Na pomen Tita u Sjevernoj Koreji možete uraditi i ono što je strogo zabranjeno

Sam dolazak na aerodrom u Pjongangu ostavio je na mene utisak da ovdje i nije toliko loše kako sam zamišljao.

Aerodromska zgrada je bila potpuno nova, a procedure su na granici bile jako neobične.

Ovdje se na posebnom formularu mora popuniti spisak tehničkih stvari koje nosite sa sobom, a onda će vam carina sve to iskontrolisati, a torbe posebno skenirati jer je zabranjeno unijeti kamere sa objektivima dužim od 150 mm.

Ukoliko imate “nepoželjnu” kameru i objektiv, ista će biti privremeno oduzeta, a može se preuzeti na izlasku iz države.

Kada se sve to obavi, na izlazu možete uzeti taksi i odvesti se do hotela u kome ste rezervisali smještaj ukoliko niste otišli preko neke ovlašćene agencije.

Taksijem se posjetioci mogu odvesti samo do Pjongjanga, a ukoliko želite posjetiti ostatak države, za tako nešto će vam biti potrebne specijalne dozvole, a za svaki sljedeći grad, treba izvaditi posebnu dozvolu.

Ja sam se odlučio da za devet dana posjetim što je moguće više mjesta i uspio sam u tome.

U gradove Kumgang i Kaesong, koji se nalaze na jugu države, pri samoj granici sa Južnom Korejom, jako je teško doći, ali sam i to uspio obići.

Na putu prema ovim gradovima je veliki broj vojnih kontrolnih punktova sa obaveznim zaustavljanjem uz obaveznu kontrolu.

Procedure su bile jednostavne za nas i naš automobil sa službenim registarskim tablicama, dok je za mnoge bicikliste, pješake i vozače zaprežnih vozila ova procedura bila malo sporija.

Kaesong DMZ

Posebna čar na ovom putovanju je bio moj odlazak u Kaesong i ulazak u demilitarizovanu zonu između Sjeverne i Južne Koreje.

Krećem za Kaesong. Grad na jugu države koji je ujedno i granični prelaz sa Južnom Korejom, a udaljen je 230 km od Pjangjonga.

Na samom izlasku iz Pjangjonga ulazimo na autoput sa po četiri kolovozne trake u oba pravca.

Uz put smo sretali veliki broj mještana iz okolnih sela koji su se biciklima uputili na posao u Pjongjang.

Svoja bicikla su vozili na uskom puteljku pored autoputa. Put je bio tako usko napravljen da su se na njemu jedva mogli mimoići dvije osobe. Ovo mi je bilo utoliko interesantnije jer je sa druge strane autoputa postojala ista takva staza ali u kontra smjeru i znao se red.

Svo su vozili u koloni, pješaci su takođe hodali u koloni istom stazom.

Išli su jedan za drugim kako pješaci tako i biciklisti. Niko im nije dolazio iz kontra smjera, jer je kontra strana namijenjena za pješake i bicikliste koji dolaze sa suprotne strane.

Sa oduševljenjem sam posmatrao sve ovo i bio prijatno iznenađen.

Svi su bili kao jedan, znao se pravi red, iako je sve ovo bilo na sporednom putu koji je bio smješten između autoputa i obradivog poljoprivrednog zemljišta.

Kako smo se udaljavali od Pjongjanga, tako je bilo sve manje pješaka i biciklista, ali je sve više bilo seljaka koji su vrijedno radili na svojoj zemlji.

Za razliku od Pjongjanga, gdje su putevi bili besprekorni, na putu prema Južnoj Koreji je put bio katastrofalan.

Autoput je bio uništen i ni približno nije ličio na put kojim se može voziti brzinama većim od 100 km/h.

Uz sam put je bilo više službi koje su održavale autoput ali sve je to izgledalo toliko tužno i siromašno da mi je bilo žao gledati ih dok nalažu vatru i u kotlovima tope katran da bi kasnije zakrpili rupe kojih ima duž cijelog puta.

Vreli katran su nosili na rukama i razmišljao sam šta im se sve može desiti ukoliko im pukne drvena motka sa kojom vrše transport istopljenog katrana.

Ovaj posao su obavljali sve generacije, a bilo je i puno djece koja su pomagala starijima.

Sve mi je to više ličilo na radnu akciju nego na radnike firme koja se bavi održavanjem puteva.

Duž cijele površine puta je bilo automobila i motora kojima je od silnih rupa bila oštećena guma, a mnogi i nijesu imali rezervnu gumu, tako da su se na samom autoputu mučili da osposobe oštećenu gumu, a nekima su bili oštećeni i trapovi od silnih udara i zaglavljivanja točka u nekoj rupi.

Sve ovo mi je djelovalo jako tužno i podsjećalo na neke afričke puteve, jer ovako nešto nisam očekivao da vidim u zemlji koja važi za nuklearnu silu i u kojoj je oko trećina punoljetnog stanovništva vojno sposobna i radi pri vojsci.

Posebno je ovo šokantno zbog činjenice da su ovo autoputevi sa po četiri trake u oba smjera.

