Crnci i bijelci - ujedinjeni u siromaštvu
Lakše mi je da razgovaram sa ljudima tamne kože. Bijelci uvijek misle da su nešto bolje"
Ljudi bijele kože do nedavno su u Južnoafričkoj Republici važili za imućne. Siromašni su samo bili oni crne kože. Međutim, to se sada mijenja i sve više bijelaca napušta svoje domove i odlazi u naselja za siromašne.
Prema najnovijim zvaničnim podacima, bijelci u Južnoafričkoj Republici zarađuju šest puta više od tamnoputih sugrađana. Ipak, uprkos ovim još uvek enormnim razlikama, sve više bijelaca u zemlji zapada u siromaštvo.
Do nedavno je bilo nezamislivo da bijeli ljudi žive u naseljima izgrađenim tokom aparthajda. Takozvani townships bili su rezervisani isključivo za sirotinju crne kože. Sada se to mijenja i sve više osiromašenih bijelaca seli se u ova naselja plehanih kuća.
"Bijelci uvijek misle da su nešto bolji...“
Blikisdorp je jedno takvo naselje u blizini aerodroma u Kejptaunu. Uprava tog grada je prije tačno sedam godina izgradila hiljade kućica od aluminijuma. To je trebalo da bude privremeno rješenje za one najsiromašnije prije nego što se konačno usele u neku „normalnu“ kuću. Ali većina koja se tada ovde nastanila, tu živi i danas.
Među njima su već godinu dana i sestre Mirinda i Ester sa svojim porodicama. Jedina razlika između njih i ostatka stanovništva je – boja kože.
„Kada šetamo naseljem svi nas primijete. Ali to nije ništa neugodno. Isto tako se ni najmanje ne stidim činjenice da ovdje živim. Kada me neko pita gdje stanujem, kažem u Blikisdorpu, u bloku R, broj 30. Meni zbog toga nije neugodno. Ako neko zbog moje adrese više ne želi da ima posla sa mnom, to nije moj problem“, kaže Mirinda de Vris.
Njena sestra Ester živi sa svojim suprugom i tri sina na ukupno 13 kvadratnih metara. Najmlađi sin Konrad star je godinu dana, David u međuvremenu već ima sedam godina. Ovdje je pronašao mnoge nove prijatelje iako vrlo često pomišlja na vremena kada su živjeli u Kejptaunu u „normalnoj“ kući od kamena. U trenutku kada je njen suprug ostao bez posla, nestala su primanja te više nisu mogli da plaćaju stanarinu. Iako žive na samom rubu egzistencije, Ester kaže da se u novom okruženju, s novim susjedima osjeća ugodno, čak ugodnije nego tamo gdje je prije živjela.
„Bolje se razumijem s ljudima crne ili tamne kože nego s bijelcima. Lakše mi je da razgovaram sa njima. Bijelci uvijek misle da su nešto bolje. To mi se ne sviđa. Mislim da nas je Bog sve stvorio, svi smo isti i niko nije bolji od drugog“, kaže Ester.
I bijelci mogu biti siromašni
Ipak, neposredno po preseljenju u Blikisdorp, Ester je doživjela pravi kulturni šok. Trebalo je mnogo vremena dok nije prihvatila situaciju kakva je; recimo, da u ovom naselju ne postoji nešto što se naziva privatnom sferom.
Ljudi se ovdje više drže zajedno, pomažu se i paze jedni na druge
Plehani zidovi su toliko tanki da susjedi mogu čuti sve. No, s druge strane, ljudi se ovdje više drže zajedno, pomažu se i paze jedni na druge.
„U Kejptaunu je to bilo drugačije, tamo je sve bilo anonimno, no ovde to tako nije. Moji prijatelji uvijek paze na mene i ukoliko dođe neko ko traži sukob ili svađu, oni odmah stanu na moju stranu“, priča Ester.
Njena porodica je jedna od 12 bjelačkih porodica koje trenutno ovdje žive. Iako su ih susjedi u početku čudno gledali pa čak i ogovarali, oni se u ovom townshipu danas osećaju veoma dobro i prihvaćeno.
„Za mene je to bio pravi šok kada sam prvi put ovdje videla Ester i njenu porodicu. Uvijek sam mislila da su Južnoafrikanci bijele kože automatski i bogati“, kaže Bernadet de Kok, jedna od crnkinja u ovom naselju. Ona s ponosom dodaje da bi atmosfera koja vlada u Blikisdorpu, trebalo da bude primer za cijelu zemlju.
„Ovde žive pripadnici svih manjina, Indijci, bijelci i crnci zajedno. Stvarno je lijepo videti da se ljudi zaista mogu ujediniti i pronaći način zajedničkog ugodnog suživota“, zaključuje ona.
( Deutsche Welle )