Dante i moderna ljevica: Nema budućnosti za bojažljive

Govoreći iskreno, u Firenci ima predivnih stvari, koje pomućuju razum. Nije slučajno Stendalov sindrom ovdje nastao. 1817. godine tokom svog velikog puta po Italiji, obišao je i Firencu: „Stigao sam do onog nivoa emocija kada se susreću nebeske emocije umjetnosti i vatreni osjećaji. Izašavši iz crkve Santa Kroče, imao sam jako lupanje srca, život je za mene presahnuo, hodao sam bojeći se da ne padnem". Pizanci bi vjerovatno smatrali da je to bio samo pad šećera. Ali, u istoriji je ostalo zabilježeno da se radilo o nečemu ozbiljnijem, u veoma jakoj emociji vezanoj sa ljepotom.

Ako hoćemo da budemo iskreni, u Firenci ne fali ni podlosti, ali su zabranjene ukazima. Ovdje vlada demokratija i to se ne može raditi i zbog toga ćemo se ograničiti da kažemo da ih nema i tačka. Ukazaću na jednu kao primjer za sve: kuća Dantea Aligijerija. Zapisaću i adresu da nemate sumnji: ulica Santa Margerita 1.

Zašto odmah odbaciti kuću Uzvišenog Pjesnika? Zašto protiv Dantea? Ja ga obožavam i pripadam onim strastvenim čitaocima koji su ošamućeni kada čitaju o ljubavi Paola i Frančeske, kada misle na intelektualni izazov Odiseja ili kada slušaju riječi XXXIII pjevanja Raja, molitvu Djevici.

I zašto se onda ljutiti na Danteovu kuću? Zbog odličnog razloga što to uopšte nije Danteova kuća. To je lažna kuća, jasno je da je lažna, definitivno je lažna. Stručnjaci ne dopuštaju da se ova tvrdnja sruši ili ignoriše jer se radi o tvrdnji iz XIX vijeka namijenjenoj filološkoj reprodukciji boravišta. I zbog toga je nedodirljiva. Ne znam koliko svijet može interesovati razmišljanje o odnosu između četrnaestog vijeka i istorijskog gledišta iz devetnaestog vijeka. Vidim, međutim, nešto mnogo banalnije. Turistima pokazuju Danteovu kuću kao što u Diznilendu pokazuju kuću Snježane i sedam patuljaka. Fali samo da izađe Snježana i da pita da li je moguće da bude tiše jer Pospanko spava.

Siguran sam da bi Dante da je živ napisao na svom blogu oštre riječi protiv ove gluposti. Pokopao bi istorijski bijes devetnestog vijeka jednim tvitom, ljuteći pravovjerne čuvare i oduševljavajući svoje mnogobrojne obožavaoce. Ako brojite vidjećete da neke tercine savršeno odgovaraju logici od sto četrdeset karaktera: „Jer oproštenja nema bez kajanja, a kajat se i griješit u hip jedan ne ide, jer su protivna ta stanja", što bi trebalo zauvijek zapamtiti.

Mi smo ti koji imamo sivu, apstraktnu i prašnjavu predstavu o Aligijeriju. Mnogi su se potrudili da unište njegovu reputaciju, počevši od javnog obrazovanja koje nas je natjeralo da ga proučavamo protiv naše volje.

Dante je bio Firentinac do srži, iako se izjašnjavao da je to „rođenjem, a ne tradicijom", jasno se polemički pozivajući (baš čudno da je neki Firentinac polemičar), na etičke standarde svojih sugrađana. Bio je Firentinac i po manama. Građanin grada ljiljana uvijek će plakati za prošlošću, sjećaće se prošlih dana. I kada bi postojao klub žaljenja za prošlim vremenima, Dante bi bez straha mogao da bude njegov predsjednik. Između ostalog, žali za čednom, stidljivom Firencom (čedna, stidljiva? Ali kada je to bila, gosparu Dante?) i žali se na „novi svijet" privučen „brzom zaradom".

I pomisliti da će poslije njega doći Petrarka, Bokačo, humanizam i renesansa, Makijavelijevo političko umijeće i Galilejev eksperimentalni metod, Mediči i Loreni, ujedinjenje Italije i Firenca kao prijestonica, dvadeseti vijek, naše doba i itd.

