Nema više gospode radnika, sad su svi nečija posluga

E, moj sinko, nešto ću ti rijeć , ja sam u Arsenal rabotao kao obični radnik na drebank, ali sam bio gospodin kad se uporedim sa mojim unukom koji danas rabota u Porto Montenegro kao nekakvi menadžer u marinu, a zapravo je sluga raznijema iz bijeloga svijeta. Ja sam stalno bio u trliž i ruke su mi bile masne, ali su mene i ostale radnike stimali i poštovali i admirali i generali, jer su znali da bez nas, ni anci jedna podmornica ni brod ne mogu isplovit. Ovi što danas rade u marinu, svi su zamjenljivi jer će doć` neki drugi ako se ovaj naš neće gazdi nasmijat` i bezpogovorno izvršit` ono što mu je naređeno.

Ove riječi jednog starog tivatskog meštra - penzionera bivšeg Arsenala, izgovorene na autentičnom lokalnom dijalektu , sumiraju svu veličinu promjene koja je Tivat zadesila u proteklih pet godina od kada kanadski milijarder Piter Mank na mjestu nekadašnjeg vojnog brodogradilišta, koje je radilo 117 godina, realizuje svoj projekat luksuznog nautičkog centra za bogatu jahting-klijentelu.

Sagovornik „Vijesti“ skoro osamdesetogodišnji VKV tokar, često danas prošeta umivenim starim mulima Arsenala na kojima se, umjesto ratnih brodova, šepure skupe jahte. Gleda starac sav taj raskoš i svjetski džet-set i pokušava u glamuru Porto Montenegra prepoznati šansu za svoje unuke i njihove potomke, onakvu kakvu je njemu, kao svršenom đaku čuvene Mornaričko-industrijske škole u Tivtu, prije više od pola vijeka, ponudio Arsenal.

Nema Arsenala, ali ni luksuznih hotela

Arsenala nema već više od pet godina – 2. jula 2007. bivši Mornaričko-tehnički remontni zavod „Sava Kovačević“ kako se ta firma oficijelno zvala, predata je Mankovoj kompaniji „Adriatic Marinas“. Njoj je Vlada Crne Gore vojno brodogradilište na skoro 30 hektara površine uz obalu najljepšeg dijela Tivatskog zaliva i gomilu vrijedne tehničke opreme, prodala za 3,26 miliona eura.

Ugovor o toj transakciji na današnji dan (28. oktobar) prije šest godina, u Tivtu su potpisali Mank i tadašnji premijer Milo Đukanović. Ukupno 472 radnika MTRZ ostala su bez posla, Mank je ubrzo sa zemljom sravnio skoro sve zgrade Arsenala, a na mulima vojnog brodogradilišta uredio je 250 vezova za jahte. Kanadski milijarder napravio je i pet poslovno-rezidencijalnih zgrada u kojima je po prosječnoj cijeni od 8 hiljada eura za kvadrat, prodao par desetina hiljada kvadrata stambenog prostora.

Za, takođe, pozamašne kirije iznajmljuje i par hiljada kvadrata poslovnih prostora u koje su uselili restorani, agencije, trgovine, frizeraji i slično. Mank, međutim, nije ispunio ono što mu je bila obaveza u investicionom planu za tih pet godina – naime, na prostoru bivšeg Arsenala još nema nijednog luksuznog hotela čiju su gradnju naši političari navodili kao jednu od glavnih stvari zbog koje treba zatvoriti firmu sa tradicijom dužom od vijeka i prodati je kao plac stranim investitorima.

Kankaraš: Nisu korišteni radnici Arsenala

Gradonačelnik Tivta i član Tenderske komisije za prodaju Arsenala Dragan Kankaraš nema dilemu da je to bio ispravan potez:

"Tačno je da je Porto Montenegro danas, u smislu lokalne ekonomije, preuzeo ulogu koju je nekada imao Arsenal. Tačno je i da je skoro 480 ljudi ostalo bez posla, ali uz najbolji socijalni program u Crnoj Gori, možda i u regionu. Podatak od prije neki dan da matična firma Porto Montenegro zapošljava 253 radnika, a da u raznim pratećim djelatnostima u tom kompleksu radi još ukupno 272 zaposlena, potvrđuje da je taj broj radnih mjesta već nadoknađen i prebačen, a tek je završena trećina cijelog projekta Porto Montenegra", ističe Kankaraš, dodajući da se već mora raditi na obezbjeđenju adekvatno obučenog kadra za potrebe prvog hotela sa pet zvjezdica u Porto Montenegru, čija je gradnja u toku.

