Pištolj i ekologija

Kamiondžija je mirno istovarao šut u jednom podgoričkom parku. Nevjerovatno je kako nastane odgovarajuće - odvratna riječ za otpad, taj suvišni materijal koji ostane višak nakon obavljenog posla i baš ničemu ne može da posluži. Šut je jednako efektna riječ kao i pih. Međutim, šut čine neupotrebljivi pijesak, polomljene cigle, blokovi i pločice.

Istovaranje otpada na zelenu površinu pokušao je riječima da spriječi penzioner koji svakog dana šeta parkom, bivši oficir JNA. Kamiondžija nije imao strpljenja za prilično oštar ton kojim ga je penziner upozoravao da ne istovara otpad baš u parku, pa mu se drsko obratio sa: „Ajde bježi tamo konju stari!“. Odmah se povukao penzioner i otišao kući, ali se ipak vrlo brzo vratio bivši oficir JNA sa svojim pištoljem marke “zastava M70”, kalibar 7,65 mm koji mu je darovala služba za odlazak u penziju. Repetirao je pištolj i uperio ga u kamiondžiju. Rekao je kratko: „Utovaraj!“, a kamiondžija je bez riječi utovario sve nazad u kamion i otišao. Penzioner nije zvao komunalnu službu, vjerovatno je znao da će dok oni dođu kamiondžija biti već daleko, da će komunalci samo konstatovati stanje i nastaviti dalje da „rade“ pravdajući se da oni nisu policija i istražitelji. Kamiondžija nije zvao policiju jer je kriv, a i vjerovatno je u očima penzionera prepoznao njegovu spremnost da dijeli pravdu ne obazirući se na organe reda i zakon.

Tip koji je vozio ispred mene izbacio je limenku kroz prozor, ali je snažno „zafrljačio“ pa se limenka našla na livadi pored puta. Nedugo zatim, izbacio je i kesu koju su inercija i vjetar nanijeli na moju šeferšajbnu. Kratko se kesa na brisačima zadržala, a zatim odletjela dalje. Tip ispred mene je upalio na trenutak četiri žmigavca i podigao ruku. Razumio sam pantomimu, njegov gest značio je: „Praštaj“. Mislio je na kesu naravno.

Razmišljao sam da ga nekako stignem i kažem mu koliko je vremena potrebno stvarima koje je bacio kroz prozor da se raspadnu. Aluminijskoj konzervi potrebno je 80 do 100 godina, a plastičnoj kesi 10 do 20 godina. Bio sam siguran da ga ti detalji ne bi zanimali, a i nisam mogao da ga stignem, išao je znatno brže od mene i izgubio se iz vidika. Nije u pitanju bila samo brzina, izbjegavam davanje sličnih lekcija i pridikovanje, ne samo iz razloga što obim glave i frizura tog vozača ukazuju na to da se radi o prilično krupnoj osobi, već što sam nenaoružan i što takvo skretanje pažnje završi samo kao pokušaj. Skoro niko iskreno ne mari zbog zagađivanja okoline, vrlo često nesvjesni da i oni sami žive u toj „okolini“.

Tu se obično priča završava. Kamiondžija vjerovatno krivi opštinu jer ne postoje pogodne deponije za odlaganje otpada, ili su daleko van grada i treba platiti nadoknadu. Penzioner krivi državne aparate koji nisu čvrste ruke kakvi su bili u njegovo pero. Sve u krug.

Rješenje bi bilo moguće ukoliko bi postojala efikasna služba za kažnjavanje osoba koje ne mare za okolinu i uništavaju prirodu koju smo dobili na poklon. Naravno da nismo sami sagradili i napravili prirodu, daleko od toga da smo sposobni za nešto tako lijepo.

Treba država Crna Gora da raspiše neku vrstu tendera, da se potražuje pedeset osoba koje bi vršile funkciju inspektora za kažnjavanje i nadzor prestupnika protiv prirode. Inspektori nikako ne bi smjeli biti iz Crne Gore jer bi se neminovno zbog prirode njihovog posla kad tad uvukao nepotizam u njihove redove. Dakle, zbog brojnosti, savjestnosti i cijene treba uvesti Kineze!

Svi koji nepropisno odlažu smeće, odnosno bacaju gdje stignu, u zavisnosti od „grijeha“ će biti odgovarajuće kažnjavani. Kazna će biti društveno-korisni rad u jednom od parkova u Podgorici, dok će televizije koje i onako nemaju svoj program (ili je jednom riječju smeće) imati priliku da emituju neku vrstu rijaliti šoua i uživo prenose kako kažnjeni građani pod budnim okom pravičnog inspektora-Kineza skupljaju lišće i čiste parkove i ulice. Naravno, dobili bi drečave što ružnije uniforme da se srame što više. Upravo sramota, odnosno blam je jedno od sredstava kojim se može uticati na građane da promijene svoje bahate navike. Shodno tome da li se radi o opušku, staklu, peleni ili novini određivaće se trajanje društveno-korisnog rada.

S obzirom na to da je ovakav vid kazne nemoguć, bitno je da svaki građanin krene od najmanjeg čina. Potrebno je da krenete prvo od sebe, pa dalje od svojih ukućana i da ne preskočete da ih upozoravate. Kad u ulazu od zgrade vidite pred nekim vratima nagomilane kese sa smećem, ne propustite priliku da jednu od kesa zakačite za kvaku vrata vlasnika stana. Ukoliko bi slični postupci bili češći i ukoliko građani ne bi oklijevali da ukažu ostalima da su bahati i da griješe, možda bi naše društvo moglo da bude naprednije. Ali i to je možda samo obična utopija, isto kao i priča o Kinezima i čistim parkovima.

( Đuro Radosavović )