Ja sam ubijeđen da je Dante bio ljevičar, iako to nije znao, tj. nije znao da će biti koristan italijanskoj ljevici XXI veka

Takvi su Firentinci. O svemu imaju šta da kažu, a naročito da se svemu podsmijevaju. Probajte da preskočite nekoliko vjekova, da skočite naglavačke unaprijed i da stignete do XX vijeka. Uzmite kao slučajni primjer bilo kog Firentinca, koji obrazovanjem i kulturom nema veze sa Danteom: Đinetačo Bartali, veliki biciklistički šampion. Čovjek koji je, po medijima onog vremena, pobijedivši na Tur de Fransu spasio Italiju potresenu atentatom na Toljatija. Koji je bio njegov motiv? Njegov moto je bio: „Sve je pogrešno, sve treba promijeniti". To baš i nije himna optimizmu. U stvarnosti, Bartali nije koristio ovu rečenicu kao alibi za svoju neangažovanost. Sve je pogrešno, sve treba promijeniti, ali ja ću voziti. Ja ću probati. Ja ću učestvovati. Mnogi poznaju priču o Bartaliju atleti, ali malo ljudi se sjeća da je bio heroj tokom Drugog svjetskog rata, rizikujući više puta život da bi spasio čitave jevrejske porodice. Možda je i to radio mrmljajući: „Sve je pogrešno, sve treba promijeniti". Ali, on je to ozbiljno radio. I danas ga smatraju ikonom, jednim od Pravednika nacije.

Takva je Firenca. Neki smatraju da je mlohav, mrtav i dokrajčen grad sa velikom prošlošću koja je pritiska. Ali, Firenca uvijek nečim iznenadi, uvijek se izvuče na neobjašnjiv način. Nikada nisam vidio sličan grad, sposoban da opije duhom, a da se to i ne primijeti.

Ne stignete ni da izgovorite da je „mrtav grad" a on vas odmah iznenadi nečim novim i velikim što se ne dijeli, već ima dar širenja i pomjeranja iz lažne sigurnosti.

Mnogo ljudi vjeruje da je kultura samo ono što se ne razumije. I zbog toga se trudi da je što više iskomplikuje

Ja sam ubijeđen da je Dante bio ljevičar, iako to nije znao, tj. nije znao da će biti koristan italijanskoj ljevici XXI veka. U izgnanstvu je upoznao dovoljno gorčine da bi mogao da podnese i ovu. Problem je što italijanska ljevica XXI vijeka ne zna koliko bi bilo korisno da uči od uzvišenog pjesnika da bi pronašla novi stil. Dante koristi italijanski narodni jezik, izvanredan način da se kultura učini pristupačnom svima. Sve do tog trenutka, narodni jezik se koristio za svakodnevnu komunikaciju, ali kultura je koristila isključivo latinski, pravi univerzalni jezik. Svako ko je htio da bude uzet u obzir, nije mogao da koristi narodni jezik. Dante ga je, međutim, učinio savršenim jezikom. Stvorio je italijanski jezik, iako vjerovatno toga nije bio svjestan, bez obzira što je imao, da tako kažemo, visoko mišljenje o sebi. Ali, prije svega je izbrisao razliku između građana A i građana B grupe; kao da je poslao u pakao snobove i salonske radikale. Narodnim jezikom Dante je pisao o ženi i muškarcu, o njihovoj boli, o njihovoj ljepoti. Stigao je do Boga. I to je uradio tako da je dopro do svih.

Mnogo ljudi vjeruje da je kultura samo ono što se ne razumije. I zbog toga se trudi da je što više iskomplikuje. Dante je međutim pojednostavljuje. Piše bestseler epohe i on stiže do svih: čitaju ga i književnik i trgovac, seljak i zanatlija. Ili ga čak uče napamet. Pokazaću vam kako izgleda neki firentinski djedica koji je završio tri razreda osnovne škole kada se promijeni i izrecituje naizust pola „Pakla".

