Zašto je „Velika sedmorka” ravna nuli

Istupi predsjednika SAD Donalda Trampa na nedavnom samitu zemalja “Velike sedmorke” (G7) u Kvebeku nisu baš pozitivno dočekani, ali ja dijelim njegov skepticizam kada je o toj grupi riječ. Već odavno sumnjam u to da godišnji susreti lidera Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Japana, Velike Britanije i SAD služe bilo kakvom korisnom cilju.

Još 2001. godine, kada sam osmislio skraćenicu BRIK, predvidio sam da će rast ekonomskog značaja Brazila, Rusije, Indije i Kine vremenom zahtijevati suštinske izmjene u globalnom sistemu upravljanja ekonomijom. Napominjao sam da u globalne organe uprave mora ući, makar, Kina, ako već ne i sve zemlje BRIK-a zajedno.

Istovremeno sam ukazivao da za Francusku, Njemačku i Italiju nema nekog smisla da budu predstavljene posebno, zato što te zemlje imaju zajedničku valutu, zajedničku monetarnu politiku i zajedničke okvire budžetske politike (makar principijelno). I postavljao sam pitanje treba li Kanada i Velika Britanija i dalje da budu dio ekonomski najvažnijih zemalja svijeta.

Od tada je prošlo 17 godina, a G7 kao i do sada donosi malo koristi, osim što obezbjeđuje posao za državne službenike zemalja koje u tu grupu ulaze. Da, nju i dalje čine sedam demokrastkih zemalja Zapada sa najvećom ekonomijom. Ali koliko velikom? U ovom trenutku obim kanadske ekonomije nije mnogo veći od australijskog, a italijanska ekonomija je tek malo veća od španske.

Grupa 7 je artefakt prohujalog vremena. Kada je “velika petorka” 1970-ih godina proširena uključivanjem Kanade i Italije, ta nova grupa zemalja realno je dominirala u svjetskoj ekonomiji. U Japanu je bio primjetan bum i mnogi su očekivali da će ta zemlja svakog trenutka stići SAD; rasla je ekonomija Italije i niko nije mislio o Kini. Ali ove godine Kina će, prema prognozama, prestići čitavu eurozonu. Uz očuvanje sadašnjeg tempa rasta Kina će, u stvari, stvoriti novu ekonomiju veličine italijanske za manje od dvije godine. Osim toga, u Indiji je već sada BDP veći nego u Italiji, a zahvaćeni krizom Brazil od nje ne zaostaje baš mnogo.

Drugim riječima, jedini globalni legimitet na koji može pretendovati G7 je - predstavljanje interesa nekoliko najvećih demokratskih zemalja. Ipak od 2010. godine 85% porasta svjetskog BDP-a (u američkim dolarima) ide na SAD i Kinu, pri čemu skoro 50% samo na Kinu. Još šest ide na Indiju, dok je obim ekonomije Japana i EU izražena u dolarima umanjen.

U svjetlu tih realija, G7 bi izgledala relevantnije ako Kanadu, Francusku, Njemačku i Italiju zamijene Kina, Indija i zajednička delegacija koja predstavlja eurozonu. Ali, očigledno, već postoji organ koji predstavlja i G7 u sadašnjem sastavu i zemlje BRIK-a. To je “Grupa 20”, formirana 1999. godine.

Od trenutka održavanja prvog zvaničnog samita 2008. godine, G20 služi jasnom cilju kao platforma za komunikaciju vodećih ekonomskih zemalja svijeta. Da bi opravdao postojanje, bilo koji klub manjeg obima mora imati legitimnost kao G20. Predstavljati demokratske zemlje, koje su 1970-ih imale najveću ekonomiju, više nije dovoljno. Osim toga, Indija i Brazil takođe su demokratske zemlje, a uskoro mogu postati prosperitetnije od Francuske i Velike Britanije.

Tramp je prošle sedmice isprovocirao buru negodovanja zatraživši da se u G7 vrati Rusija, koja je odatle isključena nakon što je njen predsjednik Vladimir Putin anektirao Krim 2014. godine. Ali, treba se zapitati koje konkretno globalne probleme današnja G7 uopšte može da riješi osim usko ekonomskih pitanja. Terorizam, širenje nuklearnog oružja, klimatske promjene - teško je naći bilo koji problem koji je moguće riješiti bez pomoći zemalja koje ne pripadaju G7. I mada su zapadni mediji prikazivali Trampa na tom samitu kao “crnu ovcu”, Italija je sada dobila vladu koja je za zbližavanje sa Rusijom.

Taj cirkus u G7 pojačava utisak da su zapadne politike nesposobne da stave pod kontrolu najakutnije svjetske probleme. Da, naravno, svjetska finansijska tržišta nijesu pokazala neku preveliku brigu zbog neslaganja u Kvebeku koje smo vidjeli proteklog vikenda. Ali, između ostalog, takvo ponašanje može jednostavno biti izazvano time što G7 više nema nikakav značaj.

Gledajući na duže staze, očigledno je da je G20 kvalitetnija platforma za globalno upravljanje od G7 u današnjem stanju. I mada je sa povećanjem broja učesnika teže dostići valjan konsenzus, takva grupa je mnogo reprezentativnija. I najvažnije - u G20 su zemlje koje će biti nezamjenjive za rješavanje globalnih problema i sada i u budućnosti.

Uostalom, nevelika, reprezentativna grupa zemalja može ubuduće imati svoju ulogu, pored G20. Ali samo pod uslovom da njeno formiranje bude pažljivo osmišljeno. S tim ciljem vodeći analitički centri svijeta moraju početi da predlažu konkretne ideje povodom budućih perspektiva globalnog upravljanja. Sa svoje strane, namjeravam da stanem na čelo tog posla kada u julu postanem predsjedavajući Kraljevskog instituta za međunarodne odnose (Chatam House).

Autor je profesor na Univerzitetu Mančester; bio je predsjedavajući Goldman Sachs Asset Management i sekretar UK Treasury

Copyright: Project Syndicate, 2018.

( Jim O'Neill )