Neuspjeli azilant: U Francuskoj živio pod šatorom i sa četiri eura dnevno
Neuspjeli azilant kazao je da u tom kraju nije bilo ni prodavnice gdje bi kupili životne namirnice
Zahtjev za azil u evropskim, odnosno zemljama Šengen prostora na početku 2012. godine je podnijelo tridesetak porodica sa teritorije plavske opštine.
To su neformalne informacije koje su "Vijestima" potvrdili građani te opštine na sjeveru Crne Gore.
Izvjestilac Evropskog parlamenta (EP) za viznu liberalizaciju Tanja Fajon je prekjuče kazala da je do septembra ove godine 160 odsto više građana naše zemlje tražilo azil u odnosu na isti period prošle godine, dok je iz MUP-a saopšteno da je od početka 2012. 257 osoba iz Crne Gore zatražilo azil u Luksemburgu.
Sve više građana CG traži azil: Samo za Luksemburg 257 >>>
Među onima koji nijesu dobili utočište u zemljama EU je i Plavljanin, koji je želio da ostane anoniman, a koji se krajem oktobra iz Francuske vratio u svoj rodni kraj.
On je sa porodicom početkom februara otišao u grad Mec koji se nalazi na sjeveru Francuske, prema granici sa Luksemburgom. U hotelu u kojem su ih smjestile nadležne službe Plavljani su ostali četiri mjeseca, a nakon toga su, kazao je sagovornik "Vijesti", prebačeni u šatorsko naselje.
“Riječ je običnim šatorima u kojima je boravilo oko 35 porodica. Uslovi za život su bili grozni, gdje je bilo problem mokri čvor i nijesmo imali higijenske uslove za život.To je ono najosnovnije što je jednoj porodici potrebno”, ispričao je on i dodao da su poslije pola godine prebačeni u napušteni objekat na planini.
I dok azilanti u Francuskoj jedva preživljavaju, odnos Luksemburga prema njima je, kazao je, mnogo bolji: "Drže ih što se kaže kao malo vode na dlanu i ne muče ih ovako.”
Neuspjeli azilant kazao je da u tom kraju nije bilo ni prodavnice gdje bi kupili životne namirnice, a država im je dnevno po članu porodice davala četiri eura.
“Mi smo na toj planini bili sami i nije nas niko od nadležnih posjećivao. Nakon deset dana boravka u tom objektu, odlučio sam da se vratim u Crnu Goru i čekao sam da mi odrede datum povratka. Ja sam tražio da se vratim i kada smo bili u šatorskom naselju, ali smo morali sačekati proceduru koja je trebalo da se ispoštuje“, kazao je povratnik iz Francuske i dodao da nijesu imali ni ljekarsku pomoć, te da su od svega dobili samo gratis karte za povratak u Crnu Goru.
On ističe da nikad više ne bi ponovio ovu "avanturu" i tražio azil u nekoj zemlji niti bi zbog izuzetno lošeg tretmana u Francuskoj to ikome preporučio: „Svakako da više ni u snu ne bih poželio da odem bilo gdje na ovaj način i ne bih baš nikome preporučio da se odluči potražiti svoj bolji život na ovaj način.”
Sagovornik "Vijesti je ispričao da su građani Crne Gore sa teritorije plavske opštine u Francuskoj smješteni u hotelima, stanovima ili pod šatorima, te da će se sigurno vratiti kada se njihovi zahtjevi riješe:
"Sigurno da će se i ostali koji su otišli ove godine kao i mi vratiti, samo moraju sačekati da riješe, odnosno ne riješe, njihove zahtjeve za azil jer vlasti ne daju da izlaziš iz zemlje dok se ta procedura završi."
I dok azilanti u Francuskoj jedva preživljavaju, odnos Luksemburga prema njima je, kazao je, mnogo bolji: "Drže ih što se kaže kao malo vode na dlanu i ne muče ih ovako.”
Vlast ne misli o ljudima sa margine
Socilog Andrija Đukanović smatra da je ključni razlog zbog kojeg građani Crne Gore traže azil u zemljama EU loša ekonomska situacija u kojoj žive. Iako Crnogorci formalno podnose zahtjev za politički azil, Đukanović ističe da se ne može govoriti o političkom progon.
Upitan kakva se poruka šalje aktuelnoj vlasti ako nekoliko stotina građana traži spas u drugoj zemlji, ovaj sociolog je kazao:
"Naše društvo, nažalost, nije omogućilo uslove za normalan i dostojanstven život. Ljudi su prinuđeni da na bilo koji način, pa i traženjem azila, ostvare pristojan život".
”Ako imamo u vidu, ističe on, da se među tražiocima azila nalaze u najvećem broju osobe sa društvene margine to govori da naša država ne radi dovoljno da ih uključi i učini ravnopravnim građanima: “Vlast će morati da se pobrine oko smanjenja broja azilanata jer to dovodi u opasnost bezvizni režim. Povratak viznog režima za našu zemlju ili pooštravanje uslova za ulazak u zemlje EU bio bi veliki korak unazad. “
( Amil Ibrahimagić, Milica Bogdanović )