Američke TV ne žele strane jezike, a bogami ni naglaske

Seattle i Amerika žive svoj post-izborni period. Obama je bio na naslovnicama par dana i sada je već „old news“. U ovdašnjoj državi Washington veću pažnju izazivaju izglasavanja gej brakova i legalizacija marihuane. Ovo drugo je suprotno federalnom zakonu, pa bi moglo biti problema! Na ovo prvo već odavno niko ni ne obraća previše pažnje, ali i tu ima ponešto.

Konzervativni biznismeni koji rade u istočnim zemljama, sada traže novčanu naknadu od Sturbacksa, koji je inače iz ovog grada, jer je ovaj međunarodni lanac kafića otvoreno podržao inicijativu gej brakova. Zaista, u gradovima poput ovog „Smaragdnog“, kako mu je nadimak, biti gej je način života koji je toliko uklopljen u ritam i duh grada, da bi njegov nestanak ozbiljno uznemirio dobar dio građana.

Stand-up komičar iz Bijelog Polja: Crnogorci i Bosanci su zicer >>>

Pridobij ih svojom pričom odakle si i kakvi ste, a tek onda udri po Americi >>>

Već nakon desetak dana boravka s ove strane Amerike, zaboravio sam što sam konkretno mislio da me tu očekuje? Znam da sam, kao i svaki od nas 33, priželjkivao onaj najveći uspjeh, ali se više ne sjećam kako sam to tačno planirao izvesti? Toliko se toga događalo u međuvremenu da mi se miješaju slike prošlosti, sadašnjosti, a u pravcu budućnosti se niti ne usudim baciti pogled!

Znam da sam u pripremama za dolazak ovamo jako puno radio na gledanju sati i sati američke stand up komedije, istraživao o ovom dijelu zemlje, pisao potpuno nove fore i mislio da sam napravio SVE što će mi osigurati odličan plasman. Međutim, zanemario sam par stvari.

Prva je – konkurencija. Moje kolege s kojima se za bodove žirija i publike borim rame-uz-rame, takvi su da ću uskoro nekima od njih gledati u leđa. Neki od njih su ljudi koji će za par godina postati imena čijim ću se prijateljstvom i saradnjom moći jako hvaliti u mom dijelu svijeta, koji smo ovdje (s obzirom da je u pitanju više od jedne zemlje) nazvali - Backhomeia!

Moje kolege u zavičaju su sjajni komičari. Sada to vidim još bolje, jer je način rada i kvalitet na nivou onom na američkoj klupskoj sceni. Najčešće kada čujem neku njihovu foru prvi put, ili čak i drugi i treći, nasmijem se od srca… Međutim, par ovih tu su mi po prvi put natjerali suze na oči! Iz takvih komičara zrači upravo ta tradicija stand up komedije koja datira još od početaka prošlog vijeka…

:"To što ti radiš i to na engleskom je nešto što niko od ovih tvojih kolega ne može ni sanjati! Od srca ti čestitam!"...i onda doda "Ali, mi od stranaca u suštini nemamo nikakve koristi."

Drugo je – žiri. Uvijek različiti ljudi u različitim klubovima. Neki su iz industrije zabave (producenti, reditelji, agencije itd.), a neki su jednostavno lokalni novinari, stariji komičari i sl. Međutim, ono što im je zajedničko je da u svojim ocjenjivanjima uvijek imaju na umu kakvu će te ocjene imati primjenu u praksi. Jednostavno, žele svojim ocjenama pomoći onim komičarima za koje misle da će im dobar plasman na ovom prestižnom takmičenju može pomoći u daljnjoj karijeri. Onoj u Americi. A što je s nas nekoliko koji nismo odatle…? Već druge večeri, priđe mi jedan od članova žirija i kaže ovo:"To što ti radiš i to na engleskom je nešto što niko od ovih tvojih kolega ne može ni sanjati! Od srca ti čestitam!"...i onda doda "Ali, mi od stranaca u suštini nemamo nikakve koristi."

