Moć opasnog osmijeha

Pogledala me je kao da sam ušao u butik sa sladoledom, a nisam. Novembar je tekao, nosio sam kišobran iako je samo sunce padalo. Vremensku prognozu za Podgoricu treba ukinuti i samo plasirati s vremena na vrijeme obavještenje: „U Podgorici konstantno iznenadno promjenljivo, ponesite naočari za sunce i kišobran“.

Rekla je „Dobar dan“ i nasmijala se. Nisam siguran šta me više zabrinulo, njen plastični osmijeh ili hladan pozdrav. Nisam se nalazio u ambasadi neke neprijateljske zemlje, već u butiku, ali u podgoričkom butiku. Uprkos zahtjevima savremenih, moderno-urbanih kosmopolitko-elokventnih gazdi butika, radnice u radnjama i dalje ne mogu podići bonton na zadovoljavajući nivo. I dalje se njihovo „Dobar dan“ čita kao „Što će ovaj sad“. Nisam ostavio kišobran iza vrata čim sam ušao, pa me je prodavačica opomenula glasom redara u zatvoru.

Možda vjeruje u svoju moć prepoznavanja kupaca koji ništa neće da kupe i samo razgledaju. Iako sam vrlo često jedan od takvih, baš ovoga puta sam sa ciljem obilazio butike, ne samo da bih izgubio vrijeme ili se sklonio od nevremena. Izgledalo je kao da je ljuta jer kradem njeno dragocjeno vrijeme, a kad sam ušao prekinuo sam je u ničemu, samo je sjedjela i disala.

Istina je da su Crnogorci loši konobari i ugostitelji. Opravdanje je da su Crnogorci toliko ponosni i svjesni sebe da nikoga ne mogu služiti, ali se ipak uvijek posluže tim tradicionalno lošim izgovorom za lijenost i bahatost. Takstisti su sasvim nešto drugo, oni su svjesni da mogu uvijek izbaciti stranku, što im daje moć da ponekad i biraju. Takođe, taksista upravlja volanom pa samim tim upravlja i životima, a to im imponuje.

Dok gazde zadaju nove uslove radnicama, i dok one stoje na nogama po osam sati na dan bez prava na stolicu sa pauzom od 15 minuta dnevno, neće biti nekog napretka u njihovom odnosu prema mušterijama koje su uvijek u pravu. „Čomiga“ je ono što se stvara između njihovih očiju. Umjesto predusretljivih i prijatnih prodavačica, srešće vas odlučna osoba koja će vas dočekati sa izrazom lica „Uzmi ili ostavi“.

Ekonomska kriza je stigla da isprepada i nas. Ljudi se grabe za posao, a kad ga dobiju svim silama se trude da ga zadrže. Javlja se ponekad i nasilna predusretljivost i efekat „Mušterija je u pravu i kad nije u pravu“.

Uđem u knjižaru i uvijek tražim baš tu knjigu koju još nisam otkrio, ne znam ni autora ni naslov. Da bi se pokazala kolegama i šefu, prodavačica počinje razgovor i odmah preporučuje: sve moguće nijanse sive, kaluđere što prodaju ferarije i novu hit knjigu jedne od voditeljki. Ako odbijete, slijedi prepričavanje i još ubjeđivanja sve dok ne kupite navedene artikle ili izađete van. Nužda pretvara ljude upravo u onakve osobe kakve ne podnose.

Šetao sam ulicama grada koji je veći od Podgorice, i duhom i teritorijom. Ako se nastavi bjesomučno neimarstvo, stići će ga Podgorica za par godina, teritorijom naravno. Ulazio sam u nekoliko radnji i kupovao sasvim nepotrebne stvari, potpuno opčinjem predusretljivošću i šarmom radnika, odnosno najviše radnica. Nenaviknut na srdačnost, smatrao sam da u svakoj prodavnici vreba neka opasnost po mene, da je sve to namještaljka.

U glavnoj ulici tog grada naišao sam na mali štand. Na drvenom rasklopljenom stolu stajao je otvoren kofer sa nakitom. Najviše je bilo ogrlica, minđuša i prstenova koje je autorka napravila pomoću starih mehanizama ručnih i džepnih satova. Nije prihvatala smrt satova. Prikupljala ih je i oživljavala, udahnula svakom satu novu energiju. Igrala se sa materijalima i mehanizmima, ukrštala ostatke ruske Rakete i Citizena.

Svima je neophodan novac i svi jure ka njemu, a ona je stajala sa strane bez nasilnog započinjanja razgovora sa prolaznicima. Nesvakidašnje se smiješila ljudima koji su se divili njenom radu. Dozvoljavala je da kupci sami odrede cijenu proizvoda i nikad se nije prepirala i cjenkala. Osim novca koji je potreba svih, osobe kao što je ona imaju i još neke posebne potrebe. Uprkos nedostatku uslova za ravnopravnu borbu sa svijetom i ljudima, ona je bila tiha i bila je oduševljena kad bi se neko zaustavio da pogleda njen rad koji je bio daleko od standardnog i već viđenog.

Njene minđuše i ogrlice su dobijale nove sudbine na koje više niko nije mogao uticati. Ona nije dozvolila da vrijeme stane, osmislila je kako čak i pokvareni sat da nastavi sa svojim radom, makar kao eksponat ili ukras na nečijem uhu ili vratu.

( Đuro Radosavović )