Majke i sestre za nezaborav (2)

Bez pokušaja da ijednu ženu iz crnogorske prošlosti posebno istaknemo, jer se ne zna broja crnogorskim odivama koje to zaslužuju, koje su recimo kao vjerne ljube pomagale svojim muževima da brane sloboduili odgajale zorne junake, harambaše i učene ljude, a ograničeni prostorom, u stalnoj rubrici Top 10 "Vijesti" predstavljaju još pet žena koje su obilježile vrijeme u kojem su živjele.

Razlog zbog kojeg o nekim prvim caricama iz Crne Gore, prvim pismenim ženama, ljekarkama, prvim heroinama, vrijednim ženama koje su na svojim plećima nosile svoju kuću nije pisano ovog puta, je taj što ima malo malo prostora, nikako da su manje značajne, ili da manje zaslužuju da se piše o njima. Naprotiv, trebalo bi i pisati, ali i učiti o recimo Maruši Bolici, supruzi Lodovika Bolice iz Kotora jednoj od prvih pismenih žena u Crnoj Gori, prvoj knjeginji - Darinki, kćerki Marka Kvekića i ženi crnogorskog knjaza Danila koja je govorila pet jezika i čijim dolaskom dvor na Cetinju dobija obilježja vladarske rezidencije. Zatim o Vidosavi Balević koja je bila turska carica u doba sultana Muhameda IV, ali i prvoj trgovkinji u Crnoj Gori Ljubni, ženi Marina krznara iz Kotora, prvoj krčmarici Milosavi, prvoj prelji Dobroslavi ili vezilji Hijacinti Kunić – Mijović iz Perasta koja je 25 godina vezla goblen zlatnim i srebrnim nitima i sopstvenom kosom čekajući muža i koja je na kraju oslijepila.

“Vijesti” su i ranije pisale o nekima od njih. Prošle godine posjetili smo prvu mis Podgorice, Milenu Plamenac Oborinu, za njen 101. rođendan, pisali smo o ratnicama, radnicama, učiteljicama, hrabrim majkama, sestrama, sportistkinjama .. Ipak, nemoguće je sastaviti ih sve na dva lista papira, izuzev da to bude puko nabrajanje.

Znamenite Crnogorke: Prirodno otmene žene od kamena >>>

Blažena Ozana

Najpopularnija svetica sa crnogorskih prostora zacijelo je Blažena Ozana Kotorska, crnogorska pastirica, koja je postala katolička svetica. Njen kult, koji se već u šesnaestom vijeku formirao i zaživio u Kotoru, osim u tom gradu, prisutan je u cijeloj Boki i u Dalmaciji.

Rođena je u selu Releze, Lješanska nahija, 25. novembra 1493, prema nekim izvorima, pod imenom Jovana-Joše Đujović. Prema drugim izvorima ("Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike Zapadnog kršćanstva") rođena je kao Katarina Kosić. Dominikanac Serafino Razzi, rođen u Firenci 1531. godine, u životopisu Blažene Ozane Kotorske "Vita della Beata Osanna da Cattaro" piše "roditelji su joj bili hrišćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne saglašavaju s rimskom crkvom". U većini zapisa o njoj, može se naći da je rođena u siromašnoj pravoslavnoj porodici stočara, koji su imali malo stado ovaca, kao i da je Ozana, dok je čuvala stado imala viđenje malog Isusa, a zatim i raspetog. Poslije toga, i nakon smrti oca, sa četrnaest godina odlazi u Kotor i postaje sluškinja u domu sudije i gradskog vijećnika Aleksandra Buće i njegove žene, plemenite Marine rodom iz ugledne porodice Bizanti.

Marina ju je poučila katoličkoj vjeri i privela katoličkim sakramentima. Zapisano je da se već tada mlada djevojka isticala brigom za najsiromašnije, kao i da se veoma brzo odlučila živjeti kao „zazidana djevica“ kakvih je u Kotoru tada bilo više. One su živjele u sobicama od nekoliko kvadratnih metara, izgrađenima uz crkvu i s malim otvorom prema svetištu crkve. Sedam godina nakon boravka u Bućinom domu, 1514. po savjetu franjevca fra Tome Grubonje i njenog kasnijeg ispovjednika, dominikanca Vinka Buća, i nakon blagoslova kotorskoga biskupa Tripuna Bizantija, ona, u 21. godini postaje „zazidana djevica“ i počinje pokornički život u maloj ćeliji uz kapelu Svetog Bartolomeja, a 1515. godine pristupa dominikanskom redu i polaže zavjet čistoti, siromaštvu i poslušnosti. Tada i uzima ime Ozana. Provela je sedam godina u toj ćeliji, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla, gdje su se oko nje počele okupljati i druge djevojke, što je rezultiralo osnivanjem malog samostana.

