In memoriam: Radun Mićković

Radun je umro, kao stari hrast. Umro je ne prateći i ne tražeći pomoć. Stari borac je zaslužio tako lijepu smrt.

Radun je bio postojan u svom crnogorskom nacionalnom osjećanju

Ovih dana sam čitao osmrtnice njegove rodbine i prijatelja u novinama i zadržao pažnju na riječima: uzvišen, dostojanstven, predobar, bratska uzdanica, naš ponos i dika, oslonac, voljeni ujak, dragi prijatelj, uzoran čovjek, iskreni drug... Uz Raduna Mićkovića te riječi ne djeluju formalno i prigodno, već sublimišu uvjerenja i osjećanja onih koji su mu bili najbliži.

Svi mi ovdje smo svjesni da je umro rijetko dobar i častan čovjek čiji nas odlazak čini siromašnijim ne samo za prijateljstvo već i za iluziju da će biti još takvih među nama. Radun je ugledao svijet 1924. godine u Kučima i veoma mlad otkrio vidike koji su mu otvarali nove horizonte. Sa sedamnaest godina postao je borac i cijelog života ostao antifašista i idealista.

Zadovoljstvo je bilo imati Raduna Mićkovića za prijatelja, a obaveza biti sa njim u bilo kakvom društvenom pregnuću

Oficirska uniforma je sputavala njegov duh i kao talentovani profesor književnosti postao je civil, urednik časopisa, autor esejističkih priloga i knjiga. Kada je šezdesetih godina crnogorska vlast pozvala naše ljude koji su se afirmisali u drugim jugoslovenskim sredinama da pomognu izgradnji političkih i kulturnih institucija, Radun Mićković je došao iz Sarajeva i postavljen za pomoćnika republičkog sekretara za obrazovanje, nauku i kulturu.

Za razliku od mnogih crnogorskih komunističkih kadrova koji su bili zadojeni unitarističkom sviješću, Radun je bio postojan u svom crnogorskom nacionalnom osjećanju.

Svoj radni vijek je proveo na raznim funkcijama u Crnoj Gori, ali zbog osobine da zbori što misli, nije mogao dospjeti na položaje koje je znanjem i radom zasluživao.

U pedeset godina života u Crnoj Gori aktivno se zalagao da se izgradi nova strategija u kulturi i obrazovanju, kao oblastima od izuzetne važnosti za formiranje i održavanje nacionalne samosvijesti.

U vremenima kad smo se osjećali kao stranci u domovini neumorno je radio, davao inciijative, participirao u svakom poduhvatu

Nastojao je da se homogenizuje crnogorski državni i duhovni prostor i sačuva multietnički sklad. Njegova iskrenost i čovjekoljublje obezbijedili su mu poštovanje i brojna prijateljstva ljudi iz svih etničkih zajednica.

Kao državni funkcioner, učesnik raznih stručnih skupova o kulturi, autor tekstova u novinama i časopisima ili u privatnom razgovoru, Radun je bio jednako dosljedan i ozbiljan. Senatu koji godinama permanentno zasjeda, kao predsjedavajući, pribavio je legitimitet alternativne društvene scene.

Radun Mićković je bio od ljudi starinskog kova kome su čast, istina, pravda, hrabrost i čojstvo bili do svakodnevnog ponašanja. Zadovoljstvo je bilo imati Raduna Mićkovića za prijatelja, a obaveza biti sa njim u bilo kakvom društvenom pregnuću, jer su ljudi po njemu znali da je to nesebičan i pošten posao.

Radun Mićković je hrabro javno branio svoja uvjerenja.

Intelektualno, argumentovano ali i emotivno je odbijao napade na crnogorsku nacionalnu i kulturnu individualnost. Podsjećam vas na njegovo reagovanje na stavove Dobrice Ćosića izrečene u Budvi1989. godine.

Radun Mićković je pripadao realativno malobrojnoj ekipi crnogorskih intelektualaca koja je sebi stavila u zadatak da se u najtežim okolnostima bori za crnogorsku samosvijest.

Radun je do posljednjeg daha držao veze sa Maticom

Dana 22. maja 1993. godine smo objavili da smo osnovali Maticu crnogorsku “kao kulturnu i naučnu ustanovu Crnogoraca i drugih naroda koji Crnu Goru drže za svoju domovinu”. Pod brojem 19 među osnivačima potpisao se Radun Mićković iz Podgorice sa stanom u Ulici Svetozara Markovića 40. Bio je jedan od sedam članova prvog Upravnog odbora Matice crnogorske.

Radun je Maticu osjećao kao svoj dom. Davao joj je energiju i svoju dušu. Mi smo Raduna držali za najbližeg.

U vremenima kad smo se osjećali kao stranci u domovini neumorno je radio, davao inciijative, participirao u svakom poduhvatu, a posebno u javnim saopštenjima, na skupovima i izradi Programa Matice “Crna Gora pred izazovima budućnosti”.

Na raspravi o Programu na Skupštini Matice u Baru 13. januara 1996. Radun je iznio britku analizu aktuelnih društvenih prilika i istorijskih pouka i apelovao da se Matica “izričito deklariše za suverenu samostalnu Crnu Goru”.

Na raspravi o Ustavu Crne Gore, januara 2007. on nastupa sa tezom da je antifašizam dio evropske demokratske tradicije i da Crna Gora ima veoma istaknuto mjesto u borbi protiv fašizma.

Matica crnogorska ne samo da će čuvati uspomenu na Raduna Mićkovića već će uvijek isticati da je ponosna što je imala takvog začetnika

“Bilo bi tragično ako bismo i po treći put od 1918. izgubili državu koja je uz velike žrtve više od hiljadu godina stvarana i branjena da bismo konačno bili gospodari u svojoj kući”.

Radun je do posljednjeg daha držao veze sa Maticom.

Dozvolite mi, na kraju, da vas podsjetim na dugotrajno prijateljstvo Raduna sa Božinom Ivanovićem, prvim predsjednikom Matice crnogorske. Govoreći o plemenitosti Božinine duše, istakao je da se u to najbolje uvjerio “u vrijeme liječenja i smrti mog starijeg sina Ranka”. Prije nepun mjesec dana Radun je bio na njegovom grobu, na desetogodišnjicu Božinine smrti.

Nije mu se dalo da još poživi.

Crna Gora je dužna da se sjeća svojih sinova koji su se borili i izgarali za njen suverenitet i slobodu ne tražeći medalje i nagrade.

Matica crnogorska ne samo da će čuvati uspomenu na Raduna Mićkovića već će uvijek isticati da je ponosna što je imala takvog začetnika i djelatnika.

( Marko Špadijer )