Moje ime je Gorica

Rijetko kada se u Crnoj Gori dogodi da javne rasprave, iako su javne, zainteresuju tu javnost. Kao po pravilu, prođu neprimjetno a prisustvuje im predlagač zakona, obrađivač, par nižih činovnika i ponekog iz civilnog sektora i medija. I odluke koje se tiču svih nas se usvoje, a da građani i ne znaju da se o njima raspravljalo.

Rijetki su slučajevi kada građani uzmu aktivniju ulogu u donošenju planova i programa i kada iskoriste svoje zakonsko i ustavno pravo da kažu svoje mišljenje - takve rasprave, one javne, mogle bi se nabrojati na prste jedne ruke. Ali upravo im je ućešće građana i njihova zainteresovanost davala posebnu vrijednost i izdvojila ih od ostalih.

Sada je na red za raspravu došao i Nacrt strateškog plana Podgorice od 2012-2017 kojim predvidješe da kroz omiljeno šetalište Podgoričana naprave rupu, pod radnim nazivom ”Tunel kroz Goricu”.

Nama na žalost, rupa i mraka ne fali, ali ovoga puta, za razliku od mnogo puta do sada, Podgoričanima nije falilo građanske hrabrosti. Zato su se u sali KIC-a pojavili obični ljudi, rekreativci, ljubitelji prirode, penzioneri, stanari kvarta pod Goricom, ali i oni preko Morače, Maslina ili sa Zabjela i iskazali svoju građansku hrabrost protiveći se namjerama Glavnog grada da probuše Goricu - park šumu.

Građani su toga dana noseći natpise: “NE tunelu kroz Goricu”, “Gorica – fabrika kiseonika”, ” Ja se zovem Gorica” vrlo jasno poručili šta misle o predloženoj ideji izgradnje tunela kroz ovu zaista jedinstvenu zelenu zonu u glavnom gradu.

A jasni su bili i svi oni potpisnici peticije, njih skoro 2.000, koji su proteklog vikenda šetajuci Goricom dali svoj potpis protiv izgradnje ovog devet miliona vrijednog projekta.

I tu dolazimo do osnovnog pitanja: da li je opravdano i racionalno za toliki novac graditi tunel kako bi se Zagorič približio ne baš udaljenom centru? Vrijedi li zbog tih par minuta narušiti jednu od posljednjih zelenih oaza u ionako zelenilom siromašnoj Podgorici?

Istina je pomalo tužna - Podgorici nedostaje mnogo značajnih objekata koji bi unaprijedili kvalitet života. Usljed intenzivne urbanizacije, grad gubi svoje zelene zone, igrališta se žrtvuju zarad nicanja novih zgrada, trim staze se sijeku na pola zbog izgradnje ulica, drvoredi nestaju preko noći, a devastirani parkovi se prepuštaju sami sebi - bez ikakvog sadržaja i ponude.

Usljed svega toga, Gorica je ostala i postala jedno od posljednjih lokaliteta koje još uvijek ima šta da ponudi građanima. Pored omiljenog mjesta za šetnju i rekreaciju Park šuma Gorica je i dio imena ovoga grada, njegov simbol i dio istorije.

Brdo Gorica dominira nad okolnim terenom, a stapanjem stijenskog masiva u korito Morače stvara izuzetne ambijentalne vrijednosti. Da su stari Podgoričani znali da cijene njenu vrijednost, govore i podaci da su u periodu pred Prvi svjetski rat pošumljavali to brdo i podizali borove kulture na vrhu Gorice i kulture hrasta i graba nastale vještačkim i prirodnim putem.

Međutim, u ratnom periodu, dosta vrijedne šume je opustošeno i njeno obnavljanje uslijedilo je nakon ratnih dešavanja i to najintenzivnije u periodu od 1946. do 1978. godine.

Podaci govore i da je u periodu od 1997. do 2002. godine vršeno istraživanje flore brda Gorica pri čemu je zabilježeno 405 taxona ranga vrste i podvrste, od čega se 41 vrsta ubraja u kategoriju endemičnih, endemoreliktnih i reliktnih, dok su tri vrste zakonom zaštićene. Značajno je istaći da na ovom prostoru žive floristicki rariteti Sternbergia colchiciflora i Romulea linaresii subsp. graeca, vrste koje su u Crnoj Gori zastupljene samo na još jednom lokalitetu.

Sve ovo govori šta ovo brdo znači gradu pod njim. A zar to brdo i ovaj grad ne zaslužuju da napokon dobiju zonu bez automobila, zagađenja od izduvnih gasova, buke, oplemenjeni prostor za odmor i rekreaciju?

Ali i pored toga, neko je olako i bahato riješio da saobraćaj upravo usmjeri ka Gorici i kroz Goricu, predlažući ni više ni manje nego - tunel. Valjda kao simbol ovog duhovnog tunela i mraka u kome lutamo već dugo.

I lijepo reče jedna gospođa tokom javne rasprave: “Ovim gradom vladaju skorojevići, skorojevićkog duha koji ne znaju šta znači riječ urbano”. Slažem se. Izgleda da su beton i novogradnja bez bilo kakvih sadržaja za djecu, penzionere, roditelje, rekreativce, bicikliste, pješake, sinonim urbanog za vladajuću elitu.

Ali ono što budi nadu je to da se na kraju svakog tunela nalazi svjetlost. Svjetlo su građani koji pokazuju građansku hrabrost, svijest i želju za kvalitetnijim i zdravijim životom. Nadam da će to svjetlo ovoga puta biti dovoljno jako da nadjača i pobijedi naš decenijski mrak.

( Jelena Marojević Galić )