Zar je moralo tako biti?

Mit da je jugoslovenska država propala uglavnom zbog vanjskog faktora, scenarija koji je negdje u nekom od kabineta velikih sila davno napisan, zbog svoje rasprostranjenosti i pogotovo ubijeđenosti onih koji ga upražnjavaju, zaslužuje da mu se posveti dužna pažnja.

Otkud toliko nepovjerenje i izmještanje odgovornosti jednog društva za sebe, tolika sumnja u vlastitu ulogu subjekta koju je već kroz prvu, i pogotovo drugu Jugoslaviju osjetilo, uputno je postaviti pitanje.

Čudno je da jednom doživljena samodopadnost i slast odlučivanja o samom sebi, kao i geopolitičkom prostoru u kom je ta država egzistirala, nisu proizveli značajnije snage koherencije koje će opravdati njeno postojanje i nadahnuti široke mase novim smislom njenog postojanja.

Da li je baš sve moralo ići tim putem, pogotovo u završnici kad je sve bilo nalik stampedu koji gazi sve pred sobom, i dobro i loše, postavlja se pitanje za sve nas koji smo bili zahvaćeni tim vrtlogom, kao uostalom i za istorijsku nauka, iako njena primarna zadaća nije da daje odgovore na pitanja tipa ‘šta bi bilo, kad bi bilo’. U krvi je stvorena, i u krvi se raspala, riječi koje je napisao istoričar Milorad Ekmečić tih godina, zvučale su dugo ne samo kao bombastična fraza, nego i poprilično tačna konstatacija u odnosu na ukupno pređeni put jugoslovenske države od 1918. kada je stvorena, do 1992. kada je nestala u požaru građanskog rata. Danas kad se jugoslovenska drušva nastala na prostoru nekadašnje Jugoslavije konačno malo pridižu, pokušaja da se jugoslovensko nasljeđe valorizuje i ono što je njegovo civilizacijsko dostignuće po mogućnosti inkorporira u aktuelni istorijski trenutak, sve je više. Daleko od toga da je to masovna pojava, pa ipak, upornost onih koji traže prisustvo jugoslovenskog nasljeđa ukazuje na nešto trajno i kompatibilno sa ostalim evropskim društvima u čijem okruženju egzistiraju. Uostalom, jugoslovenska ideja ni onda kad se pojavila nije bila stvar masovnosti. I ako baš hoćemo da budemo na tragu transparentnih fraza reći ćemo ‘jednom su je pokrenuli pojedinci, zašto to ne bi učinili opet’. U nekoj novoj formi i po ugledu na druge evropske grupacije zemalja.

Ove godine kada se navršava sto godina od prerastanja jugoslovenske ideje iz pokreta u državnu zajednicu, uputno je postaviti i pitanje o neumitnosti nekih istorijskih procesa, ali i upitati se o koordinatama slobodnog djelovanja pojedinaca, političkih i ostalih društvenih elita, te ulozi širokih narodnih masa koje svoje htjenje kanališu na razne načine. Naravno da postoje istorijski procesi koji imaju svoje zakonitosti, gdje se razvojne faze sukcesivno smjenjuju. Jedan takav proces je ideja o nacionalnoj državi. Svi: njemački, italijanski, srpski, hrvatski i ini drugi, počinjali su zanosom i oduševljenjem da će nacionalna država donijeti napredak svima(XIX v.). U početku, to je ideja nekolicine buržoaski orijentisanih intelektualaca koja vremenom dobija na masovnosti. Završnica tog kolosalnog istorijskog procesa je masovni nacionalizam. U Njemačkoj i Italiji on kulminira 30-ih godina prošlog vijeka. Na našim prostorima ti procesi kasne, ali kako se radi o zakonitosti jednog istorijskog fenomena on stiže, kod Hrvata 70-ih godina u vidu Masovnog pokreta, kod srpskog i slovenačkog naroda taj proces je pao nekako istovremeno, krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX vijeka. Razlika je u tome što je 70-ih godina Savez komunista Jugoslavije još imao snage i volje da se izbori sa Maspokom, dok će situaciju s kraja 80-ih i početka 90-ih prošlog vijeka doživjeti kao paralisani Golijat na koga mali Davidi pucaju sa svih strana. U dilemi: Jugoslavija po svaku cijenu, svejedno, da li komunistički ili kapitalistički uređena, on se upleo kao pile u kučini, sakrivajući se iza potrošene parole: ‘poslije Tita - Tito’, nešto što više nije davalo nikakvog suštinskog smisla u novopromijenjenim spoljnim i pogotovo unutrašnjopolitičkim okolnostima. Tamo gdje je trebalo bili pragmatičan i odlučan, to će reći, upotrebljavati silu (čitaj JNA) racionalno, stajući na čelo procesa transformacije društva, i ako treba komunističku elitu prebaciti u nove vlasnike imovine, uprkos paradoksu koji je očigledan, nešto što je učinjeno i u ostalim istočnoevropskim državama, on nije znao naći adekvatnu formu djelovanja.

