Lentonke - "socijalne" zgrade u Notingemu

We'll drift through it all, it's the modern age.

These Days, Joy Division (1980)

"Weekend" Endrua Hejga (Andrew Haigh) je dobar film, baš dobar.

To je jedan od dva igrana filma koja sam u posljednje vrijeme odgledao - do kraja.

Danas je stav zapravo tlapnja - bitno je koliko novca imate u novčaniku

Kad ozbiljnije zađete u zrelo životno doba, u godine kada (bi trebalo da) iskustvo i mudrost dominiraju nad slijepom strašću - i kad počnete da se sasvim komotno osjećate u toj konačnoj, 35+ statitističkoj zoni - onda ste, u principu, tj. najčešće, s one strane nedoumica povodom mogućih pravaca u kojima se neki film može razviti.

Prvih 15 minuta filma kojemu ste ipak dali šansu, jer više ne dajete šansu bilo čemu - sasvim je dovoljno da osjetite da li rediteljski prosede, tj. postupak, garantuje da će stvar emanirati, tj. da će se rascvjetati u nešto neviđeno.

Dakle, šanse su na strani egzotičnih kinematografija - filmovi iz zemalja bivšeg Istočnog bloka, na primjer, ili azijskih zemalja, poput Kine, Irana, Južne Koreje, obično imaju primat nad spektakularnim američkim i evropskim produkcijama - poput britanske - mada sa Britancima nikad niste načisto.

Istina je, takođe, češće na strani provjerenih uradaka - devedesete su, recimo, posebno interesantne - a Weekend definitivno pripada senzibilitetu ludih devedesetih - kada su kulturalne, a posebno supkulturalne bitke na relaciji između onih koji imaju i koji mogu (haves) i onih koji nemaju i ne mogu (have nots) - imale smisla - i kada pozicije ni izbliza nisu bile tako jasno izdiferencirane kao danas.

Vjerovatno vam je poznat taj sveti osjećaj urađenosti alkoholom koji obavezno prethodi svakoj dobroj akciji

Hoću da kažem da je nemati u devedesetima još uvijek moglo da prođe kao prihvatljiv, čak i poželjan supkulturalni stav.

Ako danas svratite u second hand i naletite na dobar, ali ispran crveni džemper - ili dobru, ali iznošenu crnu kožnu jaknu - onda to nije stav, nego činjenica da nemate dovoljno novca za nov crveni džemper ili novu crnu kožnu jaknu.

Danas je stav zapravo tlapnja - bitno je koliko novca imate u novčaniku. Pogotovo ako se nalazite u statističkoj zoni 35+ gdje se greške, a pogotovo zablude - više ne opraštaju - jer je širok, vragolast osmijeh izgubio čarobnu moć koju je imao u zoni ˂-35.

Weekend je premijerno prikazan u Americi krajem septembra prošle godine, a DVD izdanje se pojavilo negdje krajem avgusta ove godine.

Hejgova priča je skoro pa banalna - Rasel (Tom Cullen) je tridesetogodišnjak, recimo. U svom je stanu, kupa se, oblači se i obuva nove patike. Povlači par dimova iz staklene lule i odlazi gradskim autobusom kod ortaka na sjedeljku.

Tamo ga svi ortaci mnogo vole - pogotovo majka i žena glavnog ortaka. Tamo se pije, i to odmah - s vrata - jede se, pričaju se dobre priče i vuku se dimovi, naravno - pa se opet pije itd.

Rasel je čitavo vrijeme, kao, malo rezervisan - a onda odlazi, pod nekim bezveznim izgovorom, pravo u klub.

Prošlo je tek 11 minuta - a ja sam definitivno upao u zamku Weekenda - ovu stvar ću definitivno odgledati do kraja

U klubu, sa zvučnika, između ostalog razbija i "I got love, love, so much love to give" (So Much Love to Give, Together, Thomas Bangalter & DJ Falcon 2002) - tako da je vrlo lako naslutiti što slijedi - desiće se standardni hookup - petak je veče.

