Toni Parsons: Većina ljudi na svijetu radi samo da preživi

"Potraga za suncem", novi roman britanskog bestseler pisca Tonija Parsonsa je priča o porodici taksiste Toma Fina. Poslije sukoba sa provalnicima u svojoj kući kada zbog toga zamalo nije završio u zatvoru, Fin odlučuje da se s porodicom preseli na tropsko tajlandsko ostrvo Puket.

Puket je ostvarenje svih snova porodice Fin – tropski raj u kom djeca plivaju sa slonovima, giboni pjevaju ljubavne pjesme u džungli, Andamansko more liči na tirkizno staklo, a mlada porodica može slobodno da se razvija.

No nesreće izazvane ljudskom voljom i neukrotive sile prirode prijete ovoj tropskoj idili. I roman «Potraga za suncem» kao i sve ostale knjige Tonija Parsonsa: "Čovjek i dječak", "Za moju malu", "Čovjek i žena", "Ljudi i dječaci", "Prava porodica", "Naše nezaboravljene priče", "Moja omiljena supruga", "Novi početak", zbirku priča "Odlasci", i zbirku kolumni "O životu, smrti i doručku" objavila je "Laguna" u prevodu Nenada Dropulića.

Eksplozija panka i novog talassa

Toni Parsons je rođen u činovničkoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo 20 godina zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Parsons se oženio koleginicom, a kada su se razveli dodijeljeno mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom.

U devedesetim je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u BBC-jevoj emisiji Late Review

Toni Parsons je sin bivšeg marinca, dobitnika Ordena za izuzetnu službu tokom Drugog svjetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Ta dva odnosa – sa sinom koga je sam podizao i sa pokojnim ocem koga je obožavao – čine okosnicu i srž romana "Čovjek i dječak".

Toni Parsons je danas jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su The Clash, Sex Pistols, Blondie, Talking Heads i Ramones načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske.

Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih. U devedesetim je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u BBC-jevoj emisiji Late Review. Sada je profesionalni pisac i kolumnista britanskog lista Miror.

U razgovoru za "ART Vijesti" Toni Parsons je iz Londona govorio o romanu "Potraga za suncem" i svojoj prvoj zbirci priča "Odlasci" za koju je inspiraciju našao na londonskom aerodromu Hitrou.

Poput Vaših prethodnih romana i novi "Potraga za suncem" je porodična priča. Ali, po čemu je porodica Toma Fina posebna?

"Porodica iz "Potrage za suncem" je više od porodice radničke klase. Otac, Tom je taksista koji je izgubio posao. Njegova supruga, Tes je učiteljica u surovoj državnoj školi i ona je odrasla bez roditelja. Dakle, oni su siromašni ljudi, a više su nalik porodici u kojoj sam ja odrastao kao dijete".

Vi kažete da je roman "Potrage za suncem" inspirisan vašim iskustvom. Vi često putujete na Tajland, a Vaš otac je planirao da se iseli sa svojom porodicom u Australiju. Možete li to pojasniti?

"Moj otac je bio razočaran svojim životom kada sam ja bio dijete. On se borio u ratu i nije mislio da je zemlja u koju se vratio zemlja pogodna za junake. On nije smatrao da je ta zemlja razumjela žrtvovanje koje su mnogi od njegovih prijatelja podnijeli u ratu. Mnogi od njih su poginuli u borbi protiv Njemaca, u stvari većina njih.

U to doba engleska porodica se mogla preseliti u Australiju brodom (u jednom smjeru!), bilo je potrebno samo da uplati 10 funti

On je napustio školu sa 14 godina i radio je kao piljar, prodavao je voće i povrće u maloj prodavnici. On je takođe radio kao vozač kamiona i kao prodavac na pijaci, radeći na pijačnoj tezgi. Uvijek je naporno radio, ali nikada nije zaradio puno novca.

On je htio da pokuša u drugoj zemlji, i sve smo bili sredili da se preselimo u Australiju kada sam ja imao 10 godina. U to doba engleska porodica se mogla preseliti u Australiju brodom (u jednom smjeru!), bilo je potrebno samo da uplati 10 funti. Trebalo je da krenemo. Svi formulari su bili popunjeni.

