Izborna pobjeda

Pobjedu na tek završenim parlamentarnim izborima ostvarila je Crna Gora. Najveću i najznačajniju u posljednje vrijeme, poslije one na referendumu iz 2006. Naime, broj onih glasača koji kao prvi prioritet imaju samostalnu Crnu Goru sada je mnogo veći i sa znatno manjim odzivom dijaspore. Oni drugi, ako tako imamo pravo reći, sve manja manjina, shvatili su realnost. Promjena državnog statusa nije ni spominjana u predizbornoj kampanji.

“Ulazak” u EU, kao programski prioritet svih parlamentarnih političkih stranaka i koalicija, plebiscitarno je potvrđen na ovim izborima.

Pripadnost NATO-u (evroatlantske integracije), u prioritete je navodila većina stranaka, ali je niko nije negirao kao potrebu. Ipak, kao važan prioritet, čak ispred “ulaska” u EU, NATO pripadnost su isticali, a i poslije izbora apostrofirali, neki manjiski narodi, artikulisano kroz izjave čelnika Bošnjačke stranke, značajnog činioca u konačnom saldu izbornog rezultata. Očito, još su svježa pamćenja Bošnjaka, Muslimana i Albanaca na njihovo stradanje tokom posljednje balkanske (jugoslovenske) drame, na širim prostorima, pa i na teritoriji Crne Gore.

Posebno raduje da je dan izbora prošao u korektnoj atmosferi, bez krupnijih incidenata, sa samo rijetkim mjestimičnim prepirkama, iako je ulog bio dosta veliki. E, to je prava Crna Gora, na ponos njenih žitelja. “Žestina” stranačkih lidera iz predizborne kampanje nije se prenijela na birače. Neko od “posmatrača’’ je izjavio, otprilike, “Narod je za peticu!”. Naravno, za onu peticu koja je odlična ocjena. Tu se nema šta dodati.

Narod Crne Gore politički “sazrijeva” jer je izvjesno da na ovim izborima nije pretežno glasao navijački, pod sloganom “e, vala, glasaću ih i ovoga puta, i uvijek, makar što da se desi , jer su mi miliji od 'onih tamo'”. (Vjerovatno i zbog toga što u vremenskom intervalu izbora punoljetstvo stekne nekoliko desetina hiljada ljudi). Rezultatii to potvrđuju. Dobar izborni rezultat ostvarila je stranka koja se tek nedavno pojavila na političkoj sceni Crne Gore, sa pretežno “novim licima”.

Sve parlamentarne stranke, prema prvim izjavama njihovih čelnika, zadovoljne su rezultatima izbora (i treba da budu) osim Socijalističke narodne partije (SNP). Za svoj neuspjeh najviše je sama kriva. Ne može se predugo biti protiv nečega i živjeti od toga. Ovom narodu je trebalo preciznije reći za šta si, pa ako se to njemu svidi, eto povjerenja, eto glasova. (Očito, dio stranke je to shvatio.) Predugo smo bili držani u situaciji “ili,ili”, “biti il ne biti”, kada “zlo se trpi od straha gorega”. Liči da je to vrijeme iza nas.

I pored sve predizborne buke i treske “namjestilo” se da manjiske stranke (stranke manjinskih naroda) odrede kako će se formirati vlada, pa samim tim značajno će odlučivatii koliko će ta vlada trajati. Prevelika odgovornost. Princip tzv. “pozitivne diskriminacije” uveden je zbog sasvim drugačijih razloga da manjine ne bi trpjele posljedice moguće sebične većine.

Siguran sam da i one (manjinske stranke) nijesu presrećne zbog nastale situacije. Kako god odluče, pola Crne Gore će biti nezadovoljno. Nije ih trebalo dovesti u takvu situaciju. Lakše bi bilo svima da makar i jedan glas više na samim izborima odlučuje ko će formirati Vladu. No, zakone smo usvojili i moramo ih poštovati.

Stranke manjinskih naroda zaslužile su naše maksimalno povjerenje da će i ovoga puta uraditi najbolje za Crnu Goru. Uradile su to i prije šest godina u odsudnom trenutku za ovu državu. Nikada to nijesu “fakturisale”, a veoma rijetko i spomenule, i to samo onda kada (opravdano) nijesu bile zadovoljne odlukama “većine”, potvrdjujući time da su svoji na svome.

Još uvijek su, ipak, sve karte na stolu. Koalicije i stranke i poslije izbora izjavljuju da neće sa ovim ili onim. Sjećam se tih izjava, jer neke sadašnje koalicije su bile nezamislive prije 15, 10 ili 5 godina, a sada su “grlo i duša”. Teško će se partije odreći svojih sadašnji moći, pa da se odluke suštinski donose na Vladi i u Skupštini.

Ko god da formira Vladu, ima istorijsku odgovornost da realizuje svoja programska opredjeljenja i predizborna obećanja, odnosno one zadatke koje je pred nas postavila Evropska zajednica. Prema optimističkim očekivanjima nova Vlada, na kraju punog mandata, mogla bi preciznije saopštiti dan kada ćemo postati punopravna članica ujedinjene Evrope. Ulaskom u EU bićemo uređenija država, ali paralelno, i ne manje odgovorno, Vlada mora raditi da budemo i bogatija država sa životnim i svakim drugim standardom, takođe evropskim.

Buduća vlast ima i drugu odgovornost da joj “kopanje po greškama” (a greške mogu napraviti i vlast i opozicija) ne bude glavno zanimanje. Ima i prečih stvari, a učinjene greške, ma čije bile, neće pobjeći, a većina se u “hodu” može ispraviti.

Za početak dovoljno je da se pravi što manje novih. I u “moje vrijeme” bilo je slučajeva da novi direktor potroši pola mandata tražeći greške prethodnika, zaboravljajući zašto je došao, a druga polovina “nišaneći” novo radno mjesto. Nijesu upamćeni kao usrećitelji preduzeća.

Posebnu odgovornost ima Skupština Crne Gore da ne bude á priori podijeljena prema strankama, nego prema kvalitetu predloženih odluka. Dosta bi značilo da poslanici ponekad, sa razlogom, iskažu neslaganje sa predlogom “svoje” Vlade, ako taj predlog nije dobar. To će i Vladu učiniti odgovornijom.

Teško je u Crnoj Gori očekivati da se formira vlada narodnog jedinstva, ili ekspertska vlada. Ako se na kraju formira stranačka vlada, najbolje bi bilo da to bude vlada koalicije “Evropska Crna Gora” i “Pozitivne Crne Gore”. Programski su slične, Pozitivna je, opravdano, kritikovala evidentnu slabost dosadašnje vlasti i na taj način privukla one ljude koji su predugo čekali da ta vlast krene u brže reforme, naročito poslije referenduma, od kada nema dobrih opravdanja za neučinjeno ili loše učinjeno.

Za Crnu Goru je bolje da vlast ima dobru “unutrašnju kontrolu” nego da se po svaku cijenu obezbijedi matematička većina, koja garantuje apsolutnu vlast, a znamo što to znači. Samo prihvatanje “Evropske Crne Gore” da uđe u koaliciju sa Pozitivnom je najbolji znak da je ta koalicija spremna na promjene. Na bolje, svakako.

Takva vlada će biti onoliko stabilna, koliko će biti, objektivno uspješna. A politika je kažu, “vještina mogućeg”.

( Miloš Šušter )