Ovdje bi i Dionis uživao

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Vršac - U Crnoj Gori mahom znamo za “Banatski rizling”, pakovan u ružnu, zelenu flašu od litra (najbolji je za špricer, reći će vam svi) i malo šta više. A

“Vršački vinogradi” imaju još mnogo čime da se podiče - preduzeće koje je stvoreno 1957. godine, spajanjem Vršačkih vinograda iz Vršca i Vinogradara iz Gudurice, pravi vina od 14 sorti grožđa, mahom bijelih.

Prvi i jedini slobodan dan u grupi D na Evropskom prvenstvu za rukometašice, organizatori su, razumljivo, odredili za odlazak na “Put vina”.

Ni ovdje se nije moglo bez Crnogoraca - domaćin je bio inžinjer vinogradarstva Nikola Lekić, koji se odmah prisjetio korijena i rekao da su njegovi pred kraj XVII vijeka stigli u Banat iz Crmnice.

Vinogradarstvo je, međutim, u podnožju Vršačkih planina počelo mnogo prije nego što su doselili Lekićevi preci. Na ulazu u gradski muzej nalaze se vrata iz rimskih vremena, na kojima je uklesan čovjek sa grožđem i listovima vinove loze. I održalo se sve od tih vremena do sada. Pod vinovom lozom u vršačkom vinogorju je 2.000 hektara, od čega je 1.150 u vlasništvu najvećeg srpskog proizvođača vina.

Banaćani se najviše diče Guduricom, selom u kojem svaka kuća ima svoj podrum vina. Obišli smo dva, koja su u vlasništvu “Vršačkih vinograda” i slušali zanimljive priče, što bi se reklo od Kulina bana naovamo.

A istorijat je zaista zanimljiv - prvi pisani trag o prodaji vina sa ovog područja datira iz 1494. godine, kada je prodato bure na dvoru mađarskog kralja Ladislava II za 10 i po zlatnih forinti. Zbog toga se ta godina i nalazi u logu firme koju skraćeno zovu “VV”.

Prava industrijska proizvodnja počela je u XIX vijeku, kada je svaka kuća i počela da gradi podrume, jer više nije bilo mjesta gdje bi skladištila vino dok ostara i dobije prepoznatljivu patinu. Na povećanje prometa uticala je i industrijska revolucija - od 1832. godine ogromna burad vina prevozila su se parobrodima Dunavom iz 30-ak kilometara udaljene Stare Palanke, a 1855. Vršac je dobio željezničku prugu.

Procvat je trajao sve do 1880. godine, a svaka porodica je željela da da neki svoj pečat, pa je proizvođeno čak 280 sorti vina (svako je želio da bude drugačiji od komšije, reče Lekić). Te godine je počeo da trune korijen vinove loze, jer je buba filoksera našla podzemni put sve od Francuske i napala vinograde. Od tada do danas, više nikad nije dostignut tadašnji nivo proizvodnje.

Gudurica, vinogradarski centar Banata, ostala je pusta 1944. godine. Razlog je jednostavan - kada je sovjetska Crvena armija prešla Karpate, svi seljani su se razbježali, jer su bili na Hitlerovoj strani. Ali, drug Tito nije želio da propada vjekovna tradicija - doseljeni su ljudi 27 različitih nacija, koji su ponovo pokrenuli proizvodnju. I dan-danas u ovom selu koje ima 1.300 stanovnika živi preko 20 različitih nacija. Ujedinjuje ih ljubav prema vinu, koje svaka kuća proizvodi. Ovdje bi i Dionis uživao...

Bure od 26 hiljada litara

Novinari iz Crne Gore, Rumunije, Srbije, Makedonije i Njemačke obišli su dva podruma “Vršačkih vinograda” i degustirali osam vrsta vina, od kojih je samo jedno bilo crno. Bijela su raznolika i vrlo zanimljiva, a crno... “Frankovka” i nije baš kvalitetna, jer joj ne odgovara klima. Za crna, tj. crvena vina, neophodna je klima kao u Crnoj Gori. U Podrumu prijateljstva, jedno bure je pretvoreno u muzejski eksponat, u čije središte sada može da uđe 20-ak ljudi.

Zapremina mu je ogromna - u njega je moglo da stane 26.020 litara vina! Proizvedeno je 1871. godine kao svadbeni dar za bogate mladence, a korišćeno je 13 decenija. Sve do prije 15 godina, kada je puklo, zbog čega nije moglo da se uđe u podrum, jer je vino sve prekrilo. Popravka je bila nemoguća, zato je i postalo muzejski eksponat.

Vinotok i karte

Kako se dobro živjelo od vina, pokazuje i hacijenda Roberta Bera. Bogati vinski trgovac je 1875. kupio 200 hektara vinograda i 500 hektara šume i “bacio se” u proizvodnju. U Gudurici je napravio hacijendu, u kojoj se iza visokih zidina odvijalo sve - život velike porodice i proizvodnja vina.

Koliko su ljudi i u XIX vijeku bili spremni da odu u biznisu, najbolje govori jedan podatak - Berova kćerka je bila udata za komšiju Marića, koji je takođe proizvodio vino, a iskusni trgovac je smislio nesvakidašnji način da zaradi i cijevima iz zetovog sprovodio vino do svog podruma! U Berovoj kući nalazi se reprodukcija slike Štefana Jegera (original je sačuvan u Temišvaru), na kojoj su nacrtani ljudi iz doline Alzasa kako doseljavaju u Banat.

Slikar njemačkog porijekla, koji je živio u Rumuniji, dao je sebi malo umjetničke slobode, pa je doseljenike “obukao” u odjeću Napoleonove vojske. Te uniforme Francuzi su nosili u ratovima početkom XIX vijeka, a seoba iz doline Alzasa bila je 1718. godine. Berova hacijenda je imala i sale za igranke i sobu za igranje karata.

Na ulazu u Guduricu se, inače, nalazi nesvakidašnja zgrada šestouganog oblika, baš kao i kartaški sto. U njoj su bogati vinogradari znali da izgube i kuću i imanje za noć...

( Nikola Nikolić )