A onda, baš pred polazak moja majka je donijela odluku, ako bismo se preselili u Australiju, ona nikad više ponovo ne bi vidjela svoju majku. Vjerovatno je bila u pravu. U to vrijeme Australija je bila poput druge planete. Tako smo mi ostali u Engleskoj.

Ali ja sam često razmišljao o snovima moga oca o Australiji kada sam pisao o ovom potezu porodice koja se preselila na Tajland. Svako sanja o boljem životu za svoju porodicu."

Kaže se da su pisci često u potrazi za izgubljenim rajem. Šta je u Vašem romanu izgubljeni raj?

"Tajland nudi sve stvari koje nedostaju Engleskoj. Sjaj sunca. Toplotu. Život koji je bliskiji prirodi. Život koji je jeftiniji, jednostavniji, sa manje kriminala. I Puket, dio Tajlanda u koji oni idu, je sazdan od svih ovih stvari, ali čak i raj ima tamnu stranu.

Moć prirode i tajlandski cunami u Vašem romanu je vrsta čistilišta na Zemlji. Kako razumjeti ove prirodne sile u vašem romanu? Prije nekoliko godina italijanska spisateljica Suzana Tamaro mi je rekla u intervjuu da bi trebalo da bude ratova kako bi ljudi shvatili koji su prioriteti u njihovim životima. Mislite li da je taj stav ispravan i može li se primijeniti u Vašem romanu za prirodne sile?

"Živim u zemlji u kojoj nema prirodnih katastrofa. Mi nemamo zemljotrese, cunamije i tajfune. Mnogo velikih prirodnih sila koje ubijaju i uništavaju živote u drugim djelovima svijeta, ne postoje ovdje. Umjesto toga, mi imamo terorizam, bande sa pištoljima i noževima, pa čak i bombama. Tako da sam fasciniran silom prirode.

Kako je mnogo moćnija od bilo koje bombe koju je ikada izmislio čovjek. Prije nekoliko godina bio sam u Japanu tokom zemljotresa i puno inspiracija o prirodnim katastrofama iz "Potrage za suncem" potiče od toga iskustva.

"Potraga za suncem" je knjiga o značaju porodičnog jedinstva. U stvari Vi uvijek pišete na različite načine o porodici, o modernoj porodici. Svjedoci smo da se porodica kao institucija ubrzano mijenja. Kako na to gledate kao pisac?

"Porodično jedinstvo je nekada izgledalo isto. Otac radi, majka vodi brigu o kući, djeca idu u školu. To je vrsta porodice u kojoj sam ja odrastao i to je vrsta porodice u kojoj živim sada.

"Osjećam se srećnim i blagoslovenim što sam imao karijeru kakvu sam imao"

Ali, tu su i hiljade drugih porodica, porodica sa jednim roditeljem, porodica u kojima žive svi zajedno sa djecom iz starih brakova, porodica u kojima i muškarac i žena oboje rade samo da bi preživjeli. Dakle, ne možemo govoriti o porodičnom jedinstvu kao da je to samo jedna stvar više.

Ono je raznovrsno i razlikuje se kao pahulje. Razlika je u tome da su muškarci sada uključeniji u odgajanje svoje djece nego što su bili u prošlosti. Ali, naravno, postoji takođe mnogo više razvoda, a odsutniji roditelji su uglavnom muškarci, ali ne uvijek".

Vi često pišete o materijalističkom svijetu modernih ljudi, novcu i karijeri. Ova činjenica povezuje sve ljude, zar ne?

"Odrastao sam u porodici koja je pripadala siromašnoj radničkoj klasi, tako da sam oduvijek razumio važnost napornog rada i plaćanja svojih računa. Mnogi pripadnici srednje klase, fakultetski obrazovani ljudi misle da posao treba da predstavlja ispunjenje i duhovno zadovoljstvo.

