Veliko je olakšanje kad znaš da imaš ručak za djecu

Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način – kada je prije više od 20 godina Cetinjanka Olivera Ratković, u okviru lektire čitala Tolstoja i njegov čuveni uvod za “Anu Karenjinu”, nije ni slutila da će taj početak jednog dana oslikavati i njenu porodicu.

Ova tridesetsedmogodišnja majka posljednjih desetak dana ručak za svoju petočlanu porodicu nalazi u novootvorenoj Narodnoj kuhinji “Mati Jelisaveta” na Cetinju. Svakog dana, zajedno sa sedmogodišnjim sinom, dolazi u naselje Predgrađe, po sljedovanje toplog obroka, bez kojeg su njena djeca u posljednje vrijeme znala vrlo često da prožive dan. Sat je pokazivao tačno podne, a preko kapije Narodne kuhinje počeli su da pristižu oni kojima je hrana potrebna. Tačna je bila i Olivera. Donijela je posudu u kojoj će dobiti kuvano jelo za taj dan, zajedno sa hljebom. I dok čeka, priča svoju životnu priču.

"Imam troje djece. Najmlađi sin je sedmogodišnjak i već dvije godine ima problema sa šećerom. Stariji sin, koji ima 12 godina, ima bronhijalnu astmu, a ćerka ima 14 godina. Muž se prije par godina povrijedio na gradilištu, imao više operacija i nesposoban je za rad", priča Olivera.

Nekada sam radila u fabrici obuće “Košuta”, a onda, kao i svi, ostala bez posla. Iako sam ja praktično jedino radno sposobna u porodici, ne mogu da tražim posao, jer još ne smijem sina da ostavim samog. Moram konstantno da mu pratim nivo šećera, koji vrlo često varira

Kao da bolest djece i povreda muža nijesu dovoljni – ona mora da se suočava i sa teškom materijalnom situacijom.

"Podstanari smo već godinama. A živimo od 170 eura materijalne pomoći, od kojih 100 eura plaćamo stan. Kad platimo kiriju, praktično nam ne ostane ništa. Za ljekove nam treba mnogo para. Mom sinu svakodnevni trebaju trakice i slične stavari za mjerenje nivoa šećera, a mi jednostavno nijesmo u stanju da mu to omogućimo", dodaje Cetinjanka.

Na pitanje da li je ona nekad radila i ima li šanse za posao, samo tužno sliježe ramenima.

"Nekada sam radila u fabrici obuće “Košuta”, a onda, kao i svi, ostala bez posla. Iako sam ja praktično jedino radno sposobna u porodici, ne mogu da tražim posao, jer još ne smijem sina da ostavim samog. Moram konstantno da mu pratim nivo šećera, koji vrlo često varira. Više puta se desilo da mu pozli i strah me je da ga ostavljam", kaže Olivera. Zdravstvenom stanju njene djece sigurno ne doprinosi ni ambijent u kojem žive.

"Baš su nam loši uslovi za život. Ogromna je vlaga, a nemamo ni kupatilo", kaže ona. Doskora nijesu imali ni dovoljno hrane, zato, kako kaže, na otvaranje Narodne kuhinje gledaju kao na pomoć s neba.

"Ovaj gest Mitropolije je veoma human i vrlo sam im zahvalna na ovome. Ne znate koliko znači kada znam da imam djeci što da dam za ručak. To je veliko olakšanje", kaže Olivera. A njenu tužnu priču dijeli još mnogo porodica na Cetinju. Jedna među njima je i porodica pedesetčetvorogodišnje Ljiljane Lukovac.

Nemojte mene ništa slikati. Nijesam ja zanimljiva, došla sam samo po hranu. Slikajte one lopove koji su nam sve uzeli i doveli nas na prosjački štap. Imali bi što slikat

"Dolazim svaki dan po dva obroka, za mene i kćer. I ja moram da zahvalim Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i ljudima koji su došli na ovu ideju. Bogu hvala da se nešto tako otvorilo na Cetinju, da ova sirotinja ima gdje doći da uzme nešto da jede. I ne stidim se toga, jer nije sramota nemati. Trebalo bi više da se stide oni koji krijući dolaze da uzmu hranu i ja im nikad ne bih dala da jedu", kaže ljutito Ljiljana. Većina onih koji dolaze u Predgrađe imaju sličan stav, zahvalni su na ukazanoj pomoći, ali i kivni na one koji su ih doveli u takvu situaciju.

