Antinaučni trend podriva temelje demokratije: Na glas o značaju nauke

Evolucija, teorija o Velikom prasku i embriologija su laži koje dolaze ravno iz pakla.

Ovo je nedavno izjavio američki republikanski kongresmen Pol Braun (Paul Broun), član odbora za nauku Zastupničkog doma, a prenio The Guardian.

Braun je zastupnik iz Džordžije. Navedene opaske iznio je tokom govora u baptističkoj crkvi. Da sve bude komičnije, Braun je ljekar. Štaviše, svoju izjavu je podupro obrazloženjem da je kao „naučnik“ pronašao podatke koji pokazuju da Zemlja nije starija od 9000 godina, kao i da je stvorena za šest dana.

Moram se ovdje osvrnuti na nedavni događaj iz jedne crnogorske gimnazije, kada je učenica prvog razreda, stara oko 15 i po godina, dobila jedinicu zbog izjave da se Sunce okreće oko Zemlje...

Četiri vijeka nakon Kopernika i Galileja heliocentrizam predstavlja podrazumijevajući obrazovni standard i u tom smislu se ne može tolerisati bilo kakva proizvoljnost. Jednostavno to ne možete pravdati bilo kakvim „razlozima“. Ni vjerskim. Ni “prigovorima savjesti”, što god to značilo. Danas se izjava da se Sunce okreće oko Zemlje smatra nemogućom u zdravorazumskom smislu ako baš hoćete.

Nedavno je turski predsjednik Taip Erdogan u TV intervjuu na pitanje hoće li ukinuti sekularnost odgovorio, da je “predsjednik svih Turaka, a kod kuće musliman”. “Naše obrazovanje u školama mora biti naučno i sekularno, a kod kuće svako može biti što hoće”, podvukao je Erdogan.

"Ikona" antinaučnog trenda Pol Braun tokom predizborne kampanje

Jasno. To je taj standard.

Iz ovoga bi čak mogli izvesti i sljedeći zaključak: ako baš hoćete kod kuće možete (iako je ideja suluda) tvrditi djeci do mile volje da se Sunce okreće oko Zemlje. Ali nemojte, NIKAKO NEMOJTE, djecu sa takvim uvjerenjima slati u školu, jer je to laž. I to lako provjerljiva.

Nemojte im činiti takve neusluge, nemojte ih intelektualno sakatiti!

Ukoliko se ipak desi, kao što pokazuje primjer pomenute gimnazijalke, dobar pedagog mora razumjeti da je riječ o nesrećnom spletu okolnosti koji je moguće lako prevazići sa malo senzibiliteta. Dijete je jednostavno čulo tu neistinu i „zakačilo“ se za nju. Treba to postupno ispraviti.

Ali, šta da se radi sa kongresmenom Polom Braunom? Šta činiti sa zrelim ljudima, koji zagovaraju takve stvari, i neće da ih ostave za kućnu upotrebu? Poput one Koštuničine ministarke prosvjete s početka prošle decenije koja je htjela da u škole, pored teorije evolucije, ravnopravno uvede biblijsku verziju nastanka svijeta. Kako objasniti toj ženi da postoje egzaktne, sve savršenije metode za utvrđivanje starosti fosila, da postoji nauka paleontologija koja je u stanju da rekonstruiše evolucione tokove. Ne potpuno, ali u zadovoljavajućoj mjeri.

Jer, nauka je neprekidni istraživački proces, u koji su otprve ugrađeni sumnja i kritičnost, koji stoga počiva na imperativu provjerljivosti za ono što se tvrdi.

Zar ne zvuči neshvatljivo podatak da je Pol Braun završio medicinu i da nakon svega tvrdi „da teorije o porijeklu svemira i evoluciji predstavljaju laži koje nastoje da zadrže njega i sve ljude koje su to učili, od saznanja da im je potreban spasitelj“.

Očito je da je umjesto saznanja o spasitelju, Braun ostao osakaćen za metodologiju naučnog saznanja.

Zapravo, nema tu misterije. Riječ je o posljedicama dvodecenijskog trenda porasta kreacionističkog uticaja u SAD. Galopirajućeg zaglupljivanja, da budemo precizniji.

Podsjećamo da se prije desetak godina u eri Džordža Buša Mlađeg vodila prava bitka pred američkim Vrhovnim sudom oko zahtjeva nekih grupa da se u školama teorija evolucije izjednači sa biblijskom verzijom stvaranja.

Spor su, HVALA BOGU, dobili evolucionisti. Teško bi bilo i zamisliti šta bi se događalo da je uslijedio drugačiji rasplet u zemlji, u čije su ustavne temelje njeni osnivači, poput Bendžamina Frenklina, ugradili naučne ideje, dok su nauka i inovacije bili ključni pokretači koji su je učinili svjetskom silom nakon Drugog svjetskog rata.