"Uživao sam u vremenu provedenom na aerodromu, jer je bilo puno iznenađenja"

To je super ako možete naći takav posao, ali većina ljudi na svijetu radi samo da preživi. Osjećam se srećnim i blagoslovenim što sam imao karijeru kakvu sam imao. Ali moj stav prema poslu je isti kao i mog oca – a to je da radim ono za šta sam rođen, to je razlog zašto sam ovdje, to je ono sa čim izdržavam moju porodicu.

Sve ostalo je bonus. Jedan od velikih darova u životu je voljeti svoj posao".

Prošle godine proveli ste nedjelju dana na londonskom aerodromu Hitrou kao writer in residence (pisac na boravku). Koji su Vaši utisci?

"Uživao sam u vremenu provedenom na aerodromu, jer je bilo puno iznenađenja. To je učinilo "Odlaske" jednom od mojih omiljenih knjiga. Bio sam zapanjen da su kontrolori avio saobraćaja gomila mladih, dugokosih dječaka u svojim ranim dvadesetima.

"Ne mislim da ću više pisati o Hariju Silveru"

Bio sam zadivljen nekim nevjerovatnim znamenitostima koje piloti vide (dva izlaska sunca, sjevernu svjetlost koja se iznenada rasprsne oko njihovog aviona, krvavi crveni mesec koji se diže u mrklo-crno nebo).

Svako je bio opsjednut svojim radom na Hitrou - službenici u sektoru za imigraciju, policija, čovjek sa recepcije centra za životinje, gdje stiže svaka životinja: od polo ponija do krijumčarenih zmija. To je bio sjajan ljetnji posao."

Na Hitrou ste pronašli inspiraciju za prvu zbirku priča "Odlasci". Ova knjiga otkriva mnogo toga što se dešava na aerodromu, može se reći da je ovo knjiga o "životu" aerodroma. Ali ipak, vaš fokus ostaje na ljudima. Zašto?

"To je zato što i muškarci i žene koji rade na aerodromu čine ga živim, oni mu daju meso i krv i osjećaj i smisao. Bez ljudi koji tamo rade, to bi bila samo arhitektura.

Da li možda planirate još novih nastavaka prvog romana "Čovjek i dječak" (poslije "Čovjeka i žene" i "Ljudi i dječaka")? Hoćete li opet pisati o novim događajima Harija Silvera?

"Ne mislim da ću više pisati o Hariju Silveru. Tri knjige su lijep broj. Tu je data klasična struktura pripovijedanja: početak, sredina i kraj".

U jednoj kolumni poredili ste muškarce sa Bridžit Džouns, rekavši da su puni nerealnih očekivanja i očaja. Zašto?

"Muškarcima je teško da budu dobri u svemu. Da biste bili sjajan otac, sjajan muž, sjajan ljubavnik treba imati dobru karijeru i takođe dobru porodicu. To je teško. Ne možete biti na tri mjesta odjednom - u kancelariji, voditi svoje dijete u školu, zuriti u oči svog partnera.

"Muzika je važna za mene"

Muškarci su otkrili da "raditi sve" nije isto što i "imati sve". Mi treba da budemo realni u pogledu različitih uloga koje moramo igrati, i samo pokušati da uradimo najbolje u svakoj od njih".

Kao novinar, počeli ste karijeru pišući o muzici. Da li je muzika i dalje važan dio Vašeg života? Kada biste danas pisali o muzici, na koje biste grupe skrenuli pažnju?

"Muzika je važna za mene. Volim muziku i dalje, ali ja volim staru muziku, pretpostavljam. Upravo sada, slušam CD Van Morisona. Nema novog Van Morisona, koliko ja mogu reći. Nekada su muziku stvarali divovi, a sada je prave patuljci. Dakle, mislim da ću se držati divova".

Vaš roman postavlja veliko filozofsko pitanje - šta je sreća i kako je pronaći. Koji je Vaš odgovor?

"Mislim da sreća dolazi i odlazi. Mislim da kada pokušate da postanete srećni dostizanjem nekog cilja - novi posao, novi dom, novi ljubavnik, nova zemlja - uvijek se razočarate. Mislim da se sreća nalazi u malim, jednostavnim zadovoljstvima života. Važna stvar je prepoznati ove prolazne trenutke sreće kad ih pronađete".

( Vujica Ognjenović )