"Porto Montenegro, ipak, neće još za neko vrijeme u potpunosti nadopuniti sve ono što je godinama stvarao Arsenal i što je bilo u Arsenalu, ali je realno očekivati da će u narednom periodu ipak to postići", ističe Kankaraš, koji hvali i „društveno-odgovorno“ poslovanje Porto Montenegra i razne vidove podrške koje ta kompanija pruža lokalnoj zajednici, te njihov ogroman marketinški doprinos promociji Tivta i Crne Gore na međunarodnom tržištu, što je propratni efekat PR kampanje kojom je Porto Montenegro potencijalnoj klijenteli po svijetu prezentirao svoj projekat.

" Uz to, ovaj projekat je Tivtu donio povećanje vrijednosti nekretnina, kao i razvoj biznis-turizma, čime je znatno produžena turistička sezona koju smo imali u godinama prije Porto Montenegra. Oni su i značajni u finansijskom smislu za lokalnu upravu jer uredno plaćaju sve komunalije kao i poreze na nekretnine za sve objekte koje su napravili", rezimira Kankaraš.

Gradonačelnik smatra da je trebalo da država učini više da iskoristi tehničku opremu i ekspertizu bivših radnika Arsenala, te da se u Tivtu mogao otvoriti, na nekoj drugoj lokaciji, pogon za servisiranje jahti koju Mank sada otvara u Bijeloj. On žali i zbog toga što je najveći dio novca koji su dobili bivši radnici kao otpremninu, otišao u običnu potrošnju, a da nije iskorišćena prilika da se otkupi dio tehničke opreme Arsenala i otvori niz privatnih mikropogona i radionica za opsluživanje nautičke industrije.

"Generalno gledajući, znam da je jedan broj ljudi koji su radili u Arsenalu na održavanju, našao posao u Porto Montenegru, a možda je ograničavajući faktor za većinu bila njihova nepovoljna starosna struktura i nedovoljno znanje stranih jezika. Dio bivših radnika zaposlio se u drugim firmama, ili plove kao pomorci", kaže Kankaraš, dodajući da će vrijeme pokazati ispravnost njegovog mišljenja „da je ovo bolje nego što je bio stari Arsenal“.

Krenuli dobro, ali kad Đukanović prelomi...

U to je, izgleda, odmah po prvom susretu sa Mankom 2005, bio uvjeren bivši premijer Milo Đukanović, jer je, po priznanju samog kanadskog bogataša, upravo on bio odlučujući faktor da Mank dobije Arsenal i počne razvoj Porto Montenegra. Đukanovića i njegove sljedbenike - Bora Vučinića, Igora Lukšića, Branka Vujovića i ostale u tom postupku nije moglo zaustaviti ništa – ni peticija koju je protiv prodaje i rušenja Arsenala potpisalo više od 9 hiljada građana Boke, ni brojni štrajkovi u firmi tokom 2005, 2006. i 2007. godine, protesti radnika i građana Tivta na ulicama, rezolucije koje je usvajala SO Tivat, tužbe kojima su prijetili nezadovoljni radnici, optužbe generala Blagoja Grahovca na račun predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića i tadašnjeg pomoćnika ministra odbrane Vukašina Maraša za navodne malverzacije oko Arsenala, čak ni činjenica da Arsenal formalno uopšte nije bio imovina Vlade Crne Gore ni mjesecima nakon trenutka kada ga je Đukanović prodao Manku.

