STAV
Ima li nas, Crnogorci?
Teško je živjeti u Crnoj Gori i biti normalan. Znam da postoje ljudi kojima je sve jasno, ali koji ćute. To ne razumijem iz ljudskog ugla. Ali razumijem iz materijalnog. Ako je to opravdanje
Šta je sa ovim novim Crnogorcima? Ne bune se. Sve razumiju. Piju dojč po kafićima. Poskupljenje goriva ne izaziva problem. A zašto bi? Ja vazda sipam deset eura pa ne znam što se iko buni?
Da li se ikad iko zapitao da li je bio stvaran trinaesti jul 1941? Ja jesam. Mislim da je to izmišljeno. Ili su potomci slavnih predaka potonuli. Ili je na groblju predaka iznikao korov umjesto cvijeća.
Crna Gora jeste vrlo spečifična. Jer njen turistički potencijal je nemjerljiv. Ljudi koji dođu ovdje zaista budu impresionirani. Ovi iz regiona su prilično zabagovali. Odmah počnu o čojstvu i junaštvu. Kom čojstvu? Kom junaštvu? Primjeri kume – primjeri! Ne konstanta.
Primjeri smo i po drugim stvarima. Imamo gumicu mimo druge. Sve hoćemo da počne od nas. Pametni narodi nadgrađuju. Mi izbrišemo sve, pa opet iz početka. Dok su neki u koordinatnom sistemu daleko odmakli u prostoru standarda, mi smo i dalje vrlo blizu nule. Taman dođemo negdje, pa opet sa nule.
Drugi svjetski rat (WWII) se svuda završio osim kod nas. I dalje imamo četnike i partizane. Ali imamo i jednu izumrlu kategoriju ljudi – prave liberale, koji su osim partizana i četnika bili i balije, ustaše, sve u svemu peta kolona i izdajnici... U normalnom svijetu se WWII završio 1945. kada su Otpisani ubili Krigera u Beogradu. Onda su naše jedinice pobile na Zidanom mostu i onu intelektualnu grupu ljudi, koja je bila za kralja i otadžbinu i kojoj komunizam nije bio izbor. Ne znači da su bili izdajnici. Ne znači da su sarađivali sa okupatorom. Ne znači da su i jedan zločin napravili.
U crkvi Sv. Luke u Kotoru možete vidjeti samo trećinu jedne freske. Sve ostale su polupane čekićima nakon WWII. Taj preostali freskopis je posvećen Papi Silvestru I koji je krstio cara Konstantina. Ko je to uradio? Pa, ima nešto što se zove talog svake ideologije.
Teško je živjeti u Crnoj Gori i biti normalan. Znam da postoje ljudi kojima je sve jasno, ali koji ćute. To ne razumijem iz ljudskog ugla. Ali razumijem iz materijalnog. Ako je to opravdanje. Ne moraju oni imati stranu niti podržati ni jednu političku partiju. Ali trebaju imati stav! To je problem crnogorskog intelektualca. Lagan za kupovinu.
Nakon WWII, jedina zemlja koja je premjestila svoj glavni grad bila je Crna Gora. Jedina zemlja koja je promjenila ime novog glavnog grada je Crna Gora. Nestala je Podgorica. Trebalo je biti najbolji za Tita. Za gospodara!
Prije par godina sam bio u Berlinu na jednoj strukovnoj konferenciji. Jedan kolega iz Njemačke je držao predavanje iz struke, ali ipak nije mogao da ne kaže da je Njemačka na referendumu jedva izbjegla još jedno nacionalno poniženje – da ujedinjena Njemačka kao glavni grad te velike zemlje zadrži Bon!
Premještanjem glavnog grada sa Cetinja u Podgoricu Crna Gora je doživjela najveće drugo poniženje u XX vijeku. Prvo je bilo gašenje Crne Gore 1918. Tim gašenjem je zabetonirano srpsko pitanje za sva vremena. Tim gašenjem je završena priča o srpskoj državi, pa se onda cijelo vrijeme čudim što Srbi slave Podgoričku skupštinu, koja je u stvari bila giljotina srpskog pitanja objedinjenja.
