Solarne baklje ili unutarzemaljske sile

Neuobičajeni niskofrekventni šumovi zabilježeni su tokom 2011. godine na različitim tačkama planete: u Češkoj, SAD-u, Holandiji, Meksiku, Budimpešti (http://znanost.geek.hr). Uzroci ovih neobičnih šumova nepoznati su u većini slučajeva, a u intervjuu sa akademikom Elhinom Kalilovim, objavljenom krajem januara 2012. na stranici časopisa GeoChange Journal (www.geochangemag.org) ponuđeno je naučno objašnjenje.

Prof. dr Elhin Kalilov (Elchin Khalilov) je azerbejdžanski geofizičar, stručnjak na polju geodinamike i geotektonike.

Gospodine Kalilov, kakva je priroda neobičnih niskofrekventnih zvukova koje je prijavio veliki broj ljudi sa svih strana svijeta od ljeta 2011. godine? Mnogi ih nazivaju „zvukom apokalipse“. Informacije o tome stižu iz cijelog svijeta: iz SAD-a, Velike Britanije, s Kostarike, iz Rusije, Češke, Australije itd.

KALILOV: Analizirali smo snimke tih zvukova i otkrili smo da većina njihovog spektra leži unutar infrazvučnog raspona, odnosno u rasponu koji ljudi ne mogu čuti. Ono što ljudi čuju je samo maleni dio stvarne snage tih zvukova. To su nisko-frekventne akustične emisije u razmaku između 20 i 100 Hz modulirane ultra-niskim infrazvučnim talasima od 0,1 do 15 Hz. U geofizici se nazivaju akustično–gravitacionim talasima; formiraju se u gornjoj atmosferi ili tačnije, na granici atmosfere i jonosfere. Mnogi su uzroci nastanka tih talasa: potresi, vulkanske erupcije, uragani, oluje, cunamiji itd. Međutim, razmjer primijećenih šumećih zvukova, u terminima područja koje je pokriveno i njihove snage, daleko premašuju one koji mogu biti stvoreni navedenim fenomenima.

U tom slučaju, što bi moglo uzrokovati taj šum na nebu?

KALILOV: Prema našem mišljenju, izvor tako snažne i ogromne manifestacije akustično–gravitacionih talasa morali bi biti veliki energetski procesi. Ti procesi uključuju snažne solarne baklje i ogroman energetski tok koji stvaraju dok brzaju prema Zemljinoj površini i destabilizuju magnetosferu, jonosferu i gornju atmosferu. Dakle, efekti snažnih solarnih baklji – učinak udarnih talasa u solarnom vjetru, tokovi zrnaca i rafala elektromagnetnog zračenja – glavni su uzroci stvaranja akustično–gravitacionih talasa nakon povećane solarne aktivnosti.

2013/2014. godine solarna će aktivnost dostići svoji vrhunac amplitude za koji smo predvidjeli da će biti od 1,5 do 1,7 puta veći od amplitude 23. ciklusa

S obzirom na porast solarne aktivnosti, koja se ispoljila u većem broju i energijom solarnih baklji od sredine 2011. godine, možemo pretpostaviti da postoji velika mogućnost uticaja značajnog povećanja solarne aktivnosti na stvaranje neobičnih šumova koji dolaze s neba.

Potrebno je naglasiti da je solarna aktivnost od početka 2012. godine počela naglo da raste sa svojim amplitudama koje su značajno više od svih predviđanja koja su pružile mnoge uticajne naučne institucije u 2010. i 2012. godini.

U međuvremenu, primijećeno povećanje solarne aktivnosti potpuno je u skladu s prognozama međunarodnog odbora GEOCHANGE objavljenih u Izvještaju Odbora u junu 2010. godine. Ukoliko se nastavi ova stopa rasta solarne aktivnosti, njena će amplituda do kraja 2012. godine biti veća od amplitude 23. solarnog ciklusa, a 2013/2014. godine solarna će aktivnost dostići svoji vrhunac amplitude za koji smo predvidjeli da će biti od 1,5 do 1,7 puta veći od amplitude 23. ciklusa.

Ali rekli ste da uzrok „nebeskog šuma“ može ležati i unutar Zemljinog jezgra. Što to znači?

KALILOV: Postoji još jedan mogući uzrok tih zvukova, a on može ležati u Zemljinom jezgru. Činjenica je da je ubrzani otklon Zemljinog sjevernog magnetnog polja porastao za više od 5 puta od 1998. do 2003. godine i danas se nalazi na istom nivou, što ukazuje na intenziviranje energetskih procesa u Zemljinom jezgru, s obzirom da su to procesi u unutarnjem i spoljnom jezgru koji tvore Zemljino geomagnetno polje. U međuvremenu, kao što smo već izvijestili, 15. novembra 2011. godine, sve ATROPATENA geofizičke stanice, koje snimaju trodimenzionalne varijacije Zemljinog gravitacionog polja, gotovo su istovremeno zabilježile snažan gravitacioni impuls.