Premijer je tim poslom, u predvečerje referenduma 2006, istovremeno „ubio nekoliko muva“ – isjekao je „logističku granu“ na kojoj je sjedjela Mornarica tadašnje VSCG kao najozbiljniji dio vojnih efektiva savezne države, i samim tim, Crnoj Gori otvorio put da u dogledno vrijeme potpuno ukine Mornaricu, uništio simboliku jugoslovenskog zajedništva koju je predstavljao Arsenal kao doseg raznih „saveznih država“ u proteklih 80-godina, i na kraju, dobio je i konkretne ekonomske benefite, prodajući imovinu koja mu nije ni pripadala.

Sve to učinjeno je pod izlikom da „vojna industrija i brodogradnja nemaju perspektivu“, iako je Arsenal upravo u vrijeme kad je Đukanović utanačio posao sa Mankom, prvi put nakon ukidanja sankcija UN prema SRJ, 2005 „izašao na zelenu granu“ i poslovao sa ostatkom dobiti

Sve to učinjeno je pod izlikom da „vojna industrija i brodogradnja nemaju perspektivu“, iako je Arsenal upravo u vrijeme kad je Đukanović utanačio posao sa Mankom, prvi put nakon ukidanja sankcija UN prema SRJ, 2005 „izašao na zelenu granu“ i poslovao sa ostatkom dobiti. Ni izbliza onolikom koliko je imao tokom osamdesetih kada je godišnje čisto ostajalo zarađenih i do 45 miliona dolara...

Poslovodstvo Arsenala tada je pokrenulo čitav niz novih projekata za zapošljavanje kapaciteta MTRZ koji je tada imao više od dvanaest miliona eura vrijedne već ugovorene ili poslove u toku sa ratnim mornaricama Libije i Egipta. Na primjer, samo je posao generalnog remonta libijske fregate „Al Gortabyah“ koja je tada trebalo da stigne u Tivat, ugovoren na iznos od 6,3 miliona dolara, duplo više nego što je kupoprodajna cijena koju je za Arsenal platio Mank.

Svi pokušaji radnika i građana Tivta da sačuvaju firmu koja je 117 godina gradila taj grad i Boku, ostali su međutim, bez efekta jer su predstavnici Vlade tada činili sve što su mogli da spriječe takav razvoj situacije – od nepriznavanja radnicima prava na sindikalno organizovanje ni prava na učešće u vlasništvu nad Arsenalom, prijetnji stečajem, prijetnji intervencijom vojne policije protiv štrajkača, nereagovanja na interesovanje Egipćana da prošire poslovnu saradnju sa Arsenalom, do nikad rasvijetljenog, organizovanog cijepanja plakata kojima se pozivalo na tribine o zaštiti Arsenala ili iznenadnog otkazivanja izložbe dokumenata i fotografija o tradiciji dužoj od vijeka te firme, a koja je povodom Dana opštine Tivat 21. novembra 2005, trebalo da se održi u Tivtu. Potegli su se tada i na sva zvona u medijima gromoglasno objavili podaci o nesporno značajnoj zagađenosti morskog ekosistema u akvatorijumu Porto Montenegra, a koju više niko ne pominje od kada je Mank preuzeo tivatsku firmu i pri tom nije očistio ono što je po ugovoru i programu ekološke remedijacije morao da očisti u podmorju.

"U to vrijeme ja sam bio 100 odsto siguran da Arsenal ima tržišnu perspektivu jer smo mi tada, nezavisno od Vlade koja je tender pravila tako kako ga je pravila, dobili dvije ponude koje bi značile ne samo opstanak, nego i razvoj MTRZ da se sigurno zaposli najmanje tri puta onoliko radnika koliko je izašlo iz Arsenala kad ga je kupio Mank. Jedna ponuda bila je ruske državne kompanije koja se bavi prometom naoružanja, a druga od Libijaca da preuzmemo održavanje kompletne njihove ratne flote. Iz današnje perspektive gledajući, Arsenal nije imao perspektivu ali samo iz jednog razloga – jer nismo imali podršku države", kaže bivši predsjednik sindikat Arsenala Dragan Miljanić, koji ističe da su oni tada državi nudili i potpuno novu, čistu tehnologiju za peskarenje brodova iz Njemačke, ali ni to nije urodilo plodom.