"Nemojte mene ništa slikati. Nijesam ja zanimljiva, došla sam samo po hranu. Slikajte one lopove koji su nam sve uzeli i doveli nas na prosjački štap. Imali bi što slikat'", u prolazu dodaje jedna žena i pokazuje rukom fotografu da je ne slika.

A čitavu priču ispred Narodne kuhinje prate četiri osobe, koje svakog dana ove ljude uz toplu hranu “počaste” i osmijehom i lijepom riječju. Jedan od njih je upravnik Mladen Božović, koji objašnjava da kuhinja funkcioniše na principu šaltera.

"Svi korisnici dobijaju posudu u koju im se spakuje hrana da ponesu. Njihova obaveza je samo da tu posudu donesu i sljedeći dan kada dođu po hranu. Kada je riječ o samoj hrani, radi se o kuvanim jelima. Svi korisnici uz jelo dobijaju i hljeb", objašnjava Božović. On dodaje da imaju i korisnike koji su nepokretni ili imaju malu djecu, pa ne mogu da dođu, tako da se njima nosi hrana.

"Za sada nema uslova da se napravi trpezarija u kojoj bi korisnici mogli da sjednu i jedu. Možda će i to biti, ali za sada hrana se dijeli preko šaltera svakog dan od 12 od 13 sati, osim nedjeljom", kaže Božović. Trenutno na spisku Narodne kuhinje “Mati Jelisaveta” ima oko 80 korisnika.

"Međutim, imamo listu na kojoj se nalazi još najmanje 50 zahtjeva. Taj broj bi se sigurno povećavao svakog dana, ali mi moramo sačekati i realizaciju određenih donacija, kako bismo mogli širiti broj korisnika Narodne kuhinje", kaže Božović.

Do sad im se nije javio niko od cetinjskih privatnika da ponudi pomoć u namirnicama ili slično. Ipak, Božović vjeruje da je čitava priča svježa i da ljudi tek treba da čuju za nju, te da ne sumnja da će kod Cetinjana proraditi humanost, kojoj su uvijek bili skloni.

"Sam planiram da ponesem dopise privatnicima, preduzećima koja mogu da nam pomognu. Iskreno računam, s obzirom na strukturu ljudi koji dolaze kod nas, da ćemo dobiti i pomoć prijestonice", nada se Božović.

U kuhinji sa Mladenom rade još tri žene - glavna kuvarica Snežana Roganović, pomoćna radnica Ljilja Martinović, a za dostavu hrane osobama koje ne mogu da dođu, zadužena je Zorica Božović.

Ovi ljudi primaju simbolične honorare za rad, ipak dodaju da smatraju da je humano pomoći ljudima koji nijesu u stanju da zarade obrok za porodicu.

900 penzionera prima manje od 100 eura

Broj onih koji su prinuđeni da dolaze po hranu u Narodnu kuhinju, možda najbolje oslikava socijalnu sliku jednog grada. Zvanični podaci tu sliku sasvim upotpunjavaju. Prema podacima Sekretarijata za socijalnu politiku i mlade Cetinja iz oktobra, oko 350 porodica na Cetinju koristi materijalno obezbjeđenje, odnosno više od hiljadu osoba. Skoro isto toliki osoba koristi pravo na dječje dodatke, tuđu njegu i pomoć i ličnu invalidninu.

U kategoriju ugroženog stanovništva na Cetinju svakako spadaju i penzioneri kojih na Cetinju ima oko 4.300. Od tog broja skoro 90 odsto njih ima penziju ispod državnog prosjeka, a približno njih 900 prima penziju ispod 100 eura.