I onda se prisjetim svojih par godina života u Americi početkom ovog vijeka i shvatim da me u početku bio jako uzrujavalo to da na njihovim televizijama nema nikakvog stranog humora, čak ni onog kanadskog, a kamoli britanskog, a koji su, u stvari, na istom jeziku! Jednostavno, praksa na glavnim televizijskim mrežama je da se ne rizikuje i da, ako i ima neka dobra strana serija, ista dobije svoju američku verziju. Svakako je najsvježiji primjer „The Office“, originalno britanski, ali je napravljena i američka verzija, a koja se onda i više distribuirala u svijetu, pa neupućeni misle da je original Made in USA. Nakon nekih pola godine ili godinu i ja sam se bio navikao da mainstream TV u ovoj zemlji ne želi strane jezike, a bogami ni naglaske!

Pored toga dočekalo me i par kulturoloških razlika. Ono što se i kod nas, ali npr. i u Velikoj Britaniji smatra jako inteligentnim forama – igra riječi ( a pun – eng.) ovdje se doživljava jeftinim i ne baš pretjerano kvalitetnim humorom. Na moje ogromno iznenađenje, moje izvrtanje izraza „bear with me“ u medvjeđe pokrete, naišao je na razočaravajuće reakcije tipa „aaaaaaaa….“. Ipak, ne bih ja bio Balkanac kada ne bih tvrdoglavo ostao pri tome, usput malo prilagođavao, i konačno u zadnjoj večeri dobio traženu reakciju – veliki smijeh!

Ostale fore na relaciji „mi – Amerikanci“ prolazile su jako dobro i jako me raduje da se ovi ljudi od srca smiju na svoj račun. Kada smo nakon prve tri večeri u Seattleu (druga je bila u gradu preko puta jezera, imena Bellevue), trebali krenuti u dublju provinciju, savjet mojih kolega je bio „Drop the suite!“ i to sam i napravio.

Čemu se smiju Amerikanci, odnosno, čime ih zasmijavaju njihovi komičari? Gotovo isto kao i kod nas: etničke ili rasne razlike, muško-ženski odnosi, novac, mediji – naročito reklame…

Odijelo je ostalo u hotelu i dvije večeri sam nasmijavao ljude u košulji, odjećom se uopšte ne razlikujući od ostalih komičara. Rezultat – puno, puno više smijeha nego u prethodnim večerima. Iskoristio sam njihov odnos prema velikom gradu (ipak sam ja dečko iz provincije, pa znam!), da napravimo privremenu anti-Seattle koaliciju East Europe/Washington State.

Čemu se smiju Amerikanci, odnosno, čime ih zasmijavaju njihovi komičari? Gotovo isto kao i kod nas: etničke ili rasne razlike, muško-ženski odnosi, novac, mediji – naročito reklame… a ako treba naći neku konkretnu razliku, mogu reći da je to da kod njih ima puno manje – politike. – „To je za televiziju!“, kaže mi Scott, kolega komičar. – „Mi se u klubovima time ne zamaramo, jer toga tamo ima i previše!“ I tako je, politički humor je ovdje na televiziji svakodnevica, bilo da je u pitanju stand up ili neki od drugačijih TV formata. Možda bi naši televizijski znalci mogli malo naučiti iz ovoga…

I tako, prolazi vrijeme. Večeri su rezervisane za nastupe, bilo ih je šest zaredom, pa onda još toliko! A, da ni ne pominjem putovanja do tamo i nazad, nekada i preko dva sata u jednom pravcu!

Dane provodim u šetnji (još uvijek! – sada mi neki već zahvaljuju na donošenju lijepog vremena…) sunčanim Seattleom i njegovim atrakcijama. Uživam u restoranima koji nude svakakva jela, odasvud. Ipak, zna to biti pomalo skupo, pa pravim i ručak kod kuće, a napravio sam i jedan eksperiment. Pozvao sam u goste kolegu Kevina Bartinija, pravog američkog Italijana iz New Yorka.

Na meniju – tortelloni! Prvo sam mu na pola tanjira poslužio one koje sam našao u obližnjoj prodavnici, a onda je na drugoj polovini dobio one koje sam donio od doma – Aurelia Blitva. Jeo ih je bez riječi, punih usta i klimajući glavom… Pretpostavljam da mu njegov italijanski ponos nije dopustio da glasno pohvali, ali sam mu u očima jasno pročitao „Mama Mia!“. Veselim se njegovoj gastronomskoj osveti, a uživam u ovoj mojoj kulinarskoj pobjedi koja ima ukus – blitve!

Odoh u horizontalu. Meni laku noć, a vama – dobro jutro!

Galerija

( Peđa Bajović )