Novembarske teze

Bitna razlika između pojma intelektualaca i akademskog građanina je u tome što intelektualac proizvodi ideje koje imaju upotrebnu vrijednost u društvenom životu, a akademski građani te ideje dalje operacionalizuju i sprovode u praksi.

Dakle, u crnogorskoj intelektualnoj sredini već izvjesno vrijeme nemamo novih upotrebnih društvenih ideja. Sve što nam najčešće nude naši intelektualci i kvaziintelektualci je ili prepisano odnekud iz drugih sredina, ili je to novi aranžman starih istorijskih ideja. Društvena kriza crnogorskog društva se poklopila sa njegovom ekonomskom krizom. Elaboracija ove teze nije predmet ovog teksta, jer bih tom elaboracijom potvrdio već rečenu tezu o manjku novih ideja, to jest samo bih se pridružio podugačkom spisku društvenih notara i kritizera. To nije cilj ovog teksta.

Bez vulgarne pretencioznosti da sam prozvan i pozvan, želim samo u nekoliko teza da izložim moj stav o mogućoj artikulaciji društvenih interesa radničke klase u Crnoj Gori. Javno profilisanje radničkih interesa je nužno iz najmanje dva razloga. Prvo, crnogorski radnici su jedini gubitnici tranzicije iz socijalističkog u kapitalistički društveni sistem. Drugo, budući oporavak crnogorskog društva projektuje se upravo daljom restrikcijom materijalnog položaja radničke klase.

Pravo je u susret inauguracionom govoru novog starog premijera makar na ovaj način naznačiti sopstvene interese. Tim prije što nijedna od parlamentarnih partija ne zastupa izvorno radničke interese.

Radničkoj klasi u Crnoj Gori prijeti dalje otpuštanje i raslojavanje u malim privrednim subjektima. Na taj način njena snaga koja počiva u jedinstvu, biva parcelisana i tako svedena na prihvatljiv nivo za poslodavca. Upravo zbog toga prva teza bi i bila jačanje radničke solidarnosti. Ne samo kroz sindikalnu borbu već i kroz niz drugih radničkih specijalizovanih organizacija, tipa radničke solidarne pomoći, ili nezavisnih strukovnih udruženja. Na taj način stvarao bi se pozitivan osjećaj klasne pripadnosti.

Druga teza je vezana za ukrupnjivanje sopstvenih zahtjeva prema kapitalističkoj klasi. Treba stalno i iznova podsjećati poslodavce da radnici u njhova preduzeća ulažu svoju vrijednost, a to je njihov rad. Na osnovu rada radnika kapitalisti stiču profit. Apslutno je neprihvatljivo za radnike trenutna društvena situacija gdje ih poslodavci tretiraju kao teret i gdje svoje radnike podvode pod stavku troška. Najveća pohvala radničkoj klasi je takozvana dobrovoljna prodaja radnih mjesta.

Ova prodaja je smišljena da dodatno obezvrijedi cijenu rada, kroz povećanje nezaposlenosti. Dakle planski. Radnička klasa se mora izboriti za svoje osnovno pravo u pregovorima sa poslodavcima, a to je pravo na rad i pravednu materijalnu nadoknadu za taj rad. Jednostavno rečeno, kao što je kapitalista vlasnik sredstava za proizvodnju, tako je radnik vlasnik svog rada. Znači, ako je kriza onda to važi i za vlasnika kapitala a ne samo za njegovog radnika.

Treća teza se odnosi na državno okruženje u kome rade radnici, a ostvaruju profit kapitalisti. Naime, Vlada Crne Gore kreira unutrašnju politiku. Neoliberalni koncept koji podrazumijeva minimalni uticaj države na ekonomski ambijent, pokazao se pogubnim za radničku klasu Crne Gore. Državni aparat je preglomazan i inertan. Zavisi od volje pojedinca. Plastično rečeno, nepristojno je tražiti dalje stezanje kajiševa radnicima, a pri tome živjeti na visokoj nozi. Nemoralno je. Neodrživo je ovako stanje u kome su nam privatizovani svi privredni subjekti. U konceptu neoliberalnog društva, Vlada zastupa interese vlasnika tih privatizovanih subjekata, jerprosto oni diktiraju politiku vlade.

Iz tog razloga radnici imaju taksu od jednog eura na sva borojila mobilne telefonije i tako dalje. Takvo državno okruženje treba pod hitno mijenjati. Radnička klasa treba u ovom slučaju da ide do krajnih mjera u svojoj borbi.

Tu prije svega mislim na bojkot cjelokupnog političkog života u državi od strane radničke klase i na građansku neposlušnost.Promjena neoliberalnog koncepta i svođenje nove Vlade na Vladu svih njenih građana, dakle i radničke klase, je krucijalni interes svih radnika u Crnoj Gori.

Vrijeme koje je pred nama donijeće zaoštravanje klasne borbe u Crnoj Gori. To je neminovno. Takođe je neminovno i dalje propadanje radničke klase, ako ona ne postane svjesna svojih interesa i snage. Nažalost, radnička klasa je do sada bila uplašena i intelektualno udavljena.

( Slobodan Savović )