Kćerke

Devedesetih se liberalna forma socijalizma transformisala prvo u državni socijalizam, a potom u državni nacionalizam, koji se uveden i odzgo s vrha, i odozdo iz baze što bi se reklo, dok su mediji bili zaduženi da nas inficiraju stvarnostima koje su drugog i drugačije pretvarali u neprijatelje, učvršćujući nas u mišljenju da je opravdano da se putem rata branimo.

Mnogo ranije, od početka, kada su žene u socijalizmu dobile prava, posredstvom šireg i u tom trenutku važnijeg korpusa radničkih prava, socijalistički režim, konglomerat komunizma, muke dominacije, patrijarhata i autoritarnosti, nije naučio niti zahtijevao da preuzmu aktivnu ulogu u društvu.

Devedesetih, ratom, izoštrava se orodnjen režim, politika polova u kojoj su muškarci na bojnom polju, a žene u navodnoj zaštićenoj zoni.

Naš rat je imao uz sve strahote i još jednu dimenziju državnog zločina - silovanje žena kao politički program kojim se okupira žensko tijelo kao teritorija uništava, ponižava i poražava muškarac/i druge nacionalnosti. Takav program u Hagu je dobio svoje pravo ime – ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.

Dominacija totalitarističkih nacionalističkih ideologija nije doživjela lustraciju, i danas ponavlja svoj krvavi bilans u raznim obličjima, sakrivena iza koncepta neoliberalne ekonomije na naš način. Devedesetih su me nadvladali. Odgovorna za posljedice koje su devedesete i taj program ostavili za sobom, tražim odgovore kako nakon toga.

Danas sam osjetljiva za „tajne znakove“ i „mirise“ koji se trenutno šire oko nas. Devedesete nisu nikada ni prošle, imamo banalne primjere, informaciju na javnom servisu u Dnevniku - da je opština iz Republike Srpske voljna da se pripoji Crnoj Gori.

I ne samo to, navijačke grupe dobijaju svoje hroničare u liku novinara iste TV koji veličaju njihove humantarne aktivnosti, ali ne pominju njihovu mržnju prema drugom i drugačijem. I ne samo to, mnogo je toga u medijima- do parlamenta.

Nekoliko dana prije konstituisanja zakonodavne vlasti, mediji plasiraju informaciju, kako će oni koji su do sada imali nešto protiv himne Crne Gore morati da polažu “popravni” ispit i još - ima da slušaju.

Uprkos informaciji kako je velika vjerovatnoća da će se pokrenuti državne garancije za KAP i kako će sirotinja i obespravljeni opet dobiti po leđima, stratezi naložiše medijima da se baci kost – himna i na parove razbrojs.

I bi, pjevala se himna. Odćutaše - većina onih koji mjesecima ne ispuštaju tu temu iz usta kao najvažniju u ovom kolapsu. njihovo ćutanje je disciplina, jer ćute i nad kršenjem radnih prava žena koje po dvadeset i više godina trpe razne uslove u kojima rade, situacije u kojima im se elementarni život i dostojanstvo uzima. Bilo je i onih koji su bili van parlamenta u to vrijeme.

Onih koji na jedvite jade izmucaju da je u ovoj zemlji sve protiv radnika i radnica. A zakonodavna vlast se ne pita što se dešava sa zakonima i definicijom da neke službe nisu nadležne za neki problem.

Za izvršnu vlast neću reći ništa, ona oduvjek radi protiv građana i građanki. Instutucija presjednika Skupštine odlučila je da pokaže koju politiku vode i koja ulazi na velika vrata u parlament - politički Frankeštajn nespojivih, socijaldemokartska opcija sa natopljenim nacionalizmom.

Jer podloga za ovakvu operacionalizaciju ne leži nigdje drugdje do u patrijarhatu, koji ovu politiku čini još totalitarnijom, svirepijom i opasnijom. Ideja sa himnom izbacila je neke ljude, učinila druge vidno poslušnim i zavisnim.

Ali ideja je izazvala i - prigovor savjesti. Moram priznati da sam dočekala dan da je u parlamentu Crne Gore terminologija i standard podignut na viši nivo - predsjedavajuća parlamentom, ostavi bez daha, a volim da kažem, i pokaza količinu političkog neznanja, i izmjeri bilo našim dječacima, sve: U himni se ne pominju kćeri. Nepomenice u himni, nepomenice u parlamentu, nepomenice gdje se reprezentuje “majka naša Crna Gora”.

Institut predsjednika parlamenta ne dosegnu metaforu, ali ni odgovornost za diskriminaciju na svakom mjestu gdje su žene u Crnoj Gori. Braneći sopstvenu poziciju, branio je mizoginiju i seksizam, eksploataciju, isključivanje, stigmatizaciju, sistem koji eksploatiše i uništava ljudske resurse Crne Gore.

Institut bez znanja, da su svi “veliki narativi i nacionalni pojmovi” feminine-imenice ženskog roda. Doktor se uhvati za svetu majku, iako se u slučaju himne majka kao pojam za onu koja reprodukuje i koja koristi za rađanje topovskog mesa, pride služi podizanju vojnika, ne pominje, već se u prenosnom značenju upućuje domovini, zemlji naciji, otadžbini, grudi….

Kako god. Kada su kćeri već došle na dnevni red, odćutaše svi oni kojima je zakon zadatak i koji nam poslaše poruku da KĆERKE, koje nisu majke JESU isključene, nevidljive, diskriminisane, ponižene.

Kada su u pitanju žene, naša zakonodavna vlast, pridružuje se ostatku u kršenju svih prava i obzira. Postavljeno pitanje Predsjedavajuće, shvatam: Koji potez sada treba da odigraju političke elite koje se smiju ili zijevaju na građansku supstancu, građansku infrastrukturu…?

Koliko još saziva parlamenta nas može dovesti do pitanja na kojem ćemo ravnopravno raditi: Kako da zaustavimo rat i gradimo pravedan mir, među sobom i sa Drugima? Koliko će trebati još da muškarci u Crnoj Gori preuzmu odgovornost za sve pogrešne odluke, za potčinjavanje žena kojima se izazivaju propast i uništenje nas samih i DRUGIH? ………Kćerke su tu sa nama i odbijaju poslušnost.

( Ervina Dabižinović )