Ako nam zatreba kraj svijeta

Onima koji slučajno to nisu zapazili, reći ću da je prošle nedjelje naš Vladimir Vladimirovič sebi upriličio zabavu mnogo ozbiljniju od onomad organizovanog leta u društvu sa ždralovima (koje, kako govore zli jezici, ostali ždralovi iz rezervata sada neće da prime nazad u svoje jato).

Po riječima njegovog sekretara za štampu, predsjednik je odvojio nešto svog slobodnog vremena i malo se poigrao atomskog rata. Strateški bombarderi Tu-160 i Tu-95, 19. oktobra su se digli u vazduh sa svojih pista, poletjeli u „nepoznatom pravcu“, mnogo časova letjeli nad „neimenovanim predjelima“ i ispalili četiri krilate rakete na poligon Pemboj u Republici Komi.

U isto vrijeme je s kosmodroma Pleseck lansirana raketa „topolj“ koja je uspješno dostavila svoj smrtonosni tovar na bombama izrovanu zemlju kamčatskog poligona Kura.

A onda je iz Ohotskog mora, s palube podvodnog raketonosca uzljetela balistička raketa s bombom koja je pogodila cilj na poligonu Čiža u Arhangelskoj oblasti.

Predsjedniku koji je uvjeren da je za sve njegove muke i neprijatnosti zaslužan isključivo podmukli Stejt department, baš ovakvi manevri mogu da budu izuzetno važni

Nakon toga se oglasio predstavnik raketnih vojnih jedinica i saopštio nam da su „rakete lansirane s geografski različitih i međusobno udaljenih mjesta“, da se „čitavom operacijom planski rukovodilo iz jednog centra“ i da su „trajektorije i vrijeme leta svih ispaljenih raketa bili precizno usaglašeni.”

To je praktično bila razrada scenarija za sveopšti atomski rat koji Rusija od 1999. (kada je NATO napao tadašnju Jugoslaviju), već godinama regularno ponavlja.

"Stratezi“ su ti koji svojim manevrima redovno završavaju ljetnju sezonu priprema oružanih snaga Rusije. To, takođe, znači da Kremlj ozbiljno dopušta mogućnost agresije širokih razmjera, koja se samo sveopštim atomskim ratom može zaustaviti.

A kako to zapravo treba da izgleda? Prvo naši strateški bombarderi nanose "demonstrativni" atomski udar po slabo naseljenim predjelima teritorije protivnika. A potom, ako se čak ni time agresor ne da urazumiti, biće to znak da treba započeti sveopšti nuklearni rat koji će (a šta mi tu možemo?) potpuno likvidirati život na planeti Zemlji.

Ali ovoga puta je to ipak bio događaj bez presedana. Naime, u ovim manevrima je učestvovao i sam predsjednik.

"Pod ličnim rukovodstvom Vladimira Putina, danas je provjeren sistem automatskog upravljanja vezama, a takođe i novi algoritmi upravljanja strateškim nuklearnim arsenalom Ruske Federacije, s praktičnom primjenom cjelokupne tehnike i prorađivanjem svih zadataka po jedinstvenoj koncepciji za sve tri komponente nuklearne trijade", rekao je nakon završene vojne vježbe sekretar za štampu predsjednika Ruske Federacije.

Opšte je poznato da je značajnom broju ruskih raketa koje se još uvijek nalaze na režimu bojne gotovosti istekao garantni rok, to jest da su one već odavno odslužile svoje

Logično je pretpostaviti da je Putin lično isprobao efikasnost legendarnog "nuklearnog koferčeta" – sprave pomoću koje se u bilo kom trenutku može izdati naređenje koje će uništi čitavu planetu.

I tako se on uvjerio u to da, po njegovom naređenju, rakete još uvijek uzlijeću. Više puta sam bio u prilici da iz centralnog komandnog punkta Raketnih vojnih jedinica strateške namjene posmatram probna lansiranja balističkih raketa.

Vjerujte mi da je to prizor koji na čovjeka ostavlja mnogo moćniji, mnogo dublji utisak od letjenja sa ždralovima. I još ako se tome doda da se svo to čudo događa po njegovom naređenju…

Ostaje nejasno da li je sve to imalo ikakvog drugog smisla osim da oraspoloži Putina V.V. Svi smo svjedoci toga da su rusko-američki odnosi danas u najgorem stanju za posljednjih 20 godina, pa možda baš zato ovo i jeste pravi čas da se Vašington podsjeti da u svijetu postoji zemlja koja je u stanju da uništi SAD.

Jer predsjedniku koji je uvjeren da je za sve njegove muke i neprijatnosti zaslužan isključivo podmukli Stejt department, baš ovakvi manevri mogu da budu izuzetno važni.

Nuklearni potencijal koji baš nešto i ne plaši

Često sam pisao o tome da ovoj, tako harmoničnoj koncepciji plašenja Amera nedostaje samo jedan, ali veoma važan detalj. Njih naš nuklearni potencijal baš nešto i ne plaši.

Kolaju priče i o obnovi proizvodnje pokretnih, željezničkih raketnih blokova koji bi u slučaju rata krstarili prugama

Zahvaljujući sistemu međusobnih verifikacija ugovora o smanjenju nuklearnog naoružanja, Amerikanci su vrlo dobro obaviješteni o tome u kakvom je stanju naš nuklearni arsenal. Cio svijet zna da Moskva ima praktično dva puta manje balističkih raketa od Vašingtona.

