Država zaboravila na nezaposlene Albance
“Kad su zavisili od albanskih glasova, nudili su nam sve. Na kraju nijesmo dobili ništa”
Tuzi izgledaju kao predgrađe koje je izgubilo svoj grad. Smješteno u blizini granice sa Albanijom, ovo naselje je pod stalnom administrativnom kontrolom glavnog grada, zbog čega sve više izgleda kao isturena ispostava Podgorice.
“Niko ne vodi računa o nama”, kaže Agron Dušaj, momak iz okoline Tuzi.
Slične pritužbe mogu se čuti u brojnim kafićima u centru Tuzi, ispunjenih besposlenim muškarcima koji, uz beskrajno ispijanje čaja i kafa, analiziraju lošu sudbinu. Većina se nada da će veća samostalnost u odlučivanju riješiti mnoge probleme Malesije i obezbijediti radna mjesta i investicije u zapuštenu infrastrukturu. Umjesto toga, odbijanje Vlade da Malesiji obezbijedi status punopravne opštine dodaje samo još jedan štrik na dugoj listi problema koje imaju Albanci u Crnoj Gori.
Prekršena referendumska obećanja
Iako su prije šest godina vjerovali da će im crnogorska nezavisnost osigurati veći uticaj, šest godina kasnije, mnogi Albanci se i dalje žale da su potisnuti na margine političkog i ekonomskog života. Za mnoge od njih, partije koje su vodile pokret za nezavisnost, prekršile su referendumska obećanja.
“Kad su zavisili od albanskih glasova, nudili su nam sve. Na kraju nijesmo dobili ništa”, kaže Linda Dušaj, instruktorka aerobika u ranim dvadesetim.
Linda bezuspješno pokušava da se zaposli u državnoj upravi, iako ima diplomu Fakulteta političkih nauka. Da nije jedina potvrđuje i istraživanje prema kojem Albanaca ima 2,8 odsto u administraciji, iako čine pet odsto stanovništva.
Iako glomazna i neefikasna državna služba, zbog odsustva snažnog privatnog sektora, i u Crnoj Gori za većinu mladih djeluje kao siguran hljeb. Ipak, da bi se došlo do državne plate, nacionalnost nije jedina prepreka. Kao i u većini balkanskih zemalja, posao se uglavnom dobija zahvaljujući partijskoj pripadnosti.
Koliko se u Crnoj Gori teško dolazi do plate na svojoj koži je osjetila i Dijana Ivanaj, koja je poslije dvije godine potrage za poslom prestala da broji konkurse na kojim su je odbili. Iako je završila Fakultet za kriminalistiku, ne može da se zaposli ni kao sekretarica, jer je za taj posao previše kvalifikovana.
“Ako su mi dali pasoš, smatraju me državljankom Crne Gore i tvrde da imam jednaka prava, onda bi trebalo i da mi dozvole da radim posao za koji sam se školovala”, priča Dijana.
Da bi policijska značka za Dijanu mogla ostati samo san, može se zaključiti i iz Vladinog izvještaja iz 2011. godine, prema kojem policija ima jedan od najmanjih postotaka zaposlenih Albanaca u svojim redovima - 1,21 odsto. Bolje stanje nije ni u carinskoj službi, koja je drugi veliki državni poslodavac, a u kojoj je 0,72 odsto Albanaca.
“Ako su mi dali pasoš, smatraju me državljankom Crne Gore i tvrde da imam jednaka prava, onda bi trebalo i da mi dozvole da radim posao za koji sam se školovala”
Sabahudin Delić, savjetnik u Ministarstvu za manjinska prava, koje je sprovelo istraživanje, ističe da problem postoji ali da nije posljedica diskriminacije.
“Puno se može uraditi na poboljšanju stanja, ali niko ne odbija da zaposli pripadnike manjina. Jednostavno, u nekim oblastima nema dovoljno kandidata”, pojašnjava on.
Rat ne rješava probleme
Da Albanci u Crnoj Gori nijesu jedini koji upozoravaju na diskriminaciju pri zapošljavanju, potvrđuju i žalbe njihovih sunarodnika iz južne Srbije i Makedonije. Mnogi od njih smatraju da se situacija nije mnogo poboljšala nakon ratnih sukoba 2001. godine. Nezaposlenost je jedan od najvećih problema i u Preševu i Bujanovcu, gdje živi oko 70.000 Albanaca.
Uz siromaštvo, turobno stanje pojačava ratna zaostavština koja i nakon deset godina svakodnevno podsjeća na sukobe sa vojskom Srbije.
“Investitori nas zaobilaze jer je novac plašljiva zvjerka”, kaže Nedžat Beljulji, bivši pripadnik albanskih gerilskih snaga koji sada vodi nekoliko kompanija u Bujanovcu. “Nema sigurnosti. Situacija se može radikalizovati svakog trenutka.”
Poput Crne Gore ni u južnoj Srbiji državni sektor ne daje mnogo nade mladim Albancima sa fakultetskim diplomama. Mnogima od njih koji su se školovali na Kosovu, u Makedoniji ili Albaniji, Srbija je do skoro odbijala da prizna diplome. Time im je onemogućeno da dođu do jedinog zaposlenja koje kod kuće mogu naći.
“Potpuno smo isključeni. Osjećamo se kao građani drugog reda”, kaže Valon Arifi, koji je diplomirao dizajn na Kosovu, ali zarađuje kao menadžer u lokalnom kafiću.
