sovjetske vrhovne vlasti, predvođeni prvim sekretarom CK KPSS, Nikitom Sergejevičem Hruščovim, posjetili su izložbu „30 godina Moskovskog saveza umjetnika” koja se održavala u Manježu.

Prije par dana, Centralna izložbena sala prijestonice pozvala je publiku na zvanično otvaranje izložbe sa zagonetnim nazivom – Isti u Manježu. Pri tome, za ljude starije generacije ništa zagonetno u nazivu ne postoji: on podsjeća na realnu i žalosnu činjenicu. Prije 50 godina, u Manježu, rukovodilac Sovjetskog Saveza Nikita Hruščov je napravio skandal, vidjevši radove savremenih umjetnika i rasturio je izložbu.

Aktuelna ekspozicija obnavlja onu koja je bila postavljena prije 50 godina. I kod savremenih gledalaca izazvaće nedoumicu takva burna i gnjevna reakcija Hruščova, koji je uzvikivao termine apstrakcionizam i formalizam kao psovke. Za njega, kao i za druge sovjetske rukovodioce, postojao je samo jedan umjetnički stil – socijalistički realizam.

- To je pederastija u slikarstvu!... Izazivaju li ove slike bilo šta? Treba ih popljuvati! Eto koja osjećanja izazivaju - i pljunuo je Hruščov na jednu sliku. Na „Karijeru“ Leonida Mečnjikova koja je sada izložena na istom mjestu kao prije pola vijeka i na kojoj je olovkom obilježena „slobodna teritorija pljuvačke“ prvog čovjeka sovjetske partije i države.

Umjetnici koji su osjetili na sebi gnjev Hruščova danas se sjećaju toga sa ironijom. Pavel Nikonov se sjeća kako ga je šef države grdio zbog slike Geolozi, koja je postala klasika sovjetske umjetnosti.

“Kakvi su to ljudi, kakav je to sovjetski čovjek? A gdje je heroizam, entuzijazam, zašto su svi tako umorni? Šta je to, šta je umjetnik time htio da kaže?”, pitao se Hruščov. Apstrakcionizam je rukovodstvo zemlje vidjelo kao buržoaski uticaj.

Pošto su članovi Politbiroa tog 1. decembra 1962. pogledali osnovnu ekspoziciju izložbe u Manježu, kritkikujući pri tom slike Roberta Falka, Nikolaja Andronova i Pavela Nikonova, komunistički velikodostojnioci su prešli u drugu odaju u kojoj su bili izloženi avangardni radovi stvaralačkog studija Elija Beljutina i slike Ernsta Neizvesnog koje su natjerale genseka da plane i da izrekne tako oštar „estetski sud“ kojim je tokom mnogih daljih godina sovjetska avangarda bila protjerana u podzemlje.

O eksponatima se gensek Hruščov izrazio „biranim riječima“ kao što su: „To je pederastija u slikarstvu! Ja već 10 godina govorima o pederastiji, i šta bi htjeli oni, da im damo orden? Sve je ovo smeće! Da! Treba ga očistiti! Ne možemo prolaziti pored ovog, znate, kao kakav posmatrač, kao kad na obali stoji čovjek i gleda: eno, neko pliva, a bilo bi dobro da i on zapliva... Koga će privući ovo pečenje koje vi želite da prikažete?Ko će poletjeti na njega? Ko!? Muve koje se ustremljuju na strvinu! One su, znate ogromne, ugojene! One su poletjele... Izazivaju li ove slike bilo kakva osjećanja? Osjeća se potreba da ih gledalac pljune! Eto, ta osjećanja izazivaju...“

Sliku “Portret varioca” Borisa Žutovskog Hruščov je ovako prokomentarisao:

- Zašto je portret toliko obojen? To je varilac, lete iskre, odgovorio je Žutovski. Izmišljaš đavo zna šta. Samo da bi nešto kazao - obrecnuo se gensek i nastavio sa razgledanjem.

- Opet ti! – obratio se Hručov Žutovskom kada je vidio njegov sljedeći rad - autoportret.

- Koga si to naslikao? Neku rugobu! Kako se to desilo: čovjek završio sovjetsku školu, fakultet, na njega je utrošen narodni novac, jede narodni hljeb. A čime on vraća narodu za ta sredstva koj su data za njegovo obrazovanje? Evo, ovakvim autoportretima! Ovom stravom i užasom!... Ne može da se gleda... Imam poznanika slikara Loktinova. Ako bi se njegov portret postavio tu, to bi ličilo na nešto, a ovo ovdje ... odvratno.“

Na posljednjoj proslavi svog rođendana, 15. aprila 1971, Nikita Sergejevič se ispovijedio slikaru Žutovskom: “Jesi li još ljut na mene, zbog onog što sam ti rekao kad sam ono upao u Manjež? Tamo su me doveli kao šefa države i vodaju me po galeriji, pokazuju slike, a jedan od velikih slikara mi šapće na uho: “Staljina nema na njima...” Toliko sam se na njega naljutio pa sam počeo da vrištim na vas...

Ovih dana su u Manježu ponovno prozvučale njegove riječi koje se prolamaju po paviljonu u kome se održava izložba.

"Na trećem spratu Manježa se kreću sjenke muškarca i žena oko posjetilaca i zajedno sa njima i mi se osjećamo kao da smo bili neposredni učesnici tih događaja", objašnjava Grigorij Zaslavski, kustos izložbe.

Mimoilazeći se sa sjenkama, psomatrač ulazi u paviljon na čijim zidovima se projektuju kadrovi sovjetske filmske hronike u kojoj se prepoznaju lica članova Politbiroa među kojima i Nikite Hruščova. Duž cijele površine zidova postavljene su vitrine u kojima su izloženi artefakti povezani sa izložbom i njenim učesnicima. Tu je i ulaznica za izložbu, a pored nje otkucan na pisaćoj mašini i spisak učesnika, tri varijante vješanja slika ekspozicije.

U drugoj sali u jednoj uskoj odaji shematično se ponavlja kačenje naziva slika koje su na različite načine nestale, a u trećoj sali su izložene originali onih sačuvanih slika čiji su autori slikari iz studija Elija Beljutina.

Hruščov je tada napravio izložbi odličnu reklamu – narednog dana Manjež je opkolila gomila u želji da vidi kritikovanu umjetnost. Ali bilo je kasno. Izložbu su hitno uklonili, a imena njenih učesnika zabranjena su za pominjanje u medijima. Prošlo je još 12 godina i narednu izložbu neformalaca na otvorenom rastjerali su buldožerima. O toj izložbi ćemo pisati narednog ponedjeljka.

Kada vlast počinje da liči na klovna

Ministar kulture RF Vladimir Medinski je povodom izložbe koja se održava povodom 50 godina Hruščovljeve posjete Manježu rekao: - Izložba je inetersantna i poučna, ona pokazuje kako se umjetnost mijenja sa vremenom. Ovaj projekat treba propagirati jer istina je - kćer vremena, a ne autoriteta.

Mnoge stvari koje su prije 50 godina izgledale šokantne, sada izgledaju čak banalne. Miješanje države u slobodu stvaralaštva može biti veliko, užasno i tragično, ali ono s vremenom postaje smiješno, pa vlast u očima potomaka počinje da liči na klovna.

( Jelena Nelević, Branko Rakočević )