Ovo o izjednačavanju masovnih nacionalizama, kroz koju fazu su prolazila dva konstitutivna naroda jugoslovenske zajednice, možda će malo djelovati i zbunjujuće, ali nesumnjivo je da se radilo baš o tome. Druga je stvar što su manifestacije tog procesa bile različite. Pogotovo je zapadnoevropskom gledaocu i konzumentu TV-vijesti, koji ni pod razno nije mogao da podnese kakvu žešću retoriku, a kamoli mogućnost zveckanja oružjem u svom širem dvorištu, bilo lakše identifikovati se sa ljudima koji sjede u jednoj dvorani poput Cankarjeve založbe, nego sa velikim, gotovo milionskim skupom na ušću dviju velikih rijeka, Save i Dunava. Pa ipak, radilo se o istom fenomenu - masovnom nacionalizmu.

Ne treba se ljutiti na zapadnoevropskog konzumenta medija što nije prepoznao suštinu stvari, i što je prije svega htio kraj sukoba na Balkanu. Prebacivati mu za egoizam, bilo bi ravno nerazumijevanju ljudske prirode u njenoj sirovoj formi koju civilizacija samo oblikuje i kanališe u manje-više svjestan čin.

Ali, sve je ovo naknadna pamet, utoliko što je ratni vihor protutnjao još jednom jugoslovenskim prostorom, ostavljajući gorak utisak da narodi sa naših prostora mogu biti samo objekat u igri velikih sila. Zbog svega toga, i upravo u pokušaju da se uđe u trag smislu pređenog puta, dobro je ponekad baciti pogled unazad. Upitati se zašto uporno traje priča o zajedničkom jeziku, na primjer, istovremeno kad su nacionalni i jezički puritanci već napravili sve što su mogli da ga raskomadaju upravo u negaciji svakog smisla njegovog jedinstva. Nije loše ni pročitati neka od novijih ekonomskih razmišljanja koja govore o siromaštvu i zaostajanju ovih prostora još u doba kada bi bilo logično da sve cvjeta. Nisu poznati ni svi detalji priče o stvaranju prve Jugoslavije u koju su ušli narodi, bar oni konstitutivni u tom trenutku, sa sviješću da su posebni i sa posebnim imenom. Novije dileme su još interesantnije. Admiral Branko Mamula je svojim intervjuima i pisanim memoarima približio javnosti to doba velike odluke, bar što se tiče JNA kojom je dobrim dijelom upravljao. Ostaje i dilema zašto nije bilo moguće ući u EU u paketu, bez ratne drame i kolosalnog odliva kreativnih snaga, kao i dilema zašto su mase bile zahvaćene desperacijom upravo u trenutku kad je bila potrebna njihova osviješćenost i odlučnost. Da li je za sve kriv vanjski faktor na koji se uglavnom pozivaju, običan svijet u kafanskim pričama, a intelektualna elita daje svoj odušak po novinama i TV-programima, bacajući drvlje i kamenje na globalizaciju i političke elite koje navodno vješto plivaju u njegovim vodama, enormno se bogateći.

( Ljiljana Bulajić )