Zapravo, nije tu u centru pažnje status SAD kao svjetske sile, već uloga koju je u svijetu odigrala kao nosilac kulture zasnovane na liberalno-demokratskim osnovama, na racionalizmu i naučnosti, i konačno, kritici i provjerljivosti.

Ali, uprkos tome, među sadašnjim američkim političarima, bilo demokratama, bilo konzervativcima, primjetan je rastući trend javnog izražavanja protivnaučnog raspoloženja. Šta se to događa sa SAD i kako je došlo do toga?

GENEZA ANTINAUČNOG RASPOLOŽENJA U SAD: Odgovor na ovo pitanje ponudio je pisac, novinar, politički analitičar i filmadžija Šaun Lorens Oto (Shawn Lawrence Otto) - objavljeno u časopisu Scientific American.

Predstavljajući hronologiju antinaučnog raspoloženja, ovaj autor ističe da je Frenklin kao svoje najveće uzore isticao Isaka Njutna, Frensisa Bejkona i Džona Loka, utemeljitelje fizike, induktivnog razmišljanja i empirizma, koje naziva „trojstvom najvećih ljudi“.

Prema Otu američki očevi nacije su racionalno mišljenje smatrali samim temeljem demokratije. To što je neko u stanju da otkrije istinu upotrebom razuma i nauke, rezonovao je Džeferson, znači da niko u prirodnom smislu nije bliže istini od drugih ljudi.

Jer, ako svi posjeduju razumski aparat, svi mogu samostalno dosegnuti istinu. Iz toga proizlazi da osobe na vodećim pozicijama u državi nemaju pravo da drugima nameću svoja uvjerenja. To pravo neotuđivo je svakom čovjeku.

Dakle, ideja o novom demokratskom obliku vladavine temeljila se na znanju stečenom kroz sistematsko istraživanje i testiranje umjesto na tvrdnjama utemeljenim u ideologiji.

Ali, 236 godina od vremena kada je Džeferson sastavio Deklaraciju o nezavisnosti više je političara s oba kraja političkog spektra zauzelo stanovišta koja se mogu opisati kao protivnaučna – govori se protiv evolucije, klimatskih promjena, vještačke oplodnje, istraživanja matičnih ćelija.

Među demokratama ovo je uglavnom motivisano sumnjama u skrivene opasnosti koje nauka predstavlja po zdravlje i okruženje – na primjer, da mobiteli uzrokuju rak, vakcine autizam, a tehnološki razvoj zagađenje okoline.

Republikanci su, pak, motivisani antiregulatornim raspoloženjem i fundamentalističkim strahom od kontrole nad reproduktivnim ciklusom. Oni su, na primjer, uvjereni da je globalno zagrijavanje prevara, te da bi u školama trebalo omogućiti učenje obje verzije stvaranja – kako religioznu kreacionističku, tako i naučnu evoluciju. Od ova dva oblika antinaučnog raspoloženja Lorens Oto smatra opasnijim republikanski, jer negira vrijednost nauke kao temelja za javnu politiku kad god se ona ne slaže s njihovom ideologijom.

Zanimljivo je da je jedan od prvih promotera antinaučnog raspoloženja bio dvostruki demokratski predsjednički kandidat Vilijam Dženings Brajan (1860–1925) koji je u svojim kampanjama glasno osuđivao teoriju evolucije jer je smatrao da uzrokuje moralnu degradaciju i podriva autoritet Biblije. Brajana su porazili pronaučni republikanci Vilijam Mekinli i kasnije Vilijam Hauard Taft.

Međutim, Brajan je na jugu zemlje nastavio svoju kampanju koja je imala za cilj da se iz američkih učionica istisnu naučne teorije. Rezultat je bio taj da je država Tenesi uvela zakon koji zabranjuje učenje evolucije

. Medijski natpisi o takozvanom „Velikom majmunskom suđenju“ (The Grat monkey Trial) 1925. okrenuli su javnost protiv vjerskog fundamentalizma, a uporne antievolucionističke kampanje otjerale su većinu naučnika pod okrilje republikanaca.

Nakon Drugog svjetskog rata nauka je dobila novi sjaj. Predsjednik Frenklin D. Ruzvelt pretvorio ju je u intelektualno oružje kojim je dobijen rat, a kasnije i ekonomska bitka. Državna ulaganja u nauku su se isplatila, ali su imala i neželjene nuspojave – naučnici više nijesu morali da rade propagandne kampanje za svoje područje rada, pa su se udaljili od običnih ljudi. Sa utihnućem glasa nauke, ojačao je glas vjerskih fundamentalista.

U hladnoratovskoj atmosferi straha od atomskog oružja i sudnjeg dana ovaj potonji postao je osobito aktuelan.

U šezdesetim uzbunu među konzervativcima pokrenule su kontracepcijske pilule i vještačka oplodnja, a nijesu pomogla ni otkrića da je DDT otrovan, da kisele kiše uništavaju šume, da sprejevi razaraju ozonski omotač, te da fosilna goriva stvaraju efekat staklenika.

