Bi li sad u Njujork sine?

Gledajući kako strepe građani Njujorka od oluje i poplave pomislio sam da se možda neki novi Orson Vels poigrava sa nacijom. Putem radija simulirao je napad i iskrcavanje vanzemaljaca, i naravo izazvao opštu paniku.

Orson Vels je adaptirao radio dramu „Rat svjetova“ i izveo je 30. oktobra 1938. godine. Povjerovali su mu tad. Dugo su u sličnom strahu živjeli Amerikanci, nekad su strahovali od komunista, pa od terorista nakon 11. septembra, a sad od oluje i poplave.

Novi uragan je nazvan Sendi. Prethodnim uraganima davali su ruska imena Katarina, Irena i Ivan. Ne čudi ta igra sa masom, na istoku većina pasa nose imena Džeki i Majk. Moj prijatelj ima mačku, dao joj je ime Inače, ali o njemu kasnije.

Iako je Sendi zvanično ime za uragan, mediji su ga prozvali Frankenstorm. Savršena igra riječi, Storm i Frankenštajn! Sendi je previše jednostavno ime za takvu oluju koja ruši sve pred sobom. Ne pita!

Kako zemaljskim imenom nazvati nešto neobjašnjivo? Bilo da ljudi vjeruju u Darvina ili Boga, kad krene oluja i poplava, počinju da razmišljaju o „jačim silama“. Čak i Meri Šeli, autorka slavnog djela Frankenštajn bi bila ponosna na kovanicu Frankenstorm.

Njen opus je mali, ali njeno djelo je postalo kanon naučne fantastike, neprikosnoveno u tom žanru. Napisala ga je u „ljetu bez sunca“, provodeći dane pored Ženevskog jezera sa Bajronom i svojim mužem Persi Šelijem.

Dok je napolju bilo konstantno nevrijeme, oni su se takmičili ko će napisati strašniju priču i tako je nastao Frankenštajn. Puni naziv tog djela je „Frankenštajn, moderni Prometej“. Nazire se ključ, ona nije isključivala mitologiju što se prožima u svemu. Drugo djelo, istovremeno i posljednje koje je napisala Meri Šeli je „Posljednji čovjek“, a radnja je smještena u 2073. godinu.

Nakon globalne epidemije posljednji čovjek luta svijetom. Gledali smo Vil Smita u sličnoj priči, ali neka se „vjernici“ u paganskom povuku za uvo kad čuju grmljavinu i pljunu tri puta (pu, pu, pu) pa neće biti ništa od toga. Za svaki slučaj može i kucanje u drvo tri puta.

Potraga za značenjem riječi može da vodi samo u nagađanje, isto kao i traženje uzroka uragana. Obično se nagađa da li je od Boga ili zbog čovjeka. Ne ostavlja se udio za sudbinu i slučajnost. Frankenštajna je ipak stvorio čovjek, doktor koji je previše htio. Čovjek je kriv. Radio je sebi „o glavi“. Šegao je godinama granu na kojoj stoji, tu istu granu sa koje plodove bere.

Šume su posječene, ozon je probijen, nema ledene sante ni Titanik da udari u nju, ni polarni medvjed da se skući. I onda valjda sve krene, pa se vrti i vrti.

Toliko je filmova snimljeno o apokalipsi, poplavama, zemljotresu i uraganima da je većina ljudi posmatrala izvještaje kao da gleda običan film. Rušio se kip slobode i talasi su ga prekrivali prečesto. Više znamo o evakuaciji gledajući njihove filmove nego sami Amerikanci. Istina, nema Godzile ovoga puta, ali je ostalo izgledalo identično kao na filmu.

Možda smo mi pripremljeni i navikli na užase. Zabrinjavajuće je koliko ljudi ima koji se iskreno raduju činjenici da je Njujork na udaru uragana. Žalosno je koliko je onih kojima su oči sijale od radosti dok gledaju slike uništenih domova. „Ničija nije do zore gorjela“, reče moj komšija i ostade živ. Rekao je samo „Njegoš“! Svima je Njegoš za pas umjesto ljevora.

Previše je onih koji tvrde da je Njujorku Bog poslao uragan za ratove u Vijetnamu, Avganistanu, Iraku, čak i za bombardovanje Jugoslavije. Kao da je hrišćanski željeti nekome zlo i vjerovati da je Bog veliki osvetnik. Uragan se vrti, ne gleda kuda ide, pa možda svrati i do Evrope, ali neće nas. Mi smo nevini. Opet pu, pu, pu i čukni vo drvo.

Kao što pištolj iz prvog kadra mora da opali do kraja filma, da se vratim na mačku Inače i mog druga. On se svim silama trudi da se dokopa Njurojka. Bio je jednom nakratko, hoće drugi put da pođe zauvijek. Svidjelo mu se.

Ima majku koja ga voli i koja ga odgovara od puta. On joj govori da će joj ostaviti mačku da je pazi i voli umjesto njega. Ona se trudi svim silama da ga zadrži, pa iako nije nikad bila u Njujorku, govori o lošim stranama tog grada.

Govorila bi i o dobrim stranama Podgorice kao protiveći, ali nema o čemu. Škrta je Podgorica kad su posrijedi kvalitet života, pa majka obično igra na sentimentalnu kartu, pominje mjesta iz djetinstva, nebo, more i prirodu.

Uragan joj je došao kao „kec na desetku“, gledala je snimke i evakuaciju, metro ne radi, bez struje milioni ljudi. Ustala je, pokazala rukom na TV i rekla: „Bi li sad u Njujork sine?“, a on je privukao laptop i pustio The Doors – Riders On The Storm i počeo glasno da se smije.

( Đuro Radosavović )