Orhan Pamuk: Biti romansijer znači reagovati na aktuelne događaje

Hegelova rečenica koju negdje citira Orhan Pamuk, može se primijeniti na njega samoga: Kao i u pozorištu, Istorija dijeli uloge. I kao i u pozorištu, samo se hrabri penju na scenu istorije. Da bi se Orhan Pamuk popeo na tu scenu trebalo je mnogo hrabrosti. Pamuk je jedini turski pisac koji je imao hrabrosti da svojoj zemlji kaže istinu o genocidu nad Jermenima. Time je riskirao svoj život. A Nobelovu nagradu koju je dobio možemo smatrati ne samo književnim, nego i moralnim priznanjem.

Prvi put sam srela Orhana Pamuka prije Nobelove nagrade u Parizu na jednom velikom međunarodnom skupu čija je tema bila: Šta može literatura u 21. vijeku? - Tradicija i modernizam.

Pamuk mi je privukao pažnju svojim originalnim stavovima o budućnosti romana. Željela sam da se sretnem sa njim i zato što me je mnogo podsjećao na Danila Kiša. Iako mlađi od Danila bilo je nešto što ih je povezivalo, neko mladalačko, neusiljeno ponašanje, način izražavanja i držanja, razmišljanja, a ako ništa drugo, onda je to bilo njihovo zajedničko balkansko podneblje koje ih je formiralo na približno srodan način.

Susret sa Pamukom je priređen u auditorijumu Luvra od 500 mjesta, ali koja nijesu mogla da zadovolje ni polovinu publike

I nije me nimalo iznenadilo kad mi je Pamuk rakao da poznaje djelo Danila Kiša. Prihvatio je razgovor na licu mjesta. Razgovor je objavljen dan kasnije u Vijestima, po dobijanju Nobelove nagrade. Da kažem i to da se tada nijesu tiskali oko njega.

Nedavno je u Luvru otvoren izuzetno bogato opremljen departman islamske umjetnosti i tim su povodom pozvana dva velikana iz islamskih zemalja - Orhan Pamuk, nobelovac iz Turske i Abaz Kjarostami, sineasta, dobitnik kanske Zlatne palme, iz Irana.

Pošto je Pamuk priznat kao književna gromada, ovoga puta sam ga srela okruženog obezbjeđenjem, zato što ga sada dočekuju stotine obožavalaca čiji elan treba kanalisati.

Bez obzira što se tema večeri odnosila na njegov muzej, Pamuk je neprestano miješao priču o muzeju i knjizi

Susret sa Pamukom je priređen u auditorijumu Luvra od 500 mjesta, ali koja nijesu mogla da zadovolje ni polovinu publike, pa su organizatori morali da puste dobar dio onih koji su željeli da ga čuju iako su morali da stoje. Karte su bile rasprodate mjesec dana ranije.

U tom pomalo histeričnom hrljenju radoznalih poštovalaca ka Pamuku, ja sam imala prednost time što sam u rukama imala Art - kulturni dodatak Vijesti – u kome se nalazio dobro opremljen razgovor sa njim.

Kada je on to vidio, zgrabio je novine, pogledao naslovnu stranu sa svojom fotografijom na cijeloj stranici, otvorio srednje strane gdje su bile još tri njegove fotografije sa tekstom, uzviknuo je od zadovoljstva, i sav nasmijan, pokazao ih dami koja ga je pratila.

Kad sam mu ponudila crnobijelu fotokopiju, prigrlio je novine i sa smiješkom saopštio da više voli original. Bio je u pravu, i ja bih tako postupila. Ali pošto i ja, kao autor, imam pravo da posjedujem taj isti original, obraćam se uredniku Arta, da i meni pokloni jedan, sada dragocjeni primjerak. Ubijeđena sam da će taj Art završiti u Pamukovom Muzeju nevinosti.

Muzej nevinosti je bio upravo tema toga susreta sa Pamukom u Luvru. Kao što je poznato, Pamuk je napisao i roman koji se zove Muzej nevinosti i otvorio istoimeni muzej, sa podnaslovom Nevinost predmeta.

To i čini glavnu misao knjige - nijesmo u stanju da se oslobodimo od ljubavi iako nas ona prisiljava da činimo i govorimo gluposti

Bez obzira što se tema večeri odnosila na njegov muzej, Pamuk je neprestano miješao priču o muzeju i knjizi. Izlaganje je počeo objašnjenjem kako je došao na ideju da napravi taj muzej.

