Ne bušite mi Goricu

Volim Balaševića isto koliko on voli januar i bele zimske vragove. Neosporno je da većina uzduž reže vene kad ga čuje, a pada u trans kad ga vidi. Njegova pjesma „Ne lomite mi bagrenje“ oduvijek mi je zvučala kao da je posvećena Petru Kočiću, uprkos činjenici da je teško povezati brkatog Kočića i panonskog mornara sa rukom u džepu. Zamišljao sam lika iz Balaševićeve pjesme kao Davida Štrpca koji pred sudom dovodi jazavca i počinje svoju odbranu sa: „Verujem cenjeni sude“. Kočićev i Balaševićev lik posjeduju istu nemoć pred sudom, sputani stoje pred surovom i jednostranom pravdom.

Iskazana nemoć može se nekad pretvoriti u moć. Nikako se ne može predvidjeti pretvaranje nemoći u potentnu silu. Nemoćno istupanje služi isključivo da bi se dokazalo da sve nije umrlo, da je nešto živo jedva toliko da skrene pažnju na sebe, da malo zagorča život ili bar malo ospori posao nekome. Obično se tu završava demonstracija nemoći. Nažalost, obično se to dešava kad neko pukne. Tad nezaustavljivo kreće bujica nezadovoljstva ispoljena kroz akcije koje ničemu ne vode, dakle, efekat je iznenaditi svojim ponašanjem one koji su navikli da predvide svaki vaš potez.

Javnoj raspravi povodom bušenja tunela kroz brdo Gorica prisustvovao je ogroman broj građana, ako imamo u vidu da se govori o gradu Podgorici. Nije to bila masa ljudi koji su isfrustrirani niskim platama, kašnjenjem plata ili dugogodišnjim neisplaćivanjem istih. Osim novinara i potencijalnih službenih lica, masu su činili ljubitelji prirode, rekreativci, svjesni i hrabri građani.

Građani su ispunili tu salu, a predstavnik opštine je bio iznenađen „interesovanjem“ građana za javnu raspravu, vjerovatno naviknut na marvu koja digne glavu iz pijeska tek kad zakon stupi na snagu i kaže „A što ćeš“. Svojim pitanjima su pristuni dokazali da su pukli. Kokica se pregrijala i eksplodirala. Građani su pokazali da lako prepoznaju trikove skretanja teme. Građani su konačno postali alergični na demagogiju. Tražili su odgovorne za samu ideju bušenja Gorice i pravljenja tunela koji će da povezuje Zagorič i centar grada.

Većina građana osuđivala je investiciju od devet miliona eura u tunel koji će neminovno narušiti već oskrvnavljenu prirodu brda Gorica. Građevinski poslovi u Podgorici se obavljaju na primitivan, ali i te kako efikasan način. Navešću primjer koji je uvidio moj prijatelj: stari teniski tereni koji su se nalazili pored kluba Boćara ispod Gorice ne postoje već nekoliko godina. Na njihovom mjestu je ruglo, improvizovani blatnjavi parking na tri nivoa. Upravo ruglo je kec iz rukava za graditelje. Oni žele da postignu ruglo koje će smetati građanima. Nakon što se ruglo proširi i postane upadljivo, pojaviće se graditelj i kao brižni građanin na tom mjestu podići višespratnicu. Kad nikne zgrada, svi će reći: „Bolje i ovo nego ono ruglo tu što je stojalo“, a rijetko ko će se sjetiti teniskih terena. Tom logikom ruše i buše naši graditelji. I odlično im ide.

Opštinari su reagovali kao da su građani drski ako žele očuvanje prirode. Dakle, građani su ti koji opstruiraju prosperitet grada. Njihov argument za izgradnju tunela je približavanje Zagoriča gradu, omogućavanje lakšeg protoka saobraćaja. Svim silama žele da približe gradu Zagorič, taj centar crnogorske duhovnosti i rasadnik intelektualaca iako se sa bilo koje strane brda Gorica do Zagoriča stiže za čitavih četiri i po minuta.

Bio bi to kompliment reći da je glupo uložiti devet miliona eura u bušenje Gorice i izgradnju tunela u dužini od oko 500 metara, umjesto da se taj novac preusmjeri za izgradnju vrtića ili škola, ili pak uređenje brda Gorica. Kako bi samo izgledala Gorica ukoliko bi se presuo bar djelić tog novca u sređivanje parkova i građenje ekoloških stanica i pješačkih staza.

Nego, treba misliti o najgorem scenariju jer je uvijek moguć i ostvariv. Probušiti jedan tunel od devet miliona kroz Goricu, povećati emisiju izduvnih gasova, proširiti ulice, napraviti bulevare, graditi još zgrada blizu Gorice, u prizemlju otvarati poslovne prostore. Zatim, napraviti još nekoliko tunela, svakodnevno upumpavati građanima u glavu priču da usljed suše i svjetskih vibracija zemljišta može doći do urušavanja Gorice. Najsrećnije rješenje, po principu Lovćena, Goricu presjeći i izmjestiti helihopterskom akcijom na Ćemovsko polje.

Na ravnoj površini koja bude ostala od Gorice, izgraditi što više zgrada sa pogledom na centar grada (WC prozori će biti okrenuti ka Zagoriču). Ova ironična slika nije daleko od podgoričke stvarnosti.

Dok se građani „koprcaju“ i brane pluća grada, možda od svih njihovih primjedbi bude jača pudlica koju neka od ljubavnica šeta svakog jutra Goricom. Možda njeno „Ljubavi, pa nemoj“ bude jače od peticije i potpisa hiljade građana. Takvi su parametri, takve su nam karte na stolu.

Na građanima Podgorice je da pokažu jesu li spremni da se dovoljno iskoprcaju, da se izdignu iznad pudlica, demagogije i poltronskog straha pa stanu u zaštitu brda koje bi trebalo da bude i ostane vlasništvo grada, a ne pojedinaca.

( Đuro Radosavović )