Slijepa jednosmjerna ulica

Uvijek se pokajem što nisam pješačio jer bilo gdje u Podgorici tražiti parking iziskuje više vremena nego šetnja laganim korakom sa jednog na drugi kraj grada. Žurio sam, i tad mi je bilo jako bitno da stignem na vrijeme. Nije mi išlo da nađem parking Preko Morače i uzalud sam obilazio parkinge u dvorištu zgrada. Srijetao sam iste face u istim automobilima i razmjenjivali smo iste poglede, žalili jedni druge dok tragamo za parkingom nadajući se da se nećemo opet sresti. Odlučio sam se na riskantan potez, pa sam iz Ulice Ivana Vujoševića skrenuo pored Maestra ka školi Maksim Gorki.

Iza zgrade u kojoj su poslastičarnice Sonja i Delicija nije bilo automobila da mi dolaze u susret, ali nije bilo ni slobodnog parkinga iako iza trafika postoji jedno štek mjesto koje je izgleda već „provaljeno“. Pored školske kapije sam se jedva provukao jer su djeca trčala, valjda je bio kraj ili početak smjene. Kretao sam se asfaltom, jer ne mogu reći da sam vozio ulicom. Na dvorištu između škole Maskim Gorki i bulevara odavno se formirao parking, a ostao je samo prolaz, toliko uzak da ponekad morate sklopiti retrovizore da bi se provukli. Na moju sreću, vidio sam da se jedan automobil upravo isparkirava. Dodao sam gas i domah smislio da prođem ispred praznog mjesta, pa da se iz rikverca uparkiram, da bih kasnije lakše izašao. Kad sam ubacio u rikverc i okrenuo se da bih se uparkirao, vidio sam džip koji se priljubio uz mene i onemogućio mi da se uparkiram na slobodno mjesto. Signalizirao sam mu rukom da se malo vrati nazad jer bih da se parkiram, ali je on gledao kroz mene, želio je samo naprijed. Nije uopšte mario, imao je više kubika i njegov točak je bio skoro duplo veći od mog. Neću reći šta takvi tipovi rade sa živom silom. Dok sam pokušavao da mu skrenem pažnju mahanjem, iza njega je pristiglo još jedno vozilo i tad već nije mogao da se vrati nazad sve i da je htio.

Razočarano sam posmatrao situaciju i mislio o tome koliko bi mi tek tad trebalo angažovanja i objašnjavanja samo da ubijedim oba vozača da se vrate i učine mi malu uslugu koja bi mi mnogo značila. Odustao sam od slobodnog mjesta, ali kad sam se okrenuo naprijed, u susret mi je došlo drugo vozilo, a gospođa sa mobilnim kao da me je primijetila tek kad je došla na pola metra od mene. Gledali smo se u situaciji branik u branik. Ona je i dalje držala mobilni telefon u jednoj ruci, a drugom je okretala volan u mjestu, nisam razumio zbog čega. Pantomimom sam joj objašnjavao da su iza mene još dva vozila i da je lakše da se ona vrati, a ona je meni slobodnom rukom pokazivala dijete koje sjedi na mjesto suvozača i podizala mali ruksak uvis. Tad je još jedno vozilo pristiglo i stalo iza nje, a u retrovizoru sam vidio da sam iza sebe već imao četvoro kola. Tad je počelo!

Svi su svirali! Svirao sam i ja, iako sam bio svjestan da ništa ne mogu postići. Moje sviranje je imalo za svrhu da što više iznervira gospođu ispred mene i možda joj onemogući telefonski razgovor. Za vrlo kratko vrijeme je pristiglo toliko automobila da nisam mogao da izbrojim čija je kolona duža, moja ili njena. Uglavnom, sigurno je da su svi stiskali svoje sirene.

Povukao sam ručnu i izašao iz kola. Na kraju njene kolone dva tipa su se prepirala i mahala rukama. Pretpostavio sam da je jedan od njih želio da vrati cijelu kolonu u rikverc, ili možda samo da se on izvuče iz gužve. Iako su znali da nište ne postižu, većina vozača je pritiskala sirene, a ja sam postajao sve nervozniji, iako sam bio svjestan da bih trebao ignorisati sirene jer sam nemoćan, jer zavisim od volje ostalih. Nadao sam se da će se naći neko pametan, da će pokrenuti jednu kolonu nazad. Gledao sam sa nadom u čovjeka koji je išao od kola do kola i kucao na prozore, ali je nakon trećeg auta odmahnuo rukom i vratio se nazad. On je makar pokušao da nešto učini dok sam ja samo stajao kao taksista naslonjen na svoja otvorena vrata.

Pored automobila provlačio se klinac, a đed ga je držao za ruku, dok je u drugoj ruci nosio njegov ruksak. Učinilo mi se da je rekao „Sve nam je ovakvo“, ili je to bila moja misao izgubljena između sirena. Agresivno sviranje se nastavilo, vozači su dokazivali da je u Podgorici na snazi saobraćajna nekultura, i da je dug put do brisanja prefiksa NE. Ja sam već kasnio. Pomislio sam na citat iz knjiga kojim me je bombardovala prijateljica, koje spadaju u „popularnu psihologiju“. U tim knjigama namijenjenim modernom čovjeku savjetovalo se da kasnite kad god možete, jer će druga strana pomisliti da ste mnogo važni. Nije me taj idiotski savjet mnogo tješio.

Svi su žurili, a niko ništa ne radi, dakle, niko nigdje i ne može da zakasni. Svi prave od sebe osobe koje žure, nervozni su da bi izgledalo da više rade, da obavljaju ozbiljne i zahtjevne poslove koji ne mogu da čekaju. Žurba u Podgorici je čista izmišljotina!

Gledao sam u tipa koji je sjedio za volanom džipa iza mene. Pogledom sam ga krivio za sve. On je samo lupkao svoj kožni volan. Kad se akumulirala nervoza u meni, sjeo sam u kola i zalupio vrata. Otvorio sam ostavu i počeo da tražim. Ako me je uopšte posmatrao tip iza mene, možda je mogao pomisliti da tražim pištolj. Možda je u koloni bilo i ljudi koji su imali težak dan ili kratak fitilj pa su spremni i na potezanje ljevora. Tražio sam CD. Našao sam baš taj koji sam tražio. Ugasio sam motor, upalio plejer, ugurao CD i pustio prvu pjesmu: Morphine – The Night i više se nisu čule sirene. Gledao sam u gospođu što sjedi za volanom ispred mene. Smijao sam se, a njoj sigurno ništa nije bilo jasno dok sam se ja samo pravio da razumijem ovaj grad i ljude. Obećavao sam sebi da ću sljedeći put ići pješke ili biciklom. Smijao sam se misleći da sam pobjednik, dok ona misli da je u pravu. Meni je bilo dobro.

( Đuro Radosavović )