Dante bi bio koristan ljevici jer je bio hrabar. Ja mislim da u vremenu u kome živimo nema budućnosti za bojažljive. Treba imati snage da se podigne glas i da se okupi narod. Dante je stajao u gužvi uzdignute glave. U svijetu mediokriteta bio je čvrst čovjek koji se nije povlačio kada je trebalo jasno govoriti. Naročito sa papom, prije svega sa papom; sa onim Bonifacijem VIII koji će označiti njegovu propast. Dante ga osuđuje u XIX pevanju Pakla žigošući ga zbog veoma teškog grijeha, simonije, tj. trgovanjem duhovnim dobrima u zamjenu za novac. Beznačajni su grijesi, pohlepa i nepotizam koji su karakterisali njegovu vladavinu; na osnovu svoje moći dijelio je svojim rođacima teritorije i šakom i kapom.

Skloni smo da vjerujemo da je problem nepotizma bila prerogativa mračnih vjekova prošlosti. I donekle je to i tačno. U naše vrijeme, nepotizam nije problem, tj. nije jedini problem. Postoje bratske veze, veze preko zeta i nećaka i nabrajajući, stižemo do svih oblika familijarnih odnosa. Kada se bavite politikom, morate misliti i na svoju djecu, tako je pravedno. Ali na svačiju djecu, ne samo na svoju. Međutim, u Italiji od doživotnih do regionalnih savjetnika više i ne čudi što se u tim skupštinama – od Lombardije do Molizea – nalaze sinovi lidera partija zosnovanih na ličnoj harizmi osnivača. I gle čuda, određeno prezime širom otvara vrata regionalnog savjetnika sa pristojnom rentom. Prezime je kao dijamant, vječno je.

Jasno je da nas Dante poučava da postavljamo pitanja o sebi danas – zato što „Božanstvena komedija" nije obična književna vježba već je pokušaj da se pitanja postave a naročito da se na njih odgovori

Koristiti oca kao pasoš je neprijatno, naravno za oca. A i ne djeluje vaspitno na djecu, očigledno. Ali, prije svega je ponižavajuće za građanina. Jasno je da se to ne dešava samo u politici. Prefinjene strategije univerzitetskih komisija zahvaljujući kojima uvijek neki sin, neka vjerenica, neka ljubavnica dobija katedru, zaslužile bi diplomu sa najvišim ocjenama za ovakvo upravljanje univerzitetom. Ja sam ovdje predsjednik i smjestiću negdje tvog sina, ti si predsednik na drugom mjestu i smjestićeš negdje moju gospođicu. Jedna ruka drugu pere, a obje prljaju lice Italije koja bi trebalo da se zasniva na zaslugama, na talentu, na kreativnosti.

Dante međutim, nikog ne poznaje, čak i protjeruje svog prijatelja, Gvida Kavalkantija da bi zaštitio grad od žestokih nemira izazvanih sukobom Kavalkantijeve i druge frakcije. Bavi se politikom iako će ona biti uzrok svih njegovih nevolja. I plaćao je lično, na svojoj koži.

Jasno je da nas Dante poučava da postavljamo pitanja o sebi danas – zato što „Božanstvena komedija" nije obična književna vježba već je pokušaj da se pitanja postave a naročito da se na njih odgovori. Postoji još nešto što treba razjasniti. Gdje je Dante u Firenci? Već sam rekao da nije u onoj lažnoj kući, niti u onoj statui na trgu Sante Kroče. Nije ni u nadgrobnom spomeniku koji mu je napravljen u bazilici, hramu „italske slave". Mogao bi se pojaviti i apsurd, i u stvarnosti i jeste tako, da je Firenca nacionalni panteon velikana Italije i ugošćava u ovoj crkvi veliki dio istorije naše zemlje, od Foskola do Alfijerija, od Mikelanđela do Galileja, a ne prima svog najpoznatijeg sina. To je jedna od firentinskih protivrječnosti: grad grobova koji nije uspio da ponudi grob nekome kao što je Dante koji je volio ovaj grad, nekome kao što je Farinata delji Uberti, koji ga je spasio, nekome kao što je Đirolamo Savonarola koji ga je promijenio. Kao što je poznato, Dante je sahranjen u Raveni, dok su sa Farinatom i Savonarolom Firentinci otišli još dalje: spalili su im tijela i pepeo prosuli u Arno. Eto tako, radi sigurnosti.