Od tada, do kraja života bila je u isposnici iz koje je pomagala sirotinju, širila poruke sloge, ljubavi, mirila i hrabrila Kotorane. Za života, navode neki izvori, bila je poznata po svojoj vidovitosti, proročanstvima, iscjeljiteljskim moćima.

Radoslav Rotković u knjizi „Oblici i dometi bokokotorskih prikazanja“ piše o njenom kultu navodeći da su je često posjećivali građani i stranci, i ona im je, navodno, davala mudre odgovore.

U podacima o njoj može pročitati da joj se pripisuju mnoga čuda, ali i da je za vrijeme tursko-mletačkog rata (1538 – 1540) uz providura Ivana Bembu sa kojim je u odbrani grada učestvovao i kotorski biskup Luka Bizanti, Blažena Ozana uvjeravala građane u sigurnost pobjede i poticala ih na molitvu i odbranu grada. Opsada je trajala od 11. do 16. avgusta 1539. kada se Hajrudin Barbarosa povukao sa vojskom.

Umrla je 27. aprila 1565. godine, u 72. godini, a narod je slavio kao sveticu još za života. Veličanstveni sprovod vodio je kotorski biskup Luka Bizanti, a njeno tijelo nošeno je svim glavnim gradskim ulicama i položeno u crkvu Sv. Pavla. Danas njene mošti počivaju u crkvi Svete Marije, koju narod zove crkva Blažene Ozane, u sarkofagu koji je uradio Antun Augustinčić. Papa Pio XI i službeno je 1927. proglasio blaženom.

O njoj su, između ostalih pisali Ivan Bone-Boliris, Serafino Razzi, Vinko Ceci, Vicko Bolica Kokoljić, Vicko Dudan, dr Miloš Milošević, akademik Radoslav Rotković... Milo Milunović, velikan crnogorske moderne umjetnosti, naslikao je fresku "Blažena Ozana". Smatra se da je don Niko Luković koji navodi da su o njenom kultu pisali i holandski, njemački, italijanski, portugalski i francuski autori, najpredaniji istraživač građe o Blaženoj Ozani.

Jelena Balšić

Jedna od izuzetnih žena naše prošlosti, hrabra vladarka, sa mačem u jednoj i knjigom u drugoj ruci, Jelena Balšić rođena je između 1366. i 1371. godine kao treća ćerka kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice. Svojim životom, mudrošću, sposobnostima i obrazovanjem obilježila je vrijeme u kojem je živjela .

Hroničari srednjeg vijeka zapislali su da je Jelena Balšić bila „visoka stasa, mliječnobijelog duguljastog obraza, zlatne kose, a povrh čela nosila je dijademu sa mnogobrojnim brilijantima i safirima”.

Odrastala je u carskoj srpskoj prijestonici, u Kruševcu, pored majke, kneginje Milice i rođake Jefimije i uz njih dobila odgovarajuće obrazovanje i stekla mudrost, koja joj je kasnije koristila za pregovore sa neprijateljima njene Zete.

Sa nepunih dvadeset godina, navode srednjovjekovni hroničari, udala se za Đurđa Stracimirovića II Balšića, gospodara Zete i Gornje Albanije. Đurađ je ženidbom sa Jelenom učvrstio rodbinske veze sa srpskom vladajućom dinastijom i povjerio joj diplomatske misije. Uz to, dok se on bavio državničkim poslovima ona je bila pokrovitelj svih pravoslavnih crkava u svojoj državi.

Nakon Đurađeve smrti, 1403. godine, pomagala je maloljetnom sinu Balši III da upravlja zemljom i da ratuje s Mlečanima. Istoričar Čedomilj Mijatović koji se bavio proučavanjem njenog lika i djela za nju kaže – “Jelena, sestra Stefanova, a kći Miličina, svojom ličnošću ostavljala je dubok utisak na sve savremene junake, pjesnike i vladare“. On je i zapisao da je Jelena poslije Đurađeve smrti preuzela upravu nad državom. Kako je Đurađ pred smrt morao da preda mletačkom duždu Skadar i Lješ, na samrtničkoj postelji ostavio joj je u amanet da pokuša povratiti te gradove. Mijatović piše da se Jelena sa neskrivenim žarom upustila u pregovore sa Mlečanima, a kada pregovori nijesu urodili plodom, povela je vojsku u boj protiv njih. Mlečani su zaključenje mira, koje je ona nakon poraza tražila, zahtijevali da Balša dođe u Mletke iako su prethodno ucijenili njegovu glavu. Jelena umjesto sina odlazi na pregovore i sa duždom Mihailom Stenom sklapa mir tako što je svu krivicu za pobunu protiv Mlečana preuzela na sebe. Jelena se ponovo udala 1411. godine za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića Kosaču čime je uspjela da sinu Balši III, vladaru Zete, obezbijedi uticajnog i moćnog zaštitnika. Drugi put je ostala bez muža 1435. godine, a prethodno je 1421. izgubila i sina Balšu. Nakon toga povukla se na ostrvo Gorica (Brezovicu, Bešku) u Skadarskom jezeru, gde je podigla manastir. Posljednje godine života (1435–1443) provela je u svojoj zadužbini, zanimajući se za monaštvo i proučavajući religioznu literaturu. Dok je gradila hram, vodila je prepisku sa svojim duhovnikom Nikonom Jerusalimcem koja je sačuvana u rukopisnom “Goričkom zborniku” iz 1441/42. godine. Zbornik je sastavljen po njenoj želji i dobio je ime po njenoj zadužbini na Skadarskom jezeru. Izuzetno je važan jer predstavlja jedino poznato svedočanstvo o njenim književnim sklonostima. Pored toga, to je najznačajniji književni sastav srednjovjekovne Zete i svjedoči o prisustvu i učvršćenju vizantijske duhovnosti na ovoj teritoriji. U tom zborniku postojale su tri Jelenine poslanice, i tri Nikonova odgovora.

