Dragan Radulović: Knjige mogu da pomognu ako se čitaju na vrijeme

Jedan od najupečatljivijih glasova nove crnogorske književnosti je Dragan Radulović, profesor filozofije i pisac djela koja su odmah nakon objavljivanja prešla granice, iako je uglavnom objavljivao u samizdatu.

Rođen na Cetinju, živi u Budvi gdje predaje u gimnaziji, do sada je objavio zbirku priča „Petrifikacija“ (2001), roman „Auschwitz Cafe“ (2003), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (2005), zbirku pripovjedaka „Splav Meduze“ (2007), te dramu “Pejzaž do pakla – propast kuće Marinkovića”.

Da počnemo od kraja: Vaša priča “Lice koje pjeva je uvrštena” u Hemonov izbor za najbolju evropsku priču 2013. Selekcija je opisivana i kao način da se otkrije novi Kafka, ili neki pisac slične snage, kao i da se evropska književnost približi Amerikancima. Kako Vi vidite taj izbor?

"U prvom redu kao izraz elementarne radoznalosti jedne razuđene kulture. Ljudi koji se bave književnošću u SAD-u žele da se obavijeste o čemu se, i na koji način, piše u drugim djelovima svijeta; a Evropa je oduvijek za Ameriku bila posebno povlašćen dio planete.

Hemonova selekcija je u reklamama na internetu bila opisivana kao izbor unutar kojega je moguće pronaći novog Kafku, Mana ili Flobera… Tu opservaciju tumačim samo kao reklamu da bi se knjiga što uspješnije prodala po svijetu, ništa više od toga.

"Ako ćemo vjerovati Aristotelu, on dokolicu razumijeva kao jedan od preduslova za čovjekovo bavljenje filozofijom"

Mada, tek kada dobijem svoj primjerak i kada ga detaljno pročitam, vidjeću o čemu se radi i sa kakvim se piscima nalazim u društvu. No, kako god, činjenica da sam zastupljen u toj knjizi za mene je vrijedan podatak u bibliografiji.

Značajan dio zahvalnosti, svakako, dugujem prevodiocu Viliju Firtu koji je savjesno uradio svoj dio posla; mnoga od njegovih rješenja su, često, bila i bolja od izvornika. Priča o kojoj govorimo, prvi put je objavljena 1997. godine u zborniku „Crnogorska horor priča“ koji je priredio Aleksandar Bečanović.

Drago mi je da je u međuvremenu potvrđena i na drugom kraju svijeta. U svakom slučaju, nijesam joj predviđao baš ovakvu budućnost; prijatno me je iznenadila".

Jedna dimenzija priče je zima u metropoli turizma, stanje hibernacije, depresije i trenutaka kada se ljudi moraju suočiti sa sobom. Druga je vječna borba dobra i zla. Da li do promišljanja o dobru i zlu, i principima koji čine svijet, dolazi upravo u časovima dokolice, onda kada su ljudi prinuđeni da ne rade ništa i "nemaju pametnija posla"?

"Ako ćemo vjerovati Aristotelu, on dokolicu razumijeva kao jedan od preduslova za čovjekovo bavljenje filozofijom. Da bi se neko bavio spoznajom, neophodno je slobodno vrijeme i riješeni egzistencijalni problemi. Ali, to nije dovoljno.

Politika je način da se ljudske vrijednosti objektiviraju u realnosti jednoga društva

Znam mnoge ljude koji su iznenada počeli da razmišljaju o sebi i smislu vlastitog života – o čemu ranije, inače, nijesu vodili računa! – da bi naposlijetku pali u banalnu metafiziku za puk, najčešće religijske provenijencije. Knjige mogu da pomognu, ako se čitaju na vrijeme.

U suprotnom, i ona prava može postati pogrešna. U priči koju tematizujemo, likovi odjednom shvataju da nemaju „pametnija posla“ osim da se počnu baviti ozbiljnim stvarima – i sve na kraju ode do vraga.

Što je sasvim očekivani epilog, jer razmišljanje nije rekreativna djelatnost kojom se bavimo po volji i u tačno određeno vrijeme. Ili njegujemo dijalog sa vlastitom dušom, ili to izbjegavamo; nema između, žao mi je. Čitanje knjiga je jedan od finih načina da se taj dijalog vodi. I lagan način da se čovjek pripremi na iznenadne udare ništavil"a.

Vaša književnost je angažovana, odgovara na aktuelne trenutke. Primijetila sam da ljudi često aktuelni trenutak percipiraju isključivo kao politički aktuelni trenutak. Zbog čega smo toliko fascinirani politikom?

"Politika nije negativan pojam. Ona ne isključuje iz svog sadržaja etiku, znanje, dostojanstvo… Naprotiv. Ali bez navedenih karakteristika zapada u svoju patološku formu i pojavljuje se kao bijedno političarenje sitnih šišnjara.

Proza koju pišem je angažovana, u njoj su jasno prepoznatljive vrijednosti na kojima počiva

Politika je način da se ljudske vrijednosti objektiviraju u realnosti jednoga društva, i zbog toga je više nego značajna sfera ispoljavanja razboritosti i duha. Takođe, ne smatram da je loša naša „fascinacija politikom“, ako pod tim podrazumijevate našu potrebu da razmišljamo o društvu u kome živimo.