Stanice su raspoređene u Istanbulu, Kijevu, Bakuu, Islamabadu i Džakarti dok su prva i posljednja međusobno udaljene oko 10 hiljada kilometara. Ovakav je fenomen moguć samo ako je izvor ove emanacije na nivou Zemljinog jezgra. To otpuštanje ogromne energije iz Zemljinog jezgra krajem prošle godine bilo je neka vrsta početnog signala koji ukazuje na prelaz Zemljine unutrašnje energije u novu aktivnu fazu.

Jačaju energetski procesi u Zemljinom jezgru

Intenziviranje energetskih procesa u Zemljinom jezgru može modulirati geomagnetno polje koje, kroz lančane fizikalne procese na nivou jonosfersko–atmosferske granice, stvara akustično–gravitacione talase zvučnog spektra koje su ljudi čuli u obliku zastrašujućeg niskofrekventnog zvuka na različitim mjestima naše planete.

U oba slučaja, iako su uzroci akustično–gravitacionih talasa prilično razumljive geofizičke prirode, oni su i pokazatelj očekivanog značajnog povećanja solarne i geodinamičke aktivnosti naše planete. Nema sumnje da procesi u jezgru upravljaju unutrašnjom energijom naše planete, pa bismo zbog toga do kraja 2012. godine trebali očekivati oštar porast jakih potresa, vulkanskih erupcija, cunamija i ekstremnih vremenskih događaja čiji će vrhunac biti u periodu između 2013. i 2014. godine.

Kako predvidjeti erupcije na Suncu?

Iako je Zemlja daleko od Sunca i njegovih solarnih baklji, one mogu da proizvedu spektakularne efekte na Zemlji, kao na primjer kada nabijene Sunčeve čestice dosegnu našu planetu i u odnosu sa Zemljinim magnetnim poljem stvaraju magična polarna svjetla na noćnom nebu, tzv. auroru borealis.

Vrlo je teško prognozirati ove solarne erupcije, jer nema znakova koji ukazuju na njihovu pojavu. Ipak, postoji neka povezanost sunčevih pjega i aktivnih područja sa sunčevim bakljama.

Zemlja u poređenju sa solarnom bakljom od 31.8.2012.

Tako na primjer, američka ustanova US National Oceanic and Atmospheric Administration (NOAA) daje relevantnu kratkoročnu prognozu. Kad je Sunce pokazalo svoju impresivnu moć izbacivši masivnu baklju 31. avgusta ove godine, NASA je načinila snimak.

Fotografije su snimljene iz opservatorije posebno dizajnirane za posmatranje Sunca. Erupcija plazme dogodila se u donjem lijevom uglu Sunca. Snimci posjeduju oštrinu od 304 i 171 angstrema, od čega astronomi imaju velike koristi pri posmatranju Sunčeve atmosfere, odnosno korone.

Preko tih snimaka dolazi se do boljeg uvida u koronina izbacivanja (coronal mass ejection ili kraće CME).

Plava planeta “cvrkuće”

Početkom septembra dva satelita koje je lansirala NASA zabilježili su zvuke radio talasa koje odašilje Zemljina magnetosfera. Ovi zvuci, koji su odranije poznati, popularno se nazivaju “Zemljina pjesma” ili “Zemljin hor”.

Zvuče kao zvižduci ili fijukanje a frekvencija im je takva da bi ih ljudsko uho zapravo moglo čuti, što je, međutim, nemoguće iz praktičnih razloga, jer bi zahtijevalo da se u svemiru nalazite bez kacige.

NASA-ini RBSP sateliti slijede jedan drugog kroz Zemljine eliptične orbite, ponekad na visini od samo 600 kilometara iznad površine Zemlje, a ponekad na 32.000 kilometara

Osim toga, zvuk ne putuje kroz vakuum. Zvuke su zabilježili sateliti blizanci RBSP (Radiation Belt Storm Probe), poslati u svemir 30. avgusta ove godine. Krejg Klecin sa Univerziteta u Ajovi, glavni istraživač električnih i magnetnih instrumenata na satelitima, objasnio je da je “Zemljin hor” poznat već decenijama. - Ljudi su ga ponekad “lovili” na radio aparatima, zvučao je kao cvrkut ptica.

Češće bi se čuo ujutro nego kasnije tokom dana pa su ga zbog toga i zbog “cvrkuta ptica” ponekad nazivali i “jutarnji hor”. Konkretan izvor ovih zvukova su energetske čestice u gornjim slojevima Zemljine magnetosfere. S obzirom na to da se nabijene solarne čestice zabijaju u unutarnje i spoljne radijacione pojaseve oko Zemlje, ostaju zarobljene u njima, “jurcajući” nasumično unutar njih, i to je ono što proizvodi “cvrkut”.

NASA-ini RBSP sateliti slijede jedan drugog kroz Zemljine eliptične orbite, ponekad na visini od samo 600 kilometara iznad površine Zemlje, a ponekad na 32.000 kilometara.

Njihov primarni cilj je istraživanje Van Alenovih pojaseva koji okružuju Zemlju, pogotovo raznih čestica koje sačinjavaju radijacione pojaseve. Van Alenovi pojasevi su nizovi čestica koje stižu u Zemljinu blizinu iz solarnih vjetrova i “zapinju” u Zemljinom magnetnom polju.

( Slobodan Čukić )