Nastavak serijala o Bondu i još jedan film o lavirintima budućnosti
Svakako je dobro što Bond evoluira, ali za ljubitelje klasičnog serijala ta evolucija previše liči na degradiranje
Skyfall (Sam Mendes, 2012)
Prije punih pedeset godina, u filmu „Dr. No“ (Terens Jang, 1962), pojavio se po prvi put agent britanske obavještajne službe MI6 – Džems Bond. Teško je tada bilo naslutiti da je to početak ubjedljivo najdugovječnije i najuspješnije filmske franšize svih vremena.
Šarmantni špijun koga je osmislio pisac Jan Fleming, a odglumio Šon Koneri, je postao prototip osobe od stila, a isto je važilo i za mnogobrojne Bond djevojke koje su prodefilovale serijalom. Upečatljivi negativci, ekskluzivne lokacije i glamur (koji nije nužno bio noir) činili su agenta 007 jedinstvenim i omogućili mu neočekivanu trajnost.
Ako pogledamo ko je sve uključen u rad na novom Bondu, jasno je da su producenti odlučili da za jubilej publici ponude nešto sasvim drugačije
Kako novo doba traži nove heroje, šansu je nakon Pirsa Brosnana dobio glumac Denijel Krejg. On je bio prvi Bond u istoriji koji je zaista djelovao kao opasni ubica, znatno suroviji i siroviji od svojih prethodnika.
Publika je ushićeno reagovala na takvog Bonda, pa je njegova avantura u Crnoj Gori „Kazino Rojal“ (Martin Kempbel, 2006) bila apsolutni trijumf. Sličan uspjeh je ostvario i nastavak „Zrno utjehe“ (Mark Forster, 2008). Treći film u nizu, „Skyfall“ (Sem Mendes, 2012) je ozbiljniji i ambiciozniji od prethodnika, ali i dalje ima sve elemente koji serijal čine prepoznatljivim.
Džems Bond (Denijel Krejg) zajedno sa svojom koleginicom Evom (Naomi Haris) dolazi u Tursku kako bi od plaćenog ubice Patrisa (Ola Rapis) povratio disk sa tajnim podacima. Tom prilikom biva ranjen, za šta krivi svog poslodavca M. (Džudi Denč).
Akcione sekvence u filmu sigurno nisu na nivou prethodnog dijela, osim zaista furioznog početka i scene sa vozom u metrou
Razočaran, odlučuje da se povuče sve dok nepoznati počinilac ne digne u vazduh zgradu MI6. Nakon povratka, Bond će morati ponovo da se dokaže svojim kolegama, a takođe i da otkrije ko stoji iza serije napada na tajne agente britanske obavještajne službe.
Ako pogledamo ko je sve uključen u rad na novom Bondu, jasno je da su producenti odlučili da za jubilej publici ponude nešto sasvim drugačije. Film je režirao oskarovac Sem Mendes („Američka ljepota“, 1999), dok je za fotografiju zadužen legendarni Rodžer Dikins koji je publici poznatiji po radu na filmovima braće Koen.
Kao saradnik na scenariju je u tim doveden Džon Logan („Hugo“, „Gladijator“), dok muziku potpisuje još jedan oskarovac, Tomas Njumen. Ako se uzme u obzir da glavnog negativca Raula Silvu glumi Havijer Bardem koji je, baš kao i Ralf Fajns, poznatiji po dramskim, a ne akcionim ulogama, djeluje da je namjera autora bila da regrutuju svakog ko je u poslednjih deset godina bio nominovan ili dobio Oskara. Zbog toga je ovaj Bond za nijansu ozbiljniji i mračniji od prethodnika, ali u originalnosti se nije otišlo suviše daleko.
Akcione sekvence u filmu sigurno nisu na nivou prethodnog dijela, osim zaista furioznog početka i scene sa vozom u metrou. Takođe, Havijer Bardem je upečatljiv kao negativac, ali u filmu nema one dopadljive megalomanije koja je krasila prethodne djelove.
Ono gdje filmu treba odati priznanje je to što je ovo prvi Bond u kome njegova prošlost igra važnu ulogu
Naime, Bond negativci obično za cilj imaju da bace atomsku bombu ili unište planetu Zemlju galaktičkim laserom, dok se Havijer skromno zadovoljava time da se lično osveti britanskoj tajnoj službi MI6. Takođe, čitava njegova ekipa broji jedva tridesetak ljudi, jedan helikopter i računarsku salu, pa se postavlja pitanje odakle toliki strah od te supermoćne organizacije.
