Don Kihot u Ulcinju

Spremi se Sančo, još malo stižemo u začarani grad moje donje Dulsineje od Ulcinja, reče Don Kihot svom štitonoši dok su prolazili ispod nedovršenog mosta na Port Mileni.

-A kako vaša milost zna da je ovaj grad začaran, upita Sančo.

-U ovoj zemlji ima puno lutajućih vitezova i to onih najvišeg reda. Sjećaš li se Sančo kad sam te prvi put poslao da vidiš donju Dulsineju. E tada sam sreo jednog lutajućeg viteza od Ulcinja i više njih od Podgorice, Budve i Mojkovca. Sve su mi ispričali u detalje. Ali nijesu poput nas, oni pravdu istjeruju zajedno, odgovori Don Kihot i nastavi.

- Znaš Sančo, oni su ovdje uveli pravdu i nema nepravde. Zato pustolovine moraju tražiti u drugim zemljama. I ovdje nijesu zli čarobnjaci kao kod nas, reče vitez.

-Bogami gospodaru, vi ste malo skrenuli. Kako dobri čarobnjaci kad ovaj kanal pored koga prolazimo smrdi više od ijednog na koji naiđosmo, reče Sančo podbadajaći Sivca da stigne Don Kihotovog Rosinanta.

- Baš si ti glup štitonoša Sančo. Pa mi smo još pod uticajem naših zlih čarobnjaka. Sjeti se divova za koje si mi govorio da su vjetrenjače ili neprijatelja dok si ti vidio stado ovaca. Biće da je ovaj kanal namirisnija rijeka na koju smo naišli, objasni Don Kihot.

-Još ćete mi u svojoj ludosti reći da su ove razvaline s desne strane najsjajnija palata, reče mu Sančo misleći na razvaline Lida.

-E moj Sančo, donja Dulsineja živi u najljepšem i najbogatijem gradu na svijetu kao i što priliči njenoj neuporedivoj ljepoti. Zato je to sigurno neka palata ili zamak, odgovori Don Kihot.

Kad se dva konjanika nađoše na mostu, Don Kihot odluči da se približi ogradi i bolje pogleda u kanal.

-Ne vaša milosti ako Boga znate. Ako se stropoštate u kanal i udavite se ko će mi pokloniti Krš od Limana i Krš od Đerana, uplašeno reče Sančo.

- Ne sjekiraj se Sančo, to je već završeno - odgovori Don Kihot.

Na mjestu, gdje se završava stari bulevar, Don Kihot se okrenu i reče,

- Vidi Sančo kako se odavde čini da ovaj bulevar i most još nijesu izgrađeni. A moji vitezovi rekoše mi da je to sve završeno još 21. maja, kada je ova mala i pravedna zemlja slavila dan nezavisnosti. Oni ne lažu - reče Don Kihot.

- Sve to može biti ali mi se nešto ne čini da je tako, reče tužno Sančo.

-Uvjeravam te Sančo da ako se ne budeš prema mojim vitezovima odnosio sa dužnim poštovanjem, zaboravićeš nezgodu kad su te bacali u pokrovcu, odgovori Don Kihot.

-Evo ću se obuzdati ali neka mi vaša milost objasni kako je ovaj lijepi grad postao tako bogat, upita Sančo dok su u kasno doba noći prolazili ulicom pored Doma zdravlja ka Pinješu.

-E moj Sančo, pa ti ne znaš ništa. Ovaj grad je ranije bio toliko bogat, imao najljepše hotele i najbolje goste koji su dolazili na ljetovanje pa stanovnici nijesu znali šta će s parama. Međutim, lutajući vitezovi uvidjeli su da to nije pravo, pa su parama grada naše donje Dulsineje počeli da grade druga mjesta na Primorju i u državi. E sad je došlo vrijeme da se to vrati pa su mu pored brojnih hotela, napravili i druge da se ni kraljevi ne bi postidjeli da odsjednu u njima. Neke su čak i srušili ali su na njihovim mjestima napravili još ljepše i blistavije. Vidjećeš uskoro- ispriča Don Kihot malu povijest o gradu. Kad stigoše do mjesta gdje nekada bio Galeb, Don Kihot zaustavi Rosinanta.