Najzad, to nam je i obaveza. Što kaže moj prijatelj profesor Dragutin Lalović: ako politika nije res publica, onda je cosa nostra. Zbog toga bih volio da je više javnosti u političkim stvarima.

Proza koju pišem je angažovana, u njoj su jasno prepoznatljive vrijednosti na kojima počiva. Ne postoji proza bez ideoloških investicija autora, samo što neki svoju zastavu drže u zadnjem džepu pantalona. Stvari kod mene ne stoje tako. Nekim čitaocima se to sviđa, nekima ne, meni je u redu njihov izbor. Svako pod ruku sa svojom sudbinom".

Protesti koji su obilježili ovu godinu i nedavno održani izbori su pokazali da dolazi do određenih promjena glede politike kojoj se poklanja povjerenje. Zanimljivo je da mladi ljudi sve više iskazuju svoje mišljenje, želje i nezadovoljstvo. Kakve su generacije koje dolaze, da li u njima prepoznajete nešto novo i drugačije u odnosu na ustaljenu sliku Crne Gore?

"Mi smo reformom u srednje škole uveli niz predmeta koji su nezamislivi bez kritičkog mišljenja: etiku, građansko obrazovanje, evropske integracije… Ako ih učimo u skladu sa onom Kantovom definicijom prosvjetiteljstva „da budu hrabri i da se služe razumom“, onda je sasvim normalno kada to počnu primjenjivati izvan škole.

"Uvijek možete napraviti antologiju savremene crnogorske književnosti, a da se ne postidite sadržaja"

Međutim, nije dobro svu odgovornost prebaciti na njih, riječima: kada dođete u priliku da odlučujete, vi ćete srediti stvari koje ne valjaju. Potrebna im je i naša pomoć, jer je znatan dio njihovih problema ono što smo mi stariji proizveli. U svakom slučaju, preporučio bih im da se obrazuju i da rade na sebi, jer će im mnogo pameti i političke imaginacije biti potrebno u budućnosti".

Kakva je danas uloga pisca u Crnoj Gori? Kakva bi trebalo da bude?

"Josif Brodski je u jednom eseju napisao da je osnovni društveni zadatak pisca da piše dobro. I ako ga neko nešto pita, da kaže istinu. Krajnje jednostavno, zar ne?"

Književnost ovdašnja je veoma zanimljiva regionu, pa i Evropi. Da li smo od toga "profitirali"?

Kao kultura i društvo, vjerujem da jesmo. I to je dobro. Uvijek možete napraviti antologiju savremene crnogorske književnosti, a da se ne postidite sadržaja. To nije malo. Danas je neuporedivo lakše doći do čitalaca, postoje mnogi internetski portali i književni časopisi u regionu koji objavljuju prozu i poeziju crnogorskih autora, tako da ono što je zanimljivo i vrijedno nađe put. Potrebno je samo biti strpljiv. I naravno, uvijek davati najbolje od sebe, jer u ovom poslu nema baš prilike za popravni".

Što znači izdati knjigu u Crnoj Gori? Da li je neophodno tražiti izdavače napolju?

"Moju dramu „Pejzaž do pakla ili propast kuće Marinkovića“ skoro istovremeno krajem prošle godine objavili su izdavači u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Zašto je, i pored toga, nema u crnogorskim knjižarama, mogu samo da nagađam.

"Ne plašim se za budućnost umjetničke književnosti"

Ali, može se pronaći na internetu, tako da nije neka šteta. Očigledno je da nešto u lancu pisac – izdavač – knjižara – čitalac u Crnoj Gori ozbiljno ne funkcioniše. S tim, što su pisci i čitaoci najmanje krivi".

Pisci iz Hrvatske su pokrenuli akciju da njihovo pisanje postane profesija, da se od nje može živjeti, da mogu predavati, raditi... Da li za to ima prostora i kod nas?

"Pisci koje poznajem ne žive od svojih knjiga. Rade u školi, novinama, izdavačkim kućama, bibliotekama, centrima za kulturu… A poštovanje svojih kolega i čitalaca ne zaslužuju na osnovu mjesečnog prihoda, nego na osnovu vrijednosti onoga što su objavili".

Na nedavno završenom Sajmu knjiga u Beogradu mogla se čuti kletva koju su sačinili “ozbiljni“ pripadnici tamošnje scene "Dabogda te vezali i čitali ti bestselere". Prijete li te estradne knjige sa ogromnim tiražima umjetničkoj književnosti?

"Ne smijemo smetnuti s uma da i takve knjige zadovoljavaju nečiju potrebu za lijepim, podstiču imaginaciju, i na kraju čovjeka čine zadovoljnim. To nije moja šoljica čaja, ali zbog toga ne želim biti grub u ocjeni. Sve što se objavi i učini javnim, pronaći će svoj put do čitaoca, u to sam siguran.

Ne plašim se za budućnost umjetničke književnosti. Najzad, kada bismo stvari mjerili tiražima i „oduševljenjem“ urednika u izdavačkim kućama po svijetu kada na stolu vide pjesničku zbirku, niko više ne bi pisao pjesme. A to, srećom, nije slučaj".

( Jelena Nelević )