U periodu koji su obilježili glumci Rodžer Mur i Šon Koneri, potpuno očekivano je bilo da negativci pričaju sa agentom 007 desetak minuta, umjesto da ga odmah ubiju. Naravno, za tih desetak minuta on bi uspio da se oslobodi, likvidira ih i na kraju popije hladni “martini” („shaken, not stirred“).
Ovo je tada funkcionisalo jer su i sami filmovi uvjek bili na ivici dopadljivog i šarmantnog treša. Međutim, novi Bond je smrtno ozbiljan, priča je prosto nabijena emocijama i dubinom, pa kada se u svoj toj ozbiljnosti na ledu ili ostrvu odigra takva scena, rezultat je potpuno drugačiji.
Problem ovog filma tako postaje parcijalna ozbiljnost. Dramski vrhunac o izolovanom zamku budi neprijatne asocijacije na komediju „Sam u kući“ (Kris Kolumbus, 1990), samo što umjesto Mekolija Kalkina koji priprema zamke, mi gledamo kako to isto radi Džudi Denč (eto ideje za nastavak: „Sama u kući“).
Takođe, zgodna Bond djevojka Berenis Marlo gotovo kao da i nije dio zapleta, mada je to generalno zaostavština poslednja tri dijela. Nekada smo gledali kako iz vode u bikiniju izlazi Ursula Anders ili Hali Beri, ali od kada je došao Denijel Krejg, on je taj koji ima monopol na plažu. Vremena se mijenjaju, pa je valjda i ta promjena očekivana, ali teško da je to promjena na bolje.
Novi Bond je u svakom slučaju korektno djelo za koje će se, kad se prašina slegne, konsenzusom utvrditi da možda i nije bilo toliko izuzetno
Ono gdje filmu treba odati priznanje je to što je ovo prvi Bond u kome njegova prošlost igra važnu ulogu. Tako se ovdje kroz fragmente više otkriva o djetinjstvu agenta 007, nego u prethodna dvadeset dva filma zajedno. Raduje što ta priča iza priče otkriva tačno koliko treba – ništa ne saznajemo u potpunosti, ali mnogo možemo da zaključimo.
Odnos M. i Bonda, kao i generalno karakterizacija likova je iznenađujuće kvalitetna, ali postavlja se pitanje da li je zaista bila neophodna u ovoj vrsti filma. Takođe, trajanje od gotovo dva i po sata i pretjerano razvučena akciona sekvenca na kraju ne pomažu konačnom utisku i čine da film izgleda slabiji nego što zaista jeste.
Novi Bond je u svakom slučaju korektno djelo za koje će se, kad se prašina slegne, konsenzusom utvrditi da možda i nije bilo toliko izuzetno. Svakako je dobro što Bond evoluira, ali za ljubitelje klasičnog serijala ta evolucija previše liči na degradiranje.
Ostali će uživati u ozbiljnosti i sa nestrpljenjem čekati sledeći dio u kome će Bond, ako ovako nastavi, vjerovatno recitovati Šekspira na Maldivima.
Konačna ocjena: 6/10.
Ubica iz budućnosti (Looper, Rian Johnson, 2012)
Sintagma “suspenzija nevjerice” najbolje se može opisati na primjeru filmova koji kao osnovni motiv koriste putovanje kroz vrijeme. Tako je u filmu “Terminator” (Džejms Kameron, 1984) ideja o slanju robota u prošlost kako bi tamo ubio majku budućeg vođe pokreta otpora temeljno besmislena, a postaje još besmislenija kad se utvrdi da je otac tog vođe takođe poslat iz budućnosti.
Sa druge strane, ono što gledamo je toliko superiorna akcija da je analiza koja ide u tom pravcu čist promašaj. Učiniti da povjerujete u nešto što je besmisleno, odnosno da prostor u kome se film dešava ne djeluje nemoguće, iako se protivi zakonima logike i zdravog razuma, izdvaja izuzetno od prosiječnog.
U suštini, svaki film dolazi u paketu sa kontekstom i sopstvenom atmosferom. Dio filmske magije i jeste u tome da se udahne malo vazduha te atmosfere i da se lažan kontekst prihvati kao stvaran. “Ubica iz budućnosti” Rajana Džonsona je upravo takva vrsta filma.
Odavde se može zaključiti da ovaj film izuzetnim ne čini osmišljenost motiva, koliko način na koji sve to utiče na naše junake
Naučnici 2074. godine otkrivaju način da se putuje kroz vrijeme, ali se odmah po otkrivanju to proglašava ilegalnim. Istovremeno, nauka je u budućnosti toliko uznapredovala da, ukoliko je prisutan leš žrtve, ubica se gotovo trenutno otkriva. Zbog toga mafija regrutuje novu vrstu kriminalaca koji su poznati kao “ubice iz budućnosti”.