Usluga umjesto proizvodnje

Tivat danas izgleda potpuno drugačije nego prije pet godina – svi pričaju o Porto Montenegru kao jadranskom Monaku, a ljudi koji pojma o Tivtu nemaju danas na raznim portalima komentarišu kako je „Mank od one selendre napravio svjetsku destinaciju“. Malo je, međutim, onih koji analiziraju konkretne ekonomske efekte na lokalnu zajednicu, odnosno onih koji stave prst na čelo i zapitaju se:

OK, predivno izgledaju jahte i vile, i lijepo je šetati kroz Porto Montenegro, ali što konkretno ja imam od toga što neko tu veže svoju jahtu ili živi u svom stanu?

Oni koji su se zapitali, pokrenuli su čitav niz novih malih privatnih biznisa povezanih sa jahtingom – turističke i concierge agencije, rentakar usluge, hemijske čistione, tehničko održavanje jahti, trgovinu opremom za more i slično. Svima im je zajedničko to što su 24 sata na dan, 7 dana sedmično i 365 dana godišnje na usluzi svojim klijentima – bogatim jahtašima, što ne postoji zahtjev klijenta koji ne mogu ispuniti, što ne poznaju „ne“ kao odgovor na zahtjev onoga kome treba usluga i ima novca da je plati.

Usluga je danas, dakle, a ne proizvodnja (kakve je u Arsenalu bilo – od pontonskih mostova, preko topova i mina do raketa i patrolnih čamaca), u Tivtu osnovna privredna djelatnost, pa pomalo groteskno djeluje činjenica da ovdašnja srednja škola još nesmanjenim tempom, školuje metalce, mašince, mehaničare, električare i ostale kadrove kakve je nekada zapošljavao Arsenal. Usluga i uslužni kadrovi sada su ovdje sve – od čišćenja do trgovine, od skiperisanja jahti do raznovrsnog „zabavljanja“ bogatih klijenata u trenucima njihovog opuštanja...

"Gledajući razvoj Porto Montenegra, mladi Tivta su danas orijentisani na poslove koje im nudi ili će im ponuditi taj projekat – poslove nekih menadžera, skipera..."

"Gledajući razvoj Porto Montenegra, mladi Tivta su danas orijentisani na poslove koje im nudi ili će im ponuditi taj projekat – poslove nekih menadžera, skipera, ugostiteljstvo, hotelijerstvo itd. Sve zavisi od njihovih planova i ako bi se ostvarilo ono što je u startu obećano – npr. tri hotela visoke kategorije, tu bi onda bilo posla i za visokokobrazovane mlade ljude, a ne samo za srednje i niže obrazovane kadrove. Sačekajmo da vidimo kad se završi taj prvi hotel, što će to ponuditi našim građanima", rezervisan je Dragan Miljanić oko životnih perspektiva mladih Tivćana koje danas u najvećoj mjeri određuje Porto Montenegro.

On naglašava da je izuzetno nezadovoljan izostankom akcije države i banaka oko pomoći bivšim radnicima Arsenala da otpremnine iskoriste za pokretanje sopstvenih malih biznisa, kao i time što ni nakon pet godina nisu realizovana obećanja opštinara i funkcionera Vlade da će se izgraditi stanovi pod povoljnim uslovima kupovine, za 70-tak radnika Arsenala koji su izašli iz te firme, a da nisu nikada dobili sopstveni krov nad glavom.

Marović: Tuđa mačka samo krade slaninu

"I dalje mislim i tvrdim da je ova država rušenjem Arsenala izgubila mogućnost zapošljavanja tehničkih kadrova, dobrih zarada i razvoja industrije bez koje nijedna zemlja na svijetu ne može da se razvija na pravi način. Mi i dalje imamo dosta obale i dosta pustih poljana koje su se mogle dati investitorima da na njima grade stanove i marinu, a ne da im se da sve ono što su dobili u Arsenalu – izgrađena obalna infrastruktura i tehnički objekti, i to sve praktično za džabe. Svakome ko je iole razmišljao prije pet ili šest godina o tome, bilo je to jasno i tada i sada", prokomentarisao je za „Vijesti“ inženjer Mato Marović, bivši predsjednik lokalnog parlamenta u Tivtu, koji je tokom pregovora države sa Mankom, bio jedan od najglasnijih protivnika takve prodaje Arsenala.