Njeno „Otpisivanje bogoljubno” spada u prva pjesnička djela na prostoru Crne Gore čiji je autor žena. Jelena je umrla 1443. godine i sahranjena je u svojoj crkvici, kako je i željela.

Princeza Ksenija

Princeza Ksenija, osma kćerka crnogorskog kralja Nikole, koju je on zvao Velika, rođena je 1881. godine. Njeni znameniti savremenici doživljavali su je kao izuzetno obrazovanu, dostojanstvenu, principijelnu, karakternu i odvažnu osobu. Princeza Ksenija, rođena sestra italijanske kraljice i velikih ruskih vojvotkinja Romanovih nije su udavala, mada su prema nekim zapisima za brak sa njom bili zainteresovani srpski kralj Aleksandar Obrenović i bugarski car Ferdinand. Ksenija nije imala lagodan život, kakav su imale njene sestre na nekom od evropskih dvorova, već je bila očev glavni politički savjetnik u izgnanstvu i sa njim i porodicom prolazila golgotu. Osim po tome što je od izgnanstva sve vrijeme bila uz oca u Italiji i Francuskoj, do kraljeve smrti u februaru 1921. godine i u to vrijeme bila njegova desna ruka, grčevito pokušavajući da spasi ugled i čast porodice i otadžbine, dostojanstveno podnoseći siromaštvo u koje je zapala, o čemu svjedoče brojna njena pisma, memoarska i arhivska građa, novinski članci, sačuvani u domaćim i inostranim medijima, Ksenija je ostala upamćena i kao prva princeza majstor fotografije i prva žena koja je vozila automobil na Balkanu.

Njene fotografije su dragocjeno svedočanstvo o Crnoj Gori sa početka 20. vijeka, a pored toga, ti foto zapisi oslikavaju i život i tragedija princeze, njene porodice i države koja je tada izbrisana sa karte svijeta. Fotografije tragične princeze, koja je umrla sa željom da se vrati u Crnu Goru, prikazuju motive iz crnogorskog života u vrijeme njene mladosti, prije izgnanstva u Francusku 1916. godine. Princeza Ksenija preminula je 9. marta 1960. godine u Parizu, u 80. godini. Umrla je u velikoj patnji i nemaštini nakon 44-godišnjeg egzila. Princeza Ksenija sahranjena je u ruskoj pravoslavnoj crkvi u Kanu, pored sestara Milice i Ane i njihovih muževa, ruskih kneževa Nikole i Petra. Njeni zemni ostaci preneseni su 1989. godine, zajedno sa ostacima njenih roditelja i sestre Vjere i sahranjeni u dvorskoj crkvi na Ćipuru.

Ćetna Petrova Jovović

Gorda majka tri znamenita Crnogorca, Rama, oca Novakovog, popa Luke i popa Mila, opjevanih junaka i harambaša, rođena je 1786. godine na Čevu u čuvenoj kući Vukotića. Prije udaje za Petra Jovovića bila je udata za nekog bogatog seljaka. Ćetna tom udajom nije bila zadovoljna jer je smatrala da je njen muž slab i neodvažan čovjek.

Zapisi o njoj svjedoče da je ona jednog dana odlučila da stavi muža na probu. Kako je u to vrijeme kod Crnogoraca bio običaj da žena domaćina dočekuje na nogama i ponudi mu stolicu, ona je prije nego joj se muž vratio kući sjela na prag, čekajući kako će njen domaćin reagovati.