„Sreo sam jednom davno na nekoj večeri već starog sultanovog potomka, princa Ali Vasifa Efendi, koga su protjerali još 1924. Princ je živio u Aleksandiji gdje je radio u muzeju i mučio se zbog besparice. Želio je da ostane u Turskoj i pitao se od čega bi mogao da živi.

U razgovoru se rodila ideja da bi princ mogao da bude vodič u muzeju koji se nalazi u bivšem sultanovom dvorcu gdje je princ proveo djetinjstvo, pa bi mogao da igra sopstvenu ulogu. („A ja sam sjedio na ovoj fotelji“).

Tada sam došao na ideju kako bi to izgledalo da ja budem vodič u muzeju sopstvenog pamćenja, sopstvenog života. I tada se rodila zamisao sentimentalnog muzeja, a iz muzeja se rodio roman. Znači, zamislio sam i knjigu i muzej istovremeno.

Tako sam za taj projekat - knjigu i muzej, skupljao materijal deset posljednjih godina. To su bili predmeti iz svakodnevne upotrebe na koje niko nije obraćao pažnju, kao četkica za zube, trolejbuska karta, češljevi, razne igračke, sudovi, odjeća... ili šnale i ukosnice koje su bile u modi i koje su nekad nosile ljepotice, ali i moja junakinja Fisun, a sada su izašle iz mode.

Skupljao sam najrazličitije predmete koje sam nalazio svuda, počev od buvljih pijaca do samih kolekcionera. To je bilo vrijeme kada su ljudi skupljali svakakve predmete. U mom muzeju predmeti nijesu iz daleke prošlosti kao u drugim muzejima, nego su to stvari iz nedavne prošlosti koje se još pamte.

Najvažnije pitanje koje sam postavio sebi kad sam počeo knjigu bilo je: zašto se rađa toliko jaka naklonost prema drugom biću?

„Knjiga Muzej nevinosti je priča o ljubavi bogatog nasljednika Kemala i njegove siromašme, a lijepe rođake, Fisun. To je priča o čovjeku koji je opsjednut ljubavlju prema ženi. Radnja se događa u Istanbulu. To je knjiga o ljubavi, prije svega razmišljanje o prirodi ljubavi. Ona ljubav niti uljepšava, niti je stavlja na pijedestal.

Pokušao sam da dam realan odgovor na pitanje – što je ljubav? Ljubav je stanje duha. Opisao sam šta se događa sa nama kad smo zaljubljeni. Jednom riječju, htio sam da pokažem da je ljubav donekle bolest, a donekle neodoljiva strast prema drugom čovjeku.

To i čini glavnu misao knjige - nijesmo u stanju da se oslobodimo od ljubavi iako nas ona prisiljava da činimo i govorimo gluposti. Kemal misli da je jak i da će povratiti ženu koju voli i za kojom juri sedam godina.

U naslovu knjige ima riječ muzej, a to je tako zato što je moj junak toliko opsjednut ljubavlju da u jednom momentu, u odsustvu svoje drage, počinje da sakuplja stvari koje je ona dodirivala i te mu stvari pružaju utjehu. Za to vrijeme on skuplja stvari za muzej koji će predstavljati tu ljubav i na kraju od njih stvara muzej.

Sve te stvari, efemerne, kojima smo se služili, pričaju o gradu. Ta knjiga je dokumenat o životu i kulturnom istanbulskom prostoru druge polovine XX vijeka. U određenom momentu kada sam posjedovao dovoljno materijala – napravio sam eksperiment - raširio sam pred sobom sve što sam sakupio i počeo da opisujem sjećanja koja su u meni izazivale te stvari. I tu je buknula ljubavna priča koja je povezala razne misli i junake u jedno, i ispao je roman.

Ja se pozivam na Aristotela koji kaže da je vrijeme sastavljeno od trenutka, kao predmeti od atoma

Najvažnije pitanje koje sam postavio sebi kad sam počeo knjigu bilo je: zašto se rađa toliko jaka naklonost prema drugom biću? I kako to osjećanje prelazi na predmete voljene drage koja te je napustila i kako ti predmeti mogu da te tješe? Pripovijedanje te knjige je priča o muzeju i priča o ljubavi. Roman je slika koja predstavlja te emocije. Muzej te emocije realizuje.