Nuspojave industrijskog razvoja potakle su rađanje zdravstvenih i ekoloških regulatornih nauka. Povećanje ograničenja natjeralo je starije industrije poput hemijske, naftne i farmaceutske da zbiju redove kako bi zaštitile svoje poslovne interese. Tako su biznismeni, protivnici zakonskih ograničenja, u vjerskim fundamentalistima pronašli svoje prirodne saveznike.

Ovaj brak doveo je do egzodusa naučnika u demokratske redove (prema istraživanju iz 2009. na svakih 10 naučnika devet se izjasnilo demokratama), ali i do jačanja fundamentalista koji su u Tenesiju, Južnoj Dakoti i Luizijani uspjeli da sprovedu zakone kojima se ohrabruje kritika na račun evolucije u javnim školama. Republikanci danas imaju slične planove i za Oklahomu, Mizuri, Kansas, Teksas i Alabamu.

Zanimljivo je da je intelektualno oruđe kojim se u borbi protiv nauke danas koristi desnica zapravo niklo u akademskoj ljevici. Naime, 1960-ih i 70-ih među profesorima humanistima nezadovoljnim činjenicom da im u potrazi za istinom nauka (koju su doživljavali kao desno orijentisanu) otima kolač iz ruke, nastao je filozofski pokret poznat kao postmodernizam.

On je prigrlio ideje kulturne antropologije i relativističke teorije prema kojima je istina relativna i podložna pretpostavkama posmatrača, dok je nauka samo jedan od brojnih puteva do saznanja, ni više ni manje vrijedan od ostalih kakve na primjer njeguju Aboridžini ili američki Indijanci. Štaviše, neki su ocijenili da je nauka tipično bjelački put do znanja i njihovo sredstvo opresije.

“Evolucija, teorija o Velikom prasku i embriologija su laži koje dolaze ravno iz pakla”, rekao je nedavno američki republikanski kongresmen Pol Braun

Ali, Lorens Oto smatra da ovakvi relativistički stavovi podrivaju samu bit demokratije, te da ne vode toleranciji, već naprotiv, u autoritarizam.

Kada činjenice postanu samo mišljenja, proces na kojem se zasniva odlučivanje u demokratiji počinje da se urušava – nestaje zajednički imenilac – znanje – koji može da približi dvije strane. Vlasti postaju reaktivne, skupe i spore u rješavanju problema, a nacionalni dijalog zamagljen suprotstavljenim stanovištima.

Lorens Oto stoga zaključuje da u doba kada nauka utiče na svaki aspekt našeg života - od privatnog do globalnog, te kada je demokratija postala dominantan oblik vlasti u svijetu, glasači moraju natjerati političke kandidate da se u predizbornim kampanjama nedvosmisleno izjašnjavaju o svojim pogledima na nauku i ključna naučna pitanja, osobito u vrijeme kada je nauka ključno oruđe za rješavanje problema ekonomske krize.

“Evolucija, teorija o Velikom prasku i embriologija su laži koje dolaze ravno iz pakla”, rekao je nedavno američki republikanski kongresmen Pol Braun, član odbora za nauku Zastupničkog doma. Ovo je blistavi primjer neophodnosti da u vremenu u kojem nauka utiče na svaki aspekt našeg života, glasači moraju natjerati političke kandidate da se u predizbornim kampanjama nedvosmisleno izjašnjavaju o svojim pogledima na nauku

Kuda vodi relativizam?

Zbog čega relativistički stavovi podrivaju samu bit demokratije i ne vode toleranciji, već autoritarnosti, pokazao je po Lorensu Otu još Džon Lok, jedan od trojice Džefersonovih uzora. Lok je posmatrao raspravu između dvije frakcije protestanata od kojih je svaka tvrdila da je jedina prava.

Pitao ih je: Kako možemo znati da li je nešto istina? Koji je temelj znanja? U eseju iz 1698. nazvanom „Ogled o ljudskom razumu“ (An Essay Concerning Human Understanding) definisao je šta je znanje i kako je ono utemeljeno na posmatranju fizičkog svijeta. Prema tom tekstu svaka tvrdnja koja padne na testu empirije je vjera ili mišljenje, ali ne i znanje.

Ova ideja da je svijet saznatljiv, te da je objektivno empirijsko znanje najbolji temelj za javnu politiku bila je jedan od osnovnih Džefersonovih argumenata u prilog demokratiji. Postmodernizam je zarazio cijelu jednu generaciju američkih obrazovnih programa, pa čak i novinarstvo u kojem je fraza kako „objektivnost ne postoji“ postala mantra. Ako se novinari ne trude da izvještavaju objektivno, na osnovu činjenica, u kojim će informacijama glasači uopšte naći uporište? Drugi američki predsjednik po redu Džon Adams rekao je da su „činjenice tvrdoglave stvari, te kakve god bile naše želje, sklonosti ili strasti, one ne mogu promijeniti činjenice i dokaze“.

( Slobodan Čukić )