Osim toga, opšte je poznato da je značajnom broju ruskih raketa koje se još uvijek nalaze na režimu bojne gotovosti istekao garantni rok, to jest da su one već odavno odslužile svoje.

Ne znam da li su o tome obavijestili našeg glavnokomandujućeg, no lansiranje „topolja“ kojem je on prije neki dan tako radosno kumovao, ovim je raketama produžio rok upotrebe za još jednu godinu – znači ukupno 25.

I samo da podsjetim: prvobitini rok za primjenu ovih raketa bio je 10 godina. Isto važi i za podmornicu Sveti Đorđe Pobedonosac, plovilo sa kojeg je tokom ove posljednje vježbe takođe bila ispaljena raketa.

Strateški bombarderi Tu-95 i Tu-160

Ovaj podvodni raketonosač služi već 32 godine, a od ukupno 14 podmornica u ovoj klasi, danas su u upotrebi još samo dvije. Ne bi li sačuvali priličje pariteta između dvije supersile, kao što smo mi i SAD, naši načelnici su naumili da započnu proizvodnju „teških“ raketa na tečno gorivo.

"I pored svih maštovitih planova i priča, glavno je u stvari to da se čitava američka strategija zasniva na vjeri u to da je Putin V. V. još uvijek normalan"

Kolaju priče i o obnovi proizvodnje pokretnih, željezničkih raketnih blokova koji bi u slučaju rata krstarili našim prugama.

Budući da smo i one „teške“, a i ove „željezničke“ rakete, nekada proizvodili u Ukrajini, danas bi realizacija ovakvih planova zahtijevala ne samo započinjanje proizvodnje od nule, već i izgradnju potpuno novih proizvodnih pogona. A za tako nešto potrebne su enormno velike pare.

No i pored svih maštovitih planova i priča, glavno je u stvari to da se čitava američka strategija zasniva na vjeri u to da je Putin V. V. još uvijek normalan.

Ameri polaze od pretpostavke da glavni gazda Kremlja odlično zna da pritiskom na dugme skriveno u njegovom nuklearnom koferčetu, on može da stavi tačku ne samo na postojanje Amerike, već i na čaroban život koji danas provodi u svojim ličnim bazenima, okružen hiljadama tjelohranitelja, kao i na mladi bijeli sir koji mu za doručak svakodnevno šalje patrijarh.

Sada su Amerikancima predložili da se malo pomuče i da krenu s odgonetanjem zagonetke hoće li Putin, u želji da sačuva svoju svakodnevnu porciju patrijarhovog sira, otvoriti svoje nuklearno koferče i pritisnuti to zavjetno dugme

Zato je sada najvažniji spoljnopolitički zadatak Vladimira Putina da našim „nuklearnim partnerima“ povremeno pošalje poneki signal (pa nek se malo zamisle), tek ovlaš obojen nijansom sumanutosti.

Treba reći da su u posljednje vrijeme poruke ovakve vrste prilično učestale. Posljednji dokaz tome je demonstrativno povlačanje Rusije iz višedecenijskog Nan-Lugar programa, na osnovu koga su za finansiranje bezbjednog rashodovanja zaliha našeg nuklearnog arsenala Amerikanci trošili pola milijarde dolara godišnje.

Nešto ranije su donijeti drakonski zakoni o „inostranim agentima“, mitinzima i izdaji državnih interesa. Tome dodajte let u društvu s jatom ždralova, i pred vama će se ocrtati portret ne baš adekvatnog čovjeka kome je jedino važno da nastavi da živi onako kako je i do sada živio.

I sada su Amerikancima predložili da se malo pomuče i da krenu s odgonetanjem zagonetke hoće li Putin, u želji da sačuva svoju svakodnevnu porciju patrijarhovog sira, otvoriti svoje nuklearno koferče i pritisnuti to zavjetno dugme.

"Zadaćemo im mi – ako treba – i taj užasni, termonuklearni udarac“ – pjevao je nekad davno Visocki. A danas bi tom stihu trebalo dodati: ako Putinu zatreba…

Faktor uzdržanosti

Prilično je jasno da ovi manevri samo uslovno mogu da imaju iole ozbiljan karakter. Teško se može pretpostaviti da će „potencijalni protivnik“ (eufemizam za SAD) započeti agresiju, a da prethodno ne uništi jednu jedinu bazu ruskih strateških bombardera, ono malo preostalih atomskih podmornica i množinu lansirnih stanica na kopnu.

Teško je zamisliti da će neprijatelj dozvoliti našim bombarderima da 15 sati ostanu u vazduhu, a da pri tom ne iskoristi svoje gigantsko preimućstvo u broju lovačkih aviona.

No, istinu govoreći, sve to i nije tako važno. Jasno je da i najmanja mogućnost da se na njihovu teritoriju provuče makar jedna ruska raketa s nuklearnom bojevom glavom, za SAD sama po sebi predstavlja značajan faktor uzdržanosti. Dakle, barem s ove tačke gledišta, ovakvi manevri imaju nekog smisla.

Aleksandar GOLJC, („ЕEžednevni žurnal“)

Prevod: Haim Moreno

Galerija

( Vijesti online )