- Vidiš li što moj dobri štitonoša, upita Don Kihot.

-Samo livadu i borove, odgovori Sančo.

- Eto šta su nam uradili naši zli čarobnjaci. Pa tu je nesrećniče najbolji hotel u državi. Satkan od zlata i dijamanata. Jamčim ti da je baš ovo to mjesto jer se odavde vidi i Krš od Đerana, koje ćete učiniti bogatim. Mora biti da je to ono, reče Don Kihot dok se polako razdanjivalo.

- Ali ono je samo kamen gospodaru. A to potvrđuje i njegovo ime, reče Sančo trljajući oči.

-Ne postavljaj glupa pitanja. Pogriješio sam što nijesam uzeo onog bakaloreata Sansona za štitonošu, kad mi se već nudio- reče Don Kihot i dodade:

- Dolje malo niže je blistavi hotel Jadran. Pretpastavljam da ni njega ne viidiš - reče.

-Ne gospodaru jer dolje i nema ništa, odgovori Sančo.

-Ćuti grešniče. A tamo one zidine su od Straog grada, koga čuva UNESCO. Sve ti je to dobri moj Sančo, djelo čuvenih vitezova, reče Don Kihot i zamisli se.

- Ali izgleda da sad opet imaju previše pa su vitezovi odlučili da im ponovo nešto uzmu i podijele drugima. Tamo iza Starog grada nalazi se neka uvala Valdanos pa će to vitezovi dati nekom da tu sagradi još dosta hotela. Ali zapamti, svi su srećni i zadovoljni. Nadam se da ćeš ti i tvoja zelena ostrva pretvoriti u raj da ne odudaraju od ostatka grada, reče Don Kihot.

Utom, poguren pored njih, vidno nezadovoljan u siromašnoj odjeći, prođe jedan mještanin noseći u kesi kilo hljeba.

-Da si mi zdravo neznanče. Ja sam Don Kihot i reci mi ko ti je nanio nepravdu jer se to vidi i kilometrima daleko. Ja sam tu da je ispravim i premlatim sve koji te načiniše tako tužnog, obrati se Don Kihot neznancu,

-Ne može uvaženi viteže ovu nepravdu ispraviti ni hiljade hrabrih vitezova poput tebe - odgovori neznanac skrušeno.

-Kako to, pored ovakvih hotela i bogatstva da ima nezadovoljnih u gradu donje Dulsineje - upita Don Kihot.

-A gdje vi to vidite hotele i bogatstvo viteže, reče neznanac.

- Nas dvojica smo začarani ali evo ovdje je hotel Galeb, dolje hotel Jadran, prošli smo pored mirisne rijeke i izgrađenog mosta, vidjeli mnoštvo palata, zamkova, grofovija i kraljevstava, reče mu Don Kihot začuđen pričom neznanca.

- Nema tu moj uvaženi viteže ni hotela ni mirisne rijeke ni palata ni zamkova. I ne bojte se, nijeste začarani. Sve vam je kako ste vidjeli, to vam jamčim - reče on.

-A da i tebe zli čarobnjaci nijesu začarali, upita ga Sančo.

-Ne gospodine, evo nosim ovaj hljeb jer nijesam imao para da kupim bilo šta drugo- reče neznanac i ode ostavivši u čudu Don Kihota i Sanča. Namrgođen, Don Kihot reče štitonoši.

-Pomogni mi da uzjašem Rosinanta. Jesam li ti jasno govorio da paziš kuda i gdje idemo. Vidiš li da smo promašili i državu i grad budalo, reče Don Kihot i uzjaha Rosinanta.

( Samir Adrović )