Rasel se u klubu žešće doradi alkoholom - slijedi fantastičan krupni plan kad Rasel igra i obeznanjeno gleda u plafon, zatim spušta glavu, pa je ponovo diže prema plafonu - ali ovaj put su mu oči zatvorene.

Vjerovatno vam je poznat taj sveti osjećaj urađenosti alkoholom koji obavezno prethodi svakoj dobroj akciji...

Nakon eye contacta, dečko - opet imamo tridesetogodišnjaka, recimo - koji se Raselu sviđa odlazi u toalet - imamo tri pisoara u toaletu, ali nemamo ogledala koja služe da se momci dobro pogledaju... u oči... tako da možda i nije riječ o gay klubu. Rasel ga slijedi, ali se u toaletu ništa ne dešava.

Negdje pred zatvaranje kluba, Rasel igra sa drugim dečkom, pa ga taj drugi dečko malo kao startuje pored šanka, a Rasel ga otkačinje, nježno da ne može nježnije - i sve to pod budnim okom onog dečka koji je očigledno prvi izbor - i koji sjedi sa nekom ribom, u pozadini, na nekih 15 metara iza šanka.

We, we like to take it down...

Rasel i Glen su osobe koje na vrlo različite načine plove kroz život, ali koje traže istu stvar - pokušavaju da pronađu svoje mjesto u svijetu

Selimo se u Raselov stan. Jutro je, Rasel kuva kafu i nosi je u spavaću sobu - gdje zatičemo Glena (Chris New) - taj dečko se, dakle, zove Glen.

Prošlo je tek 11 minuta - a ja sam definitivno upao u zamku Weekenda - ovu stvar ću definitivno odgledati do kraja, pogotovo kad Raselov komšija počinje da dobacuje odozdo - negdje oko 15. minuta - nešto na temu kvirije - a Glen sa prozora prijeti komšiji da će da siđe dolje i da će da ga "siluje u rupe" - I'm gonna come down there and fucking rape your holes, do you hear me? - ako ne batali i Rasela ostavi na miru.

Raselu se ne sviđa Glenova reakcija.

Sad će da mi razbiju prozor ciglom - kaže Rasel zabrinuto.

Kako kad živiš na 14. spratu? - You're 14 flights up - odgovara Glen.

Slijedi još sat i po... nevjerovatno inteligentne priče koju Endru Hejg ovako opisuje:

"Želio sam da ispričam poštenu, intimnu i autentičnu ljubavnu priču. Želio sam da izrazim taj istovremeni osjećaj straha i uzbuđenja koji obavezno prati mogućnost da se desi nešto novo.

I uopšte, sve je vrlo vjerno - Weekend odiše nevjerovatnom sirovošću koja ne ostavlja gledaocu previše prostora za dileme

Želio sam da gledam ta dva momka koji polako otkidaju jedan na drugoga, otkidaju zbog očiglednih uzajamnih razlika i kao da otkrivaju nedostajuće djeliće samih sebe. Želio sam da uhvatim te trenutke između dvije osobe koje istinski počinju da se vežu i ulaze u međusobni odnos, nježno se fokusirajući na borbe koje su u samoj srži njihovih karaktera.

Rasel i Glen su osobe koje na vrlo različite načine plove kroz život, ali koje traže istu stvar - pokušavaju da pronađu svoje mjesto u svijetu koji ih okružuje. Pokušavaju da saznaju ko su, što žele i kako bi trebalo da se definišu, kako u privatnom, tako i u javnom životu.

Izvjesno je, kad imate posla sa dva gay karaktera, da mnoge od tih tema postaju posebno primjerene, a bilo mi je važno i to što sam pokušao da kažem nešto istinito o kompleksnostima modernog gay iskustva.