Iako nema zvanične statistike, ali još najmanje 500 cetinjskih penzionera i dalje žive kao podstanari. Sekretar Sekretarijata za socijalnu politiku i mlade Momčilo Martinović podsjeća da je gradski parlament prošle godine usvojio odluku koja se odnosi na besplatni obrok, odnosno otvaranja narodne kuhinje na Cetinju. Tim dokumentom predviđene su dvije mogućnosti – da gradska uprava samostalno organizuje rad narodne kuhinje, ili da to bude povjereno koncesionaru, odnosno zainteresovanoj strani.

"Možemo reći da smo u proteklom periodu radili na tom planu i da smo imali komunikaciju sa više subjekata koji bi mogli biti naši partneri u realizaciji ove aktivnosti. Imajući u vidu navedeno, u predstojećem vremenu očekuju nas konkretniji koraci povodom uspostavljanja besplatnog obroka za najugroženije kategorije stanovništva", kazao je “Vijestima” Martinović.

Nastavak vjekovne brige

Mitropolije o narodu Narodnu kuhinju “Mati Jelisaveta” na Cetinju otvorila je Mitropolija crnogorsko-primorska. Protojerej Obren Jovanović kaže da je otvaranje narodnih kuhinja savremeni izraz i nastavak viševjekovno utemeljene brige Crkve u Crnoj Gori o narodu koji joj je povjeren da se o njemu prije svega duhovno, ali i u svakoj njegovoj drugoj potrebi stara. On kaže da razlog što su prve dvije narodne kuhinje otvorene u Podgorici i na Cetinju svakako da ne treba tražiti u statusu tih gradova.

"Naprotiv, razlog za Podgoricu treba tražiti prije svega u koncentraciji stanovništva u glavnom gradu. Po prirodi stvari, tamo gdje je stanovništvo najbrojnije, ima i najviše socijalno potrebitih. Takvi su se ljudi godinama unazad obraćali Crkvi za pomoć, pa je tokom vremena postalo jasno da je pomoć mnogo bolje i svrsishodnije dijeliti sistematski i organizovano", kaže Jovanović.

Isti je slučaj i sa Narodnom kuhinjom na Cetinju.

Naprotiv, razlog za Podgoricu treba tražiti prije svega u koncentraciji stanovništva u glavnom gradu. Po prirodi stvari, tamo gdje je stanovništvo najbrojnije, ima i najviše socijalno potrebitih

"Sticajem okolnosti, odnosno zahvaljujući tome što je pokojna mati Jelisaveta svoj dom zavještala Crkvi i što je negdje taman u to doba i stigla iz Amerike zaostavština pokojne Meli Vujičić, kojom su postavljeni finansijski temelji za otvaranje Narodne kuhinje na Cetinju", objašnjava Jovanović.

On dodaje da se pokazalo da je takav vid pružanja pomoći zasad najsvrsishodniji.

"Takvu praksu Mitropolija će nastaviti svuda gdje se budu stekli odgovarajući uslovi za otvaranje sličnih narodnih kuhinja, za kojima, nažalost, gotovo svaka opština u našoj zemlji ima potrebu", kaže Jovanović.

On ističe da otaranje Narodne kuhinje na Cetinju, svakako ne bi bilo moguće bez pomoći čovjekoljubivih ljudi, koji su se odazvali pozivu Mitropolije. Protojerej se osvrnuo i na reakcije povodom otvaranja kuhinje. Kako kaže, javnost uglavnom pozitivno reaguje na svaku dobrotvornu aktivnost, pa se većina tako odnosi i prema ovim projektima Mitropolije.

"Ipak, što je jako čudno, ovih dana se pojavljuju i medijske reakcije koje je vrlo teško prihvatiti kao dobronamjerne i ideološki nepristrasne, a koje pokušavaju da umanje vrijednost ovih aktivnosti Mitropolije, proglašavajući ih za dio nekakve politikantske strategije SPC. Smatramo da takve ocjene nisu fer i uvjeravamo javnost da je, kao što smo ranije rekli, ovo samo nastavak višedecenijske brige Mitropolije o nevoljnicima", kaže Jovanović.

Narodnu kuhinju “Mati Jelisaveta” možete pomoći preko žiro-račun 550-13699-17.

Galerija

( Danijela Lasica )