Dok Valon sve češće razmišlja o odlasku u neku evropsku zemlju, na hiljade mladih Albanaca sa juga Srbije već je u zemljama EU, odakle izdržavaju svoje porodice kod kuće.
Bolja situacija nije ni u Makedoniji, u kojoj je prema nekim procjenama, gotovo trećina mladih nezaposlena. U zemlji koja je nakon rata 2001. godina praktično podijeljena na albanski i makedonski dio, tenzije dodatno pojačava podatak da Albanci čine svega 17 odsto zaposlenih u državnoj službi. Odredbama Ohridskog sporazuma obećana im je četvrtina poslova u državnoj upravi – proporcionalno učešću u ukupnom broju stanovnika.
Nema čarobnog štapića
Iako ni zvanična Podgorica ne poštuje ustavnu odredbu o procentualnoj zastupljenosti, nezadovoljstvo Albanaca u Crnoj Gori je daleko od onog koje ispoljavaju njihovi sunarodnici u Makedoniji i Srbiji. Od sunarodnika u regionu ih razlikuje i to što u novijoj crnogorskoj istoriji nikada nijesu bili dio sukoba, dok su na referendumu 2006. godine bili tas na vagi prilikom obnove državnosti.
Poslanik Force Genci Nimanbegu smatra da Albancima u Crnoj Gori ide naruku približavanje Evropskoj uniji, jer će strogi kriterijumi Brisela primoravati Podgoricu da poboljša svoj odnos prema manjinama.
Grafit u Preševu; Foto: Samir Kajošević
“Naša iskustva pokazuju da su dobre stvari koje se događaju Albancima rezultat djelovanja spoljnih uticaja”, tvrdi Nimanbegu. “To će se vjerovatno nastaviti i tokom daljih pregovora sa Briselom".
Njegovu tezu potvrđuju i u delegaciji Evropske komisije u Podgorici, u kojoj kažu da se odnos crnogorske vlade prema ovoj manjini budno prati.
“Nijedna zemlja ne može pristupiti Evropskoj uniji prije nego što ispuni sve evropske standarde”, tvrde u delegaciji EK.
Nimanbegu kaže da su pripadnici albanske zajednice realistični u pogledu mogućih koristi od ulaska u EU. “Evropa nema čarobni štapić. Dosta toga će zavisiti od nas.”
Ipak, Dijana Ivanaj nema vremena za čekanje i sve je više izdaje strpljenje. Ako se njena situacija uskoro ne popravi, razmišlja da potraži sreću u inostranstvu, kao što su to već učinili mnogi njeni sunarodnici.
“Nijedna zemlja ne može pristupiti Evropskoj uniji prije nego što ispuni sve evropske standarde”, tvrde u delegaciji EK
“Imam samo jedan život i ne mogu ga provesti u vječitom čekanju”, kaže ona.
Rat u Makedoniji nekima kao prvo poluvrijeme
Iako je potpisivanje Ohridskog sporazuma pozdravljeno kao temelj ravnopravnijeg društva, desetak godina kasnije Albanci se žale da su reforme krenule unazad. Tenzije su i dalje naglašene, a sukobi albanskih i makedonskih mladića u Skoplju nijesu rijetkost.
Džabir Derala, politički analitičar, kaže da radikalni elementi na obje strane podgrijavaju mogućnost novih sukoba. “Sukob iz 2001. godine mnogi smatraju utakmicom koju je prekinula međunarodna zajednica”, objašnjava on.
“Na društvenim mrežama se sve češće pominje drugo poluvrijeme.” Ipak, zvaničnik vladajuće stranke VMRO-DPMNE, Vlatko Gjorčev, tvrdi da se postojeće tenzije preuveličavaju. “Mediji ponekad prikazuju situaciju dramatičnijom nego što ona zaista jeste”, kaže on.
“Makedonija nije Skandinavija – a čak i u Skandinaviji ima problema.”
Gradiščanski Hrvati se bore za očuvanje jezika
Mada manjine na Balkanu očekuju da ulazak u EU riješi njihove probleme, dešavanja unutar Unije pokazuju da je mali broj manjinskih naroda koje su sasvim zadovoljne tretmanom koji dobijaju. Jedan od primjera su i gradiščanski Hrvati u Austriji koji se sve teže bore sa asimilacijom.
Za razliku od Albanaca na Balkanu, austrijski Hrvati ne nailaze na prepreke prilikom zapošljavanja, ali imaju sve manje snage da sačuvaju svoju kulturu i jezik. Potomci izbjeglica koji su povlačeći se pred Osmanlijama naselili istočni dio Austrije, nakon 500 godina istrajavanja prihvataju kulturu i običaje većinskog stanovništva.
Iako od 1955. godine gradiščanski Hrvati mogu da se školuju na maternjem jeziku i da postavljaju dvojezične table i natpise, omladina gubi interes za učenje starog jezika, jer osjećaju da od toga ne mogu imati nikakvu posebnu korist.
“Ljudi žele da se uklope u većinu jer misle da će im biti bolje ako govore samo njemački”, kaže Gabriela Novak Karal iz Hrvatskog centra u Beču.
“Svi se izjašnjavaju kao Austrijanci. Mnogi od njih više ne govore hrvatski ni kod kuće.”
Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji s Balkan Investigative Reporting Network.
Galerija
( Samir Kajošević )