Pošto sam napisao roman, pitao sam se kako da rasporedim sve te predmete, pa sam kupio jednu kuću u nekada otmjenom kvartu koji je tada bio dosta zapušten poslije protjerivanja neislamskog življa sedamdesetih godina. I angažovao sam trojicu arhitektata da je renoviraju.

To je trajalo deset-petnaest godina, te sam utrošio puno novca i vremena dok sam je opremio. I prošle godine u aprilu otvorio sam Muzej nevinosti. Taj muzej koji sadrži izuzetnu kolekciju ima i poetsku i dokumentarnu stranu. To je Istanbul, moj grad koji ja volim.

Zato su tu pokazana mjesta kud su ljubavnici išli – razglednice, pejzaži, fotografije toga doba... Realni Muzej nevinosti najviše podsjeća na etnografski u kome su predstavljene ne samo stvari koje sam brižljivo sakupljao i opisao u romanu, nego i djela poznatog turskog fotografa Ari Gilera i moje slike. Možda je muzej - upravo te slike ispričane pred našim očima.

Naš muzej govori o istoriji predmeta i njihovoj nevinosti. Kada sakupljamo predmete, mi ih u našoj glavi povezujemo i oni imaju smisla. Tu je i vremenski odnos predmeta – u njima je koncepcija vremena. Ti predmeti povezuju prošlost sa sadašnjošću.

U umjetnost pisanja proze ulazi i određeno zanatstvo, što ponekad nema veze sa višom umjetnošću

Ja se pozivam na Aristotela koji kaže da je vrijeme sastavljeno od trenutka, kao predmeti od atoma. Predmeti su povezani. Trenutak odgovara istoriji, predmeti odgovaraju vremenu u kome su nastali. Svaki predmet u istoriji odgovara određenom trenutku. Vrijeme je pretvoreno u prostor, smisao vremena je scena u muzeju.

Vrijeme se može vezati za ove satove koji se odnose na vrijeme Ataturka koji je uveo solarno, a ne lunarno računanje vremena koje važi za arapske zemlje. Zanima me vrijeme i Zapada i Istoka. Tim muzejem sam htio da stvorim nešto umjetničko.

I dok sam raspoređivao te predmete, u meni se probudio slikar pa sam i sada, kada je sve gotovo, zaista srećan. Imao sam toliko predmeta i nijesam znao šta da radim. Mislio sam da svaki predmet treba da ima svoju priču. Kada su me pozivali u inostranstvo čim bih imao malo vremena išao sam u posjetu malim muzejima.

Taj roman je takođe razmišljanje o teškom raskolu u turskoj nacionalnoj svijesti: rascjep u sopstvenim tradicijama, obasjanim slavnim vjekovima osmanlijske imperije i očajnom privlačnošću modernizacije i evropeizacije. U tome je ta tužna istorija: sudar islama i Zapada. Otkako je izgubila imperijsku veličinu, Turska se skoro uvijek bakće između Zapada i Istoka.

„Sve vitrine sam ja nacrtao i instalirao. U ovoj vitrini, na primjer, moja majka je okružena ženama i šnajderkama i to su bili vrlo uzbudljivi trenuci kada su se haljine probale, pošto su se u to vrijeme haljine šile po narudžbini.

Vitrina 42. je Melanholija – kada dolazi zima, vjetar duva, nemogućnost vjerenika da se približe. U ovoj drugoj - ljubavnici su se sretali tajno tamo gdje je bilo puno čudnih predmata. Ta vitrina govori o Ljubomori.

Moja proza je u suštini vezana sa energijom pisanja, a opisivanje je posjedovanje, kontrola i dominacija

Vitrina 34. govori kako heroj definiše svoju samoću kao pas u prostoru – osjeća se kao najusamljeniji čovjek u svijetu i upoređuje se sa Lajkom za koju znaju da se neće vratiti iz svemira.

Vitrina 74. je komoda moga oca koja je puna predmeta: cigara, ljekova, članaka. Svi ti predmeti govore među sobom, vode dijalog. Bilo mi je vrlo drago što sam sačuvao komodu mog oca, to je bio izvor radosti za mene. To treba gledati na realan način...“.

U umjetnost pisanja proze ulazi i određeno zanatstvo, što ponekad nema veze sa višom umjetnošću. Sa te tačke gledišta moje shvatanje prozne umjetnosti nije modernističko. Za mene biti romansijer znači znati stvaralački reagovati na aktuelne događaje.

