Sendi

Sendi, zvuči kao ime hita sa prvog mjesta top-liste, bilo kad u rasponu od šezdeset druge do devedeset osme.

Njujorčanin je u proteklih desetak godina preživio i Jedanaesti septembar i Sendi. I Džordža Buša Mlađeg. „Vidio sam more kako ide mojom ulicom“, rekao je jedan od stanovnika Donjeg Menhetna.

Kao u filmu Volfganga Petersena Perfect Storm, sjedinjene oluje Atlantika formiraju superoluju. Frankenstorm, kako su je krstili mediji. A onda su uslijedili kadrovi iz Emerihovog Day After Tomorrow. Jedan od ugroženih govori o potrazi za benzinom koja liči na Mad Max Džordža Milera. Holivud – ne od juče – ispisuje našu budućnost. Nema boga, holivudskog ili monoteističkog, koji nam može pomoći.

Atlantske oluje komuniciraju sa našim arhetipskom, budući da smo svi mi, u smislu narativne genealogije, brodolomnici sa Atlantide.

Kažu da bi Sendi mogla presuditi i američke izbore, budući da je Obama djelovao kao djelatan lider, a to je utisak koji bi mogao odnijeti prevagu u, kako se najavljuje, neizvjesnoj predsjedničkoj trci.

Mi nemamo uragane i superoluje, ali imamo – izbore. I ekonomiju koja izgleda kao da je Sendi premijer i to decenijama.

Naporni su ovi postizborni dani, prevashodno iz razloga što se Crnogorci teško rastaju sa „zlatnim dobom demokratije“, odnosno vremenom apsolutne vlasti i dominacije u parlamentu jedne partije. Ovdašnji vlastodršci najviše vole da osvoje apsolutnu vlast, pa onda iz te pozicije da se igraju domokratije, pa pozovu tu i tamo ponekoga u koaliciju.

U stilu – kakve smo mi rođene demokrate, pravimo koalicije i kad imamo apsolutnu većinu. Problem je u tome što Crnogorci razumiju jedino takve koalicije – beskompromisne, i predvidljive. Gdje se zna ko je – gazda.

Svjedoče o svemu tome i unutarkoalicijska prepucavanja: biće zanimljivo savezništvo rođeno u takvom znaku. Dva funkcionera BS napadnuta su još na dan izbora. Stvarno neobično izgleda ta depeesovska ljubav, ta ponuda koja se ne može odbiti.

Kad dođe ono (srećno) vrijeme da nijedna partija nema preko 20-25 odsto, tu se do sljedećih izbora neće znati ko je pobijedio. Zato Crnogorci vole gazdu (kao takvog, ne samo aktuelnog), jer da nema njega – svi bi bili pobjednici. A klasičnom Crnogorcu je svijet bez poraženih – pakao. On voli da decenijama kinji „poraženog“, jer, je li, i on je bio kinjen, pa se, blago svima nama, ta igra ne samo ne završava nego i nema namjeru završiti.

Imam prijetelja koji je oko izbora uglavnom polulud čovjek. (Vjerujem da svi imamo, makar jednog takvog prijatelja.) Nema druge teme, ako je on u društvu, samo se računa, kombinuje, predviđa... Tako je sa njim još od ranih devedesetih. Kad prođe gravitacija izbora postaje uglavnom normalan, čak i zabavan čovjek. Aktuelna situacija za njega je – izazov, dugo čekan. Tri puta dnevno se javi i kaže – Ima li što? Naravno, on misli na vijesti o pregovorima, koalicijama, partijskim saopštenjima, i gotovo da je uvrijeđen ako na njegovo pitanje odgovorite iz drugog registra.

Tako da nije čudo što ga povremeno pohode suludi snovi. Zove me juče, i prepričava svoj najnoviji postizborni san.

„Slušaj što sam sanjao: Ranko je ključni čovjek.“ O, ne, pomislio sam. „Pazi, činjenica je da je on najveći gubitnik izbora, je li tako? Ostao je bez birača. Ali, i tu ima nešto pozitivno. Postoji samo jedan način da on svoju partiju sačuva od potpune propasti. I sada je pred njim dilema – da li da sačuva svoju ili – prijateljevu partiju. Jedna mora platiti. Za spas Crne Gore. U mom snu, on prelazi na stranu opozicije, ruši DPS, i ulazi u sastav istorijske crnogorske opozicije, prve koja je u parlamentu smijenila vlast. I onda ima novu koaliciju, da vesla i sljedeće izbore... I sve tako. A, kako ti se čini? Ranko, heroj opozicije. Prigušivač – eksplodirao“, završava moj prijatelj prepričavanje sna.

Nije mi jasno, zašto ne sanja kao normalan čovjek, Severinu ili Anđelinu Džoli? Ili Breda Pita, sve je – normalno. Nego – Ranka. I to u manje-više naučnofantastičnom scenariju. Uz to krajnje neuvjerljivom. Ranko je sad kao Momir u monolitnom izrazu „Milo i Momir“ iz devedesetih. Uostalom, prije će Sendi doći u Podgoricu, nego što će Ranko napustiti Mila.

Osvrnite se, pogledajte agoniju režimskih novinara i urednika. Svi su mehanizmi (odbrane i samozaštite) pokrenuti. Lansirana je i nova mantra – Bez Mila sve bi bio haos. Kako to znaju? Ko im je to objasnio? Možda je Mila kao “branitelja od sila haosa” trebalo poslati u Njujork na vrijeme – i Sendi bi streknula, utekla – da je ne dovate Milovi eksperti – i svakako otišla da se “upiše” negdje drugo... A Sveto bi joj već na vrijeme objasnio – da oluja kada nije sa njima nije ništa... A kad je nešto ništa, tamo nema ničeg.

( Balša Brković )