Kako bilo, isto kao što se može reći da postoji mnogo načina na koji se može definisati osoba, može se reći da to važi i za film. Nadam se da gay kontekst nije suzio rezonancu priče, već da je pomogao da se pojačaju teme u srcu Weekenda - te bitke sa kojima se svi suočavamo bez obzira na seksualnost".

Što se tiče seksualnosti - tj. scena seksa u filmu - toliko su vjerne "da skoro osjećamo Raselov i Glenov dah na svojoj koži", kako reče upućeni kritičar - ali ipak treba naglasiti da je film prošao kroz sva sita i rešeta naopake britanske cenzure - i dobio sertifikat 18.

Na stranu scene uživanja kanabisa, alkohola, kokaina i hašiša - i čitave serije, na momente politički vrlo nekorektnih dijaloga.

Od trenutka kada su Lentonke useljene vodi se rat između ljudi koji stanuju u tim zgradama i grada Notingema

I uopšte, sve je vrlo vjerno - Weekend odiše nevjerovatnom sirovošću koja ne ostavlja gledaocu previše prostora za dileme. Nema, na primjer muzike - sva muzika koju čujemo je muzika koju čuju akteri filma, ako se razumijemo. Svi kadrovi su snimljeni samo jednom - nije bilo ponavljanja - to što vidite na filmu - samo to je snimljeno - ima par trikova, doduše - i sve to u okviru budžeta, pazite sad: 120 000 funti - što je nekih 150 000 eura.

Film je, da i to pomenem, u kinima zaradio oko milion i po funti.

Dakle, da zaključim, riječ je o filmu koji lako postavlja teška pitanja - ali ne nudi odgovore. Na nama je da se pozabavimo "paradoksima i zbunjujućim zagonetkama gay identiteta u postidentitetskoj političkoj eri i vječnim misterijama seksualne privlačnosti i posljedicama tih misterija", kako kaže drugi filmski kritičar - a ja bih dodao - i identiteta uopšte.

Opet, ne vidim varijantu da se Weekend prebaci u heteroseksualni kontekst - bojim se da stvar ne bi funkcionisala tako dobro u toj varijanti - dečko i djevojčica - ne, ne, ne... nikako.

OK, sve je u redu - ali kakve veze Weekend ima sa arhitekturom?

Ima veze - i te kako.

Zgrada u kojoj se nalazi Raselov stan - apartment of desire - jedna je od čuvenih pet Lentonki - pet zgrada socijalnog stanovanja građenih sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka u Notingemu, u dijelu grada koji se zove Lenton.

Lentonke se pojavljuju i u ne toliko intresantnom filmu "Control" Antona Korbejna

Njihov oficijelni naziv je Willoughby Street flats - mada ta ulica više ne postoji. Od trenutka kada su Lentonke useljene vodi se rat između ljudi koji stanuju u tim zgradama i grada Notingema.

To je rat koji se tiče inicijativa da se zgrade sruše - inicijativa koje su vremenom obrazlagane na najmaštovitije moguće načine - i konačno su, ovih dana, poprimile oblik koji ne sluti na dobro. Lentonkama je odzvonilo, najvjerovatnije - jer se pojavila moćna korporacija - naoružana novcem, kao ključnim argumentom - koja bi na njihovom mjestu da gradi prijeko potrebni studentski kampus.

Lentonke se pojavljuju i u ne toliko intresantnom filmu "Control" Antona Korbejna (Anton Corbijn), koji se bavi profiliranjem kompleksne ličnosti Iana Kertisa (Ian Curtis), pjevača legendarnog benda Joy Division.

U tom filmu jedna Lentonka glumi zgradu u Maklsfildu u kojoj živi mladi Kertis (Sam Riley) - i u funkciji je legitimne - ali nepodnošljive - rediteljske intencije da distopijskim momentom socijalnog stanovanja pojača auru teške depresivnosti koja svuda prati jadnog Kertisa.

O Lentonka u kontekstu poslijeratnog socijalnog stanovanja u Britaniji - i o još nekim stvarima, svakako - u sljedećem broju.

Galerija

( Borislav Vukićević )