Gdje je, dakle, Dante? Nije u Palati dei Priori, onoj Palati Vekjo čiji početak gradnje je vidio. Nije ni u „lijepom San Đovaniju", krstionici svog krštenja. Nije ni u Bargelu, gdje ga je portretisao Đoto ili u Orsanmikeleu gdje je 27. 4.1899. održano čuveno javno čitanje njegove poeme, u sali koja je kasnije nazvana po njemu. Nije ni na onoj strmoj raskrsnici koja spaja most Santa Trinita i početak ulice Tornabuoni, koje je, po mom mišljenju, jedno od najživopisnijih mjesta u Firenci. Tu tradicija zamišlja i oslikava kratkokrajan susret sa Beatriče Portinari; do devetnaestog vijeka bio je tu svod, nazvan Picikoti, gdje su se momci smještali nedjeljom u iščekivanju djevojaka koje su izlazile sa mise u obližnjoj crkvi Santa Trinita.

Ne nalazi se na fizičkom mjestu, taj Dante koji bi bio toliko koristan našem vremenu. Ali, on se nalazi posvuda. A naročito je tu svake godine, jedne subote u maju kada stotine građana silazi na ulice, na trgove, ispred crkava i prodavnica da bi recitovali stihove „Božanstvene komedije". Svako izabere jedan stih a zatim svi zajedno – u sumrak – recituju posljednje pjevanje Raja na trgu Duomo, ispred krstionice u kojoj je pjesnik kršten. I tada je kao da se prognanik vratio kući. Generacije zanatlija u Oltrarnu možda nisu znale da čitaju ali su izrađivali predivne predmete recitujući napamet pjevanja Božanstvene komedije. Firenca se pravi nevješta, ali ima osjećaj krivice. I u pravu je. Ova priča o Danteu koji je ostavljen da umre u tuđini poslije dvadeset godina izbjeglištva ostavlja gorak ukus i poslije sedam vjekova.

Predstavljaju ga na dosadan način, a bio je veliki maher

Dante pripada onim ličnostima koje je uništila škola. Uvijek ga zamišljamo istog, uvijek usred hoda, dosadnog kao objašnjenje zastarjelog profesora. I ovdje ne pričam o godinama: može se biti zastarjeo i sa trideset godina i entuzijasta sa osamdeset. To nije pitanje ličnih podataka.

Istina je da i profesori nisu dovoljno plaćeni niti dovoljno poštovani zbog uloge koju imaju u obrazovanju, ali i oni često rasipaju veliku mogućnost koju imaju: poučavanje o slobodi čitavih generacija. Mogu da učine da se iste te generacije zaljube u velike ličnosti prošlosti. Sa Danteom nisu uspjeli u tome, čak naprotiv... Često ga predstavljaju na dosadan način.

A Dante je čak bio i veliki maher. Volio je ljubav, volio je politku, volio je jake strasti. Loše sam se izrazio: sviđalo mu se da živi. I naravno da je bio čovjek od krvi i mesa, a ne siva statua kao što smo se navikli da ga zamišljamo.

Da, ta statua! Ta blagoslovena statua na trgu Santa Kroče! Lijepa je, zaboga! Ali, nemoguće je osjetiti simpatiju za tako mrkog čovjeka koji izgleda da je ljut čak i na proljeće i koji izgleda kao da odeždom tjera muve.

Identitet se ne stvara referendumom

Firenca je načinila Dantea, a Dante je načinio Italiju. Ili barem italijanski jezik. I doprinio je ujedinjenju mnogo više nego Savoje i Garibaldi. Stvorio je preduslove, precizirali bi stručnjaci političkog jezika. Znam, ali većina se ne bi složila sa tim. Ali, i ja to kažem iako po nekima svašta pričam.

Ne vjerujete valjda da se identitet jednog naroda stvara administrativnim grancama i referendumom? Ne mislite valjda da je ono što nas ujedinjuje glasanje na istom glasačkom mjestu?

Zaboga, možda mnogo griješim, ali za mene se identitet jednog naroda zasniva prije svega na njegovoj kulturi, na emocijama koje proizilaze iz „istog mišljenja" prije nego što se zasniva na političkoj i geografskoj pripadnosti.

A Dante je stvorio italijanski uspjevši da u briljantnom paradoksu produbi osjećaj pripadnosti upravo u izganstvu: otjeran sa zajedničke trpeze i primoran da jede „tuđi hljeb".

Prevod: Jelena Brković

( Mateo Renci )