Njihov zadatak je da u 2044. godini na tačno određenoj lokaciji čekaju da im mafija iz budućnosti pošalje osobu koju treba likvidirati. Tako leš nestaje iz budućnosti, dok je isplata po obavljenom poslu na njegovim leđima u vidu pojasa od srebrnih ili zlatnih poluga.
Ponekad, mafija u prošlost pošalje samog ubicu, odnosno njegovu stariju verziju iz budućnosti. Kada ubica ubije (budućeg) sebe, isplata je u zlatu i to je znak da se povuče iz posla. Ubici ostaje da proživi sljedećih tridesetak godina kako želi, sve do trenutka kada će ga mafijaši zarobiti i poslati u prošlost gdje će biti ubijen od strane svoje mlađe verzije.
Džo Simons (Džozef Gordon Ljuit) je ubica koji ne ubija stariju verziju sebe (u tumačenju Brusa Vilisa). Istovremeno saznaje da u budućnosti postoji “Prizivač kiše” koji zatvara sve vremenske petlje, odnosno svim mlađim verzijama ubica šalje starije verzije. Stariji Džo želi da ubije “Prizivača kiše“, dok mlađi Džo želi da ubije stariju verziju sebe kako bi dobio isplatu u zlatu.
Scene potjere kojih u filmu ima više su besprekorno i inteligentno režirane
Iako osnovni zaplet djeluje jako konfuzno, ovo nije vrsta filma u kome je potrebno pretjerano lomiti glavu kako bi se zaključilo šta se dešava. Za razliku od remek-djela “Doni Darko” (Ričard Keli, 2001) i vjerovatno najinteligentnijeg (i najtežeg za shvatiti) filma o putovanju kroz vrijeme “Primjer” (Šejn Kerut, 2004), “Ubice iz budućnosti” nije potrebno odgledati par puta kako bi se sve povezalo, jer se čitava priča raspliće u pravom ritmu.
Uostalom, u restoranu Brus Vilis mlađoj verziji sebe kaže “Ne želim da govorimo o putovanju kroz vrijeme jer ako počnemo da pričamo o tome, ostaćemo čitav dan ovdje praveći dijagrame koristeći slamčice za sok”.
Odavde se može zaključiti da ovaj film izuzetnim ne čini osmišljenost motiva, koliko način na koji sve to utiče na naše junake, neočekivanost u razvoju priče i odlično tempirana akcija.
Scene u kojima mladi Džo razgovara sa starim i odnos koji se među njima razvija potpuno je uvjerljiv. Zahvaljujući trosatnom šminkanju, Džozef (publici poznat kao Tomi iz serije “Treći kamen od Sunca”) zaista djeluje kao mlađa verzija Brusa Vilisa.
Sukobiti mladog ubicu koji nema šta da izgubi sa starijom verzijom koja ima, osnovni je kontrast na kome počiva film. Ponašanje starog Džoa idu u pravcu da se sačuva već proživljena budućnost, odnosno da se život ponovi. Nesebičnost koju tom prilikom pokazuje uzrokovana je ljubavlju, ali mladi Džo nema to životno iskustvo, pa time ni razlog za plemenitost ili žrtvu.
Kada se sve ovo završi, gledalac se ne pita na koji način čitav opisani svijet funkcioniše, nego šta bi uradio da je na mjestu glavnih junaka
Pored putovanja kroz vrijeme uvodi se i motiv telekineze, što relativno generičkoj priči daje originalnost i kvalitet romana Filipa K. Dika. Tako je ubistvo plaćenog ubice u sobi estetizovano na način na koji je to radio Dario Arđento, što je svakako neočekivano za holivudski film.
Scene potjere kojih u filmu ima više su besprekorno i inteligentno režirane, a isto važi i za jako upečatljiv dio u kome se rekapitulira trideset godina Džoove budućnosti.
U suštini, Rajan je uspio da od već postojećih motiva napravi strahovito originalan i unikatan film, a da njegova snaga čak i nije u konceptima koje uvodi, već u odnosima među likovima, načinu na koji se mijenjaju i izborima koje su prinuđeni da prave.
Kada se sve ovo završi, gledalac se ne pita na koji način čitav opisani svijet funkcioniše, nego šta bi uradio da je na mjestu glavnih junaka. Upravo to što ostaje uz gledaoca nakon kraja čini ovaj film jednim od najboljih koji su se pojavili ove godine.
Prava je šteta što će većinu vjerovatno odbiti reklama na kojoj ovo liči na još jednu akciju sa Brusom Vilisom, iako je riječ o mnogo ozbiljnijem i kompleksnijem djelu.
Konačna ocjena: 9/10.
Galerija
( Radenko Savić )