Treće najveće poniženje Crne Gore bilo je rušenje kapele na Lovćenu. Na stranu to što sad vladika crnogorski spava u mauzeleju gdje ga čuva orao spuštenih krila, crne boje i s jednom glavom (niđe veze), ali da neko sruši kapelu na Lovćenu – koja je u tom trenutku na njenom grbu!? A đe će vam duša Crnogorci? Crkva je podshumno odlikovala jednog Muslimana koji je odbio da ruši svetinju koja nije njegova, ali je svetinja. Ima li većega Crnogorca od njega? Za mene nema!
Četvrto najveće poniženje Crne Gore je bio dolazak „mladih, lijepih i pametnih“ (Diskutabilno po svim osnovama, osim u slučaju Milice Pejanović – koja na žalost cijelu sebe nije dala nauci. Saučešće nauci! Ona je jedina bila, osim mlada kao i svi, i lijepa i pametna. Stvarno šteta!)
Peto najveće poniženje Crne Gore bilo je pohara Konavala i granatiranje Dubrovnika.
Šesto najveće poniženje Crne Gore je bila deportacija Muslimana i Bošnjaka iz Herceg Novog. A Njegoš je napisao Gorski vijenac. Naš problem jeste što smo narod jedne knjige. Pa i ako smo narod jedne knjige, makar da nju znamo da pročitamo, jer Njegoš u Gorskom vijencu kaže (Vukota Mrvaljević):
„Doleće ni jato jarebicah,
i svakoju živu uhvatismo.
Stoga graja stade među nama.
SVI IZ GRLA POVIČU:
Puštite ih, amanat vi boži,
Jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste ni jednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
A nijesu da ih pokoljete.“
Zato je Njegoš veliki. Zato je jedan profesor srpsko-hrvatskog jezika Šahmanović iz Plava i pride Musliman, u sred Sarajeva usadio ljubav prema Njegošu jednom Miljenku Jergoviću koji je Hrvat. Izvinjenje što moram da koristim proste kategorije nacionalne pripadnosti za one koji su ljudi. Čojski i junački. Neću o pestokupljevini koja je u Njegošu našla poticaj za trijebljenje, niti o Daciji Loganu iz Petnjice, koji je svoju guzicu dobro namjestio zahvaljujući DPS-u, preko ekspoziture BS-a, jer obraza bez!
Sedmo najveće poniženje Crne Gore je prihvatanje žrtava u Murinu kao „kolateralne štete“. Među njima četvoro djece. Imao sam priliku da pričam sa čovjekom čiji je otac poginuo toga dana. I više nisam siguran da li mu je teže palo ubistvo oca od strane NATO ili poniženje od države Crne Gore.
I onda se završio XX vijek.
Ajmo da sredimo stvari. Dosta nam je poniženja. Za to nam možda trebaju političke partije, a možda i ne. Samo prelomimo u sebi samima i zakitimo se primjerom – ličnim i čojskim. Pa dajmo primjer drugima, koji za to nemaju snage ili između Njegoša i kobasica rađe biraju holesterol.
Prvo vratimo Crnoj Gori simbole. Pomirimo je. Vratimo se na Cetinje. Na Cetinje preselimo ambasade država koje su imale poslanstva za vrijeme kraljevine Crne Gore. Za simboličnih 1 euro, jer je to bila njihova teritorija. Neka ih obnove i aktiviraju. Neka u Austro - Ugarskom poslanstvu bude ambasada i Mađarske i Austrije. Sve institucije koje sada tavore po bivšim poslanstvima preseliti u nekadašnji Obod.
Imamo tri relikvije hrišćanstva – napravimo od Cetinja Evropski Jerusalim.
Obnovimo kapelu na Lovćenu i vratimo Vladiku tamo. Neka ostane mauzolej kao svjedočanstvo jednog vremena.
Jer ni jedna zemlja ne može biti normalna ako nema vertikalu svoga ponosa i svojih simbola. Ako nas nije zapalo da imamo Prizren i Skadar, a ono makar Cetinju da vratimo ono što je ono nama vjekovima davalo.
I na kraju – ratni zločini nikada ne zastarjevaju! Držte se „lideri“ u regionu i držte se dio „opozicije“.
A vi dobri ljudi: držite se – ljubim vas!
( Predrag Nikolić (Monitor) )