Pružila je noge preko praga, uzela preslicu i počela da prede. Domaćin, umjesto da joj kaže da ustane, kako bi mogao ući, zaobišao je bez riječi. Nakon toga, Ćetna se vratila kod oca i rekla mu da neće živjeti sa mlakonjom po cijenu života. Ubrzo poslije toga udala se za Petra Jovovića iz Markovine, junaka u bojevima protiv Turaka i Francuza. Kada je njega stavila na probu kao prvog muža, Petar je dobro izudarao.

Prema pisanoj građi o njoj, Ćetna se nije žalila nego je kasnije pričala da je tada sebi rekla : "Ovakav mi muž i domaćin treba".

O Ćetni je zapisano da je nakon bitke na Grahovcu, u kojoj su učestvovala sva tri njena sina i unuk Novak Ramov, tražila da se nastavi proslava pobjede, iako je jedan od njenih sinova poginuo

O Ćetni je zapisano da je nakon bitke na Grahovcu, u kojoj su učestvovala sva tri njena sina i unuk Novak Ramov, tražila da se nastavi proslava pobjede, iako je jedan od njenih sinova poginuo.

Kad je vojvoda Mirko Petrović javio za veliku crnogorsku slavu i pobjedu na Grahovcu, na Cetinju je počelo veselje i zvonila su sva zvona s Ivanbegovog manastira. Narod je igrao kolo, pjevao i veličao slavu crnogorskog oružja. Ubrzo je stigao drugi glas o pojedinostima ishoda bitke i pogibije pojedinih Crnogoraca. Knjaz Danilo je naredio da se odmah prekine veselje u znak žalosti.

Ćetna, koja je igrala u kolu, pitala je Danila: "Što prekidaš veselje, gospodare?", a kad joj je on odgovorio da su izginuli Crnogorci, da su joj ranjeni sinovi Ramo i Milo i unuk Novak, a pop Luka poginuo, odgovorila je: "Pa zar zbog toga veselje da prekidamo? Nijesam ih rodila, gospodare, da umru na prijeklad, no da ginu za Crnu Goru. Ne lomi se turska sila bez pogibije junačke, paše se sabljama sijeku i topovi na handžar otimaju... Dođi, gospodare, pa sa mnom zaigraj u kolo..."

Knjaz Danilo je prišao i igrao sa Ćetnom, i veselje nije prestajalo.

Ćetna je nadživjela sva tri sina. Za vrijeme Omer-pašine pohare, poginuo je drugi Ćetnin sin Ramo. Treći i najčuveniji njen sin, pop Milo, opjevani junak, 1877. godine došao je sam pred gradski bedem Nikšića, da bi "dokazao svoju vjernost gospodaru" i pozvao bega Mušovića na megdan. Mušović mu, zapisano je, nije smio izaći na megdan, već je dao znak svojoj straži da ga ubiju.

Ova gorda Crnogorka, mučenica, majka biranih junaka, sahranjena je pored groba unuka Novaka na Petrovoj glavici, pored manastira u Nikšiću.

Kraljica Milena

Prva kraljica Crne Gore, a nominalno i njen posljednji vladar, nakon što je kralj Nikola umro 1921. godine u emigraciji, bila je Milena Petrović-Njegoš. Rođena je 1847. godine na Čevu u kući uglednog čevskog vojvode Petra Vukotića.

Za kralja Nikolu udala se 1860. godine, sa svega 13 godina, a brak je, prema zapisima koji svjedoče o tadašnjoj Crnoj Gori, bio stvar dogovora, Nikolinog oca, vojvode Mirka Petrovića i Mileninog oca, koji su ih zaručili još dok je ona imala šest godina.

Kralj Nikola i kraljica Milena imali su 12 djece, tri sina i devet kćeri. Prvo dijete Milena je rodila sa 18, a posljednje sa 42 godine.

Kraljica Milena bila je sa porodicom u izgnanstvu od 1918. godine. Nakon što je 1921. godine njen muž i gospodar Crne Gore umro, njihov sin Danilo naslijedio je krunu. Vladao je samo pet dana i abdicirao u korist sinovca Mihaila. Pošto je Mihailo bio maloljetan, za namjesnika mu je određena baba Milena koja se obratila Crnogorcima:

“Moja će jedina i stalna briga biti uspostavljanje zgaženih prava Crne Gore i crnogorskog naroda. Do pobjede prave crnogorske stvari kao mjesto mog boravka izabrala sam Sanremo u Italiji”.

Milena nije dočekala željenu pobjedu, umrla je dvije godine poslije svog supruga.

Decenijama poslije njihove smrti, ispunjen je amanet kralja Nikole da kad-tad njegove kosti budu prenesene na Cetinje. Skoro sedam decenija nakon njegove i smrti kraljice Milene, njihovi zemni ostaci 1. oktobra 1989. prenijeti su u Crnu Goru.

( Jelena Jovanović )