Razmišljao sam o borhesovskim alegorijama. Borhes mi je pomogao da nađem svoj način izraza. Moja proza je u suštini vezana sa energijom pisanja, a opisivanje je posjedovanje, kontrola i dominacija...“.

Za vrijeme Pamukovog boravka u Parizu, Galimar je objavio raskošan katalog muzeja s naslovom - Nevinost predmeta koji je napisao sam Pamuk s raznim objašnjenjima i citatima tekstova iz knjige Muzej nevinosti i zbirku eseja pod nazivom Naivni romansijer i sentimentalni romansijer.

Muzej nevinosti je najbolji muzej imaginacije

Sam život je kolekcija uspomena. Upravo te uspomene formiraju naš identitet. Ljude – porodice, klanove, nacije, objedinjuju upravo sjećanja - uspomene. Neobjektivno ljudsko pamćenje, za mene kao pisca, mnogo je važnije od takozvanog istorijskog pamćenja.

Knjiga Zovem se Crveno je konstruisana od slika persijskih minijatura

Današnji dan se sastoji od jučerašnjih dana, dok se prošlost uvijek vraća kao miris Prustove madlene. Mislim da je nemoguće govoriti o sadašnjosti, a da se ne govori o prošlosti. Šta je prošlost – pa to i jeste sadašnjost. Svaka knjiga se trudi da odgovori na pitanje u čemu je smisao života, ali su svi odgovori iluzorni.

Sami pokušaj tog razmišljanja nam daje osjećaj neke dubine, što je samo po sebi prekrasno. Literatura je estetičko stvaranje sa motivacijama mračnih snaga. Mnogi su me čitaoci pitali da li sam ja Kemal i da li sam ja skupljao stvari moje drage? Ja odgovaram da nijesam Kemal i da se umjetnost pisca sastoji u tome da on bude istovremeno Kemal i čovjek koji umije da posmatra Kemala sa strane...“

Poezija i crtež su brat i sestra

Na drugoj večeri jedan glumac je čitao djelove iz knjige Zovem se Crveno, a onda je sam Pamuk govorio o toj knjizi. Prije toga je potpisivao knjige. I dobar dio slušalaca iz prethodne večeri našao se pred Pamukom.

„Knjiga Zovem se Crveno je konstruisana od slika persijskih minijatura. To je istovremeno razmišljanje o umjetnosti i predstavljanje persijskog slikarstva. Tu sam opisao najljepše stare persijske minijature koje su uradili najveći majstori i minijaturisti.

Ti umjetnici su im često posvećivali svoj život toliko da su neki i oslijepjeli, što je za njih značilo da su dostigli vrhunac umjetnosti i biti pomilovan od Boga. Pošto sam napustio slikarstvo, stalno sam mislio kad postanem pisac jednog dana ću napisati knjigu o slikaru i, eto, počeo sam da pišem o slikaru.

Sa literaturom sam često bio nesrećan, a sa slikarstvom nikada

Htio sam u toj knjizi da iznesem panoramu svih kultura. Čitao sam, čitao, čitao i gledao slike. To je bilo prije Interneta – bilo je to slavno doba fotokopije. Puno sam čitao o minijaturnom slikarstvu koje se nalazilo u otomanskoj kulturi. Istraživao sam tu kulturu u Metropoliten muzeju i otkrio čitavo bogatstvo.

Bilo mi je drago što pišem tu knjigu – knjigu o slikaru zato što je radost slikara velika sreća. Pokušao sam da idealno oblikujem ta osjećanja. Sada bih htio da opišem ove slike riječima, htio bih da mojim čitaocima riječima prenesem razlike i sličnosti između slikarstva i pisanja, da prilagodim riječi i pišem o slici tako da ona može da se vidi.

Pokušaću da izrazim osjećanja koja su te slike izazvale. Slikarstvo i literatura su sestre. Slikarstvo direktno govori srcu. To se odnosi na mene jer sam pun slika. Slika je najveći izraz i koji čovjek najbolje razumije. Poezija i crtež su brat i sestra, kao što su riječi i boje. Slika je tišina za duh i muzika za oko.

Čim budem imao vremena, vratiću se slikarstvu. Sa literaturom sam često bio nesrećan, a sa slikarstvom nikada. Sada sam srećan što sam napravio muzej. Uspio sam da napišem i tu knjigu. Prevedena je na 55 jezika. Kinezi su je objavili u tiražu od pola miliona primjeraka.

Galerija

( Branka Bogavac )