Lažni car Milo mali

Stvar je ozbiljna i opasna: šef hobotnice vraća se na funkciju. Redom: “Mladi, lijepi i pametni”, kako sebe, te 1989. godine, prozvaše junoše crnogorske komunističke partije, zajahali su na talasu koji se širio Evropom, ali ne da uvedu demokratiju, ne, već da dotadašnji jednopartijski socijalizam zamijene jednopartijskim kapitalizmom sa izrazitim nacionalističkim ukusom, premazanim bojama lažnog višestranačja. Jasno je: nijesu to bile promjene, već preotimanje vlasti - onih gladnih nje. Nije to bila nikakva antibirokratska revolucija, već tranzicija u nešto gore i neizvjesnije. Nijesu Milo i družina tražili demokratiju, nego moć i novac. Nije to bilo pitanje ideologije, već apetita. Riječju – prevara.

Kapitalistički predznak formiranog čudovišta nije se promijenio do dana današnjeg, dok je nacionalni ukus, isprva srpski, promijenjen u crnogorski. Izgleda, Đukanović je preuzeo logiku kineskog komunističkog vođe, Deng Ksiaopinga, koja kaže: nije važno koje je mačka boje, važno je da lovi miševe. Prevedeno: Srbin ili Crnogorac, svejedno je, dok pomaže u održavanju vlasti, uvećavanju imovine i umnožavanju privilegija.

Šest puta premijer: 1991-1993, 1993-1996, 1996-1998, 2003-2006, 2008-2009 i 2009-2010; jednom predsjednik 1998 – 2002 i jednom ministar odbrane - 2006. godine.

Naravno, uz sve navedene funkcije, tu je i ona, najznačajnija, stranačka: prvi čovjek mašine za kupovinu duša - DPS-a.

Više od dvije decenije na vlasti u koju je ušao bez dana radnog iskustva, kao pripravnik, dvadesetdevetogodišnjak i diplomirani ekonomista sa prosječnom ocjenom jedva iznad šestice; Miloševićev aparatčik, ratnohuškač, saučesnik u zločinima i ubijeđeni Jugosloven, preciznije – Srbin; kasnije antijugosloven, Slobodanov najljući protivnik i sve indicije govore - mafijaš i kriminalac; poslije toga turbokapitalista, biznismen i Crnogorac; danas – evropejac, zaljubljenik u NATO, Dukljanin i mirotvorac. Kako?

Kako toliko dugo opstati na vlasti? Kako pomiriti nekadašnje huškanje na bombardovanje Dubrovnika i današnje pokliče za ulazak u Evropsku uniju, davnašnje deportacije Muslimana i sadašnju politiku dobrosusjedstva, tadašnji enormni šverc cigareta i trenutne tirade o važnosti borbe protiv organizovanog kriminala, pređašnja nerasvijetljena ubistva i aktuelnu “profesionalizaciju” pravosuđa… Da li je to moguće za čovjeka sa skrupulama? Nikako.

Da li je ovako dugotrajnu vladavinu moguće pripisati samo Đukanovićevoj harizmi, o kojoj govore njegovi partijski idolopoklonici? Ne. Samo savezništvom sa Slobodanom Miloševićem, do 1997. godine? Ne. Samo Đukanovićevim srbovanjem, devedesetih? Ne. Samo podršci Zapada? Ne. Samo neorganizovanoj opoziciji? Ne. Samo ličnom beskrupuloznošću? Ne. Samo paktom sa Branom Mićunovićem? Ne. Samo drugovanjem sa Šarićima, Kalićima, Keljmendijevima i sličnima? Ne. Samo medijskom propagandom? Ne. Samo Đukanovićevim novokomponovanim crnogorstvom? Ne. Samo udvoričkom mentalitetu Crnogoraca? Ne. Da li je ovako dugotrajnu vladavinu moguće pripisati svemu navedenom zajedno? Svakako.