Marović, koji je dugo radio u Arsenalu i razvijao proizvodni program te firme, naglašava da je Arsenal bio „jedistven tehnološki kapacitet u Crnoj Gori i šire“, i da je mogao praviti izuzetno kompleksne i vrijedne proizvode jer je imao modernu tehnologiju i obučene kadrove.

"Dakle, imali smo sve preduslove da pametno radimo i proizvodimo, da doprinesemo i sebi i Evropi, a ne da budemo prosjaci i čekamo što će nam ko iz razvijenog svijeta dati. Bogate države su to postale zbog industrije i ulaganja u pamet i razvoj tehnologija, a ne prodajući zemlju kao placeve za stanove", kazao je Marović, koji je autor više patenata za nove motore, pumpe i slične uređaje za koje interesovanje pokazuju najjače svjetske kompanije, a podržavaju ga brojni naučnici iz Hrvatske, Švajcarske i SAD.

On je naglasio da, kao odbornik u SO Tivat, nikada nije dobio odgovor na pitanja koja je u više navrata postavljao – koliko Tivćana radi u Porto Montenegru, kolike su im plate i koliko Opština naplaćuje poreza i doprinosa od aktivnosti koje se odvijaju u Portu. - Ne dolazi tuđa mačka u tvoju kuću da ti miševe lovi, već da ti slaninu ponese- citirajući narodnu poslovicu, Marović objašnjava svoj stav o „strateškim stranim investitorima“ koje štiti i tetoši crnogorska Vlada.

Porto Montenegro: Mi smo jedan od najvećih poslodavaca

Kompanija „Adriatic Marinas“ saopštila je „Vijestima“ da projekat Porto Montenegro realizuje u saradnji sa brojnim partnerima iz Crne Gore poput firmi “YU Briv”, “Cijevna komerc”, “Geos”, “Geotehnika”, “Geo Projekt”, “Mivis”, “MACE Podgorica”, “Arhipro Montenegro”, “Biznis Art”, “Montri”, “Mermer” Danilovgrad i drugima, te se “ukupan broj zaposlenih koji direktno ili indirektno rade na projektu Porto Montenegro kreće od 800 do 1.300, što nas čini jednim od najvećih poslodavaca u Crnoj Gori“.

"Broj zaposlenih koji se bave različitim tehničkim intervencijama unutar marine i izvan nje, u okviru lokalnih servisnih kompanija angažovanih na projektu, samo ove godine iznosi više od 300 (električari, mehaničari, jedrari, stolari i druge zanatlije). Napominjemo i to da je do sada na projektu Porto Montenegro angažovano više od 300 kompanija iz Crne Gore. U samoj kompaniji “Adriatic Marinas” u ovom trenutku radi 226 stalno zaposlenih, od čega 117 iz Tivta, dok iz ostalih gradova Crne Gore dolaze 53 zaposlena. Zaposleni iz Tivta rade na različitim pozicijama, od poslova održavanja do menažerskih ili direktorskih poslova", stoji u odgovoru “Adriatic Marinasa” koji je “Vijestima” proslijedio PR menadžer te kompanije Danilo Kalezić.

“Adriatic Marinas” naglašava da je završena tek prva faza Porto Montenegra, “a širenjem projekta broj zaposlenih iz dana u dan povećava”.

"Otvaranjem hotela Regent, proširenjem marine, ali i daljim razvojem cjelokupnog projekta, stvaraju se nove šanse za zapošljavanje profesionalaca iz Tivta i cijele Crne Gore, te će broj zaposlenih na projektu Porto Montenegro do njegovog završetka iznositi nekoliko hiljada. Izgradnjom projekta i lokalni preduzetnici dobijaju prostor za razvoj svojih biznisa, čemu, između ostalog, svjedoči i broj od 46 poslovnih prostora koje naše naselje ima ove godine, a koji će daljim razvojem projekta proporcionalno rasti", saopštili su iz kompanije Pitera Manka.

Galerija

Porto Montenegro FOTO: Siniša Luković

( Siniša Luković )