O narodu. Loš materijal: hvalisave kukavice i poslušni ćutljivci. Osjetio je to odlično kralj Nikola, za svojih pedeset godina na čelu crnogorske države. Osjetili su to, prije njega, svi Petrovići: Danilo, Njegoš, Sveti Petar… Osjetio je to, naročito, lažni car Šćepan Mali: taj samouki travar i narodni ljekar, valjda iz Dalmacije, ubijedio nas je da je ruski car Petar III koji je prije toga, u Rusiji, svrgnut i ubijen! Kada je mogao da nas prevari i zauzda Šćepan, izvanjac i lažac, što ne bi mogao neki Nikšićanin, bez mnogo skrupula i obrazovanja, željan vlasti, novca i moći?!

Osjetio nas je i Tito. Znakovit primjer: dok su mu se sve republike i narodi dodvoravali, dodajući imenima gradova njegovo ime, mi, kao mi, pošli smo korak dalje - ispred naziva grada nijesmo nakačili maršalovo ime, ne, potpuno smo se odrekli starog- Podgorica i krstili ga Titograd. Još dalje: od svih bivših jugoslovenskih republika i pokrajina jedino smo mi, Crnogorci, Titovim imenom ovjekovečili ni manje ni više nego – glavni grad! Beograd je ostao Beograd, Zagreb - Zagreb, Skoplje – Skoplje, Ljubljana – Ljubljana, Sarajevo – Sarajevo, Novi Sad – Novi Sad, Priština – Priština. Mi, potomci junaka, „mrijet naviknutih“, bili smo „pametniji“ pa Podgoricu prodadosmo za Titograd.

Osjetio nas je, izgleda, i Milo. Bez obzira na ekstremni nivo demagogije u njima, valja se prisjetiti njegovih, s tim u vezi, nedavnih riječi:

“Crnogorci su, kroz istoriju, umjesto izgradnje institucija, bili skloniji identifikaciji sa liderima.”

O Zapadu. Đukanović je trebao strancima za sve i svašta: za rušenje Slobodana Miloševića, za priznanje Kosova, za trasiranje puta u Evropsku uniju i, prije svega, NATO savez. Ali i za ostale „sitne“ lukrativne poslove, privatizacije i investicije u Crnoj Gori: prošlog ljeta britanski milijarder Natanijel Rotšild proslavio je rođendan u Porto Montenegru, vlasnika, još jednog milijardera, Pitera Manka. Prisutni: baronesa Rotšild, bivši savjetnik Tonija Blera, baron Piter Mendelson, bivši šef „Britiš petroleuma” Toni Hejvord... Razumije se, na žurci je bio i Đukanović. Uslikan je na jahti sa Netom, Mankom i, naravno, svojim prevodiocem.

O mafiji. Po ko zna koji put: Milo Đukanović je, u presudi Kasacionog suda Italije, 2004. godina, okarakterisan kao “opasan međunarodni kriminalac” za koga je zatraženo hapšenje! Čovjek čije se ime nalazilo, trenutno je arhivirano, na prvom mjestu među petnaest osoba koje su osumnjičene za mafijaško udruživanje. Prvi čovjek DPS-a je političar za kojeg je nekadašnji ministar finansija Italije i prethodno dugogodišnji šef državne Agencije za borbu protiv mafije Otaviano del Turko kazao: “Bez Đukanovića ne bi bilo Prudentina, najmoćnijeg, najbogatijeg i najopasnijeg švercera na Mediteranu. S druge strane, bez Prudentina ne bi bilo Đukanovića."

Vječiti premijer. Sedmi put! Osim svega narečenog čovjek je i, za svoje godine, veoma neozbiljan: odlazi i vraća se, svaki put govoreći da je posljednji. Tako je to kad gori pod nogama. Logika svih raspleta je neumoljiva: nije im lako, a biće im još teže. Što su tražili to će i dobiti. Zatvor. Ipak mogu da odahnu. Nova vlast, kad god je bude, neće biti kao njihova - sudiće im se pošteno.

Nakon toga, slijedi posljednji čin crnogorske dvodecenijske drame - borba za pravednu interpretaciju istorije: smjestiti šefa i ekipu „mladih, lijepih i pametnih“ tamo gdje im je mjesto. U odjeljak: „Kriminalci, uzurpatori i mafijaši“

( Marko Milačić )