U Pjongjangu ovako nešto je nemoguće vidjeti.

U Pjongjangu sve funkcioniše besprekorno, a bulevari izgledaju kao avionska pista.

Na više mjesta je stajala saobraćajna policija ali nas ni jednom nijesu zaustavili i nije mi bilo jasno zašto tu stoje i koga oni to kontrolišu, kada uglavnom prođe mali broj automobila, te poneki kamion, autobus ili motor.

Dok ovo pišem, već je prošlo nešto više od sat vremena, a do sada nas nije pretekao niti jedan automobil niti smo mi nekog pretekli, osim što smo sretali vozila koja su bila u kvaru.

Još uvijek mi nije jasno zbog čega ih ima u tolikom broju kada u toku dana ne prođe više od nekoliko stotina automobila, a pri tom sam siguran da je veća polovina vlasništvo vojske.

Na putu smo se zaustavili na dva mjesta kako bi se osvježili, a ovakvih mjesta ima uz put na svakih dvadesetak kilometrara.

U ovim restoranima se može pojesti odličan obrok i popiti šta god poželite.

Razlika u cijeni je ogromna, tako da pivo ili neki sokovi domaće proizvodnje budu i do pet puta jeftiniji od uvoznih koji su uglavnom iz Evrope ili Kine.

Nastavljam svoj put i na pedesetak kilometara pred sam dolazak u Kaesong, bila su još četiri vojna punkta, a korišćenje kamera u ovoj zoni je bilo izričito zabranjeno.

Kada smo prilazili kontrolnim punktovima, nije nas niko kontrolisao, već smo prošli uz veoma kratko zaustavljanje koje je trajalo ne duže od desetak sekundi.

Najviše vojnika je bilo na održavanju visokih betonskih stubova koji su bili postavljeni duž cijelog puta prema Pjongjangu.

Ovi stubovi su širine 3×3 metra, a visoki su desetak metara i služe kao stub odbrane ukoliko bi počeo eventualni rat, te bi se miniranjem istih blokirala cesta koja vodi u Pjongjang, te na ovaj način blokirati put neprijateljskoj pješadiji i mehanizaciji.

Stižem u Kaosang

Kaosang je bio prva prijestonica Koreje, kojom je tada vladala dinastija Korjo, po kojoj je Koreja i dobila ime.

Panmun, posljednje naseljeno mjesto na putu prema Demilitarizovanoj zoni i granici sa Južnom Korejom.

Doći u Panmun znači da treba izvaditi nekoliko specijalnih dozvola i prijaviti se najmanje mjesec dana pred put kako bi sve potrebne dozvole bile na vrijeme izdate.

Kada sam došao do granice, čekali smo oko sat vremena da nam se dozvoli ulazak u demilitarizovanu zonu.

Ovo je jedna od rijetkih granica koja ima tri granične linije.

Sa obje strane su dva pojasa širine četiri kilometra, a zone su podijeljene na po dva km sa obje strane.

Međunarodnim ugovorom, ovdje je zabranjeno korišćenje teškog naoružanja, a lako naoružanje se može koristi u slučajevima da neko pokušava da nelegalno pređe granicu, a samom tim i pobjegne iz Sjeverne u Južnu Koreju.

Dok smo prolazili Demilitarizovanom zonom, usput je bilo živo.

Vojnici su održavali put i sadili cvijeće pored puta, dok su mještani koji ovdje imaju svoje parče zemlje, predano radili i obrađivali je.

Nisam mogao ni pretpostaviti da je u ovoj zoni dozvoljen ulazak civilima, a na ovo pitanje sam dobio odgovor da pri granici mogu živjeti samo ljudi od povjerenja, a samo najlojalniji vojnici i oficiri mogu ovdje služiti vojni rok.

U pojasu od dva kilometra smo imali još dvije rampe, ali nas niko nije zaustavio niti kontrolisao.

A i ne znam zašto bi, jer proći prvu kapiju i doći do nje, zahtijeva puno truda i specijalnih dozvola.

U prvoj zoni su bili visoki zidovi opasani bodljikavom žicom, a sve ovo je po mojoj slobodnoj procjeni bilo nemoguće preskočiti, a da i ne spominjem još koliko je sličnih barikada bilo na “putu spasa” kako ga mnogi nazivaju.

Ukoliko neko uspije pobjeći u Južnu Koreju, a takvih je bilo, isti odmah dobijaju svu njegu, materijalnu pomoć i državljanstvo Južne Koreje, a porodica prebjegle osobe može imati ni kriva ni dužna velike neprijatnosti.

Kada sam stigao u Demilitarizovanu zonu, šokirao sam se kada su mi dozvolili da snimim vojne objekte, što je u Sjevernoj Koreji izričito zabranjeno.

Osim što sam snimio sam prelaz i objekte, iznenađenje je bilo još veće kada su mi dozvolili da se slikam sa oficirom i vojnicima.

Slučajno sam pitao, jer sam osjetio veliko raspoloženje kod oficira koji me je unutra uveo i pomogao mi sa snimim sve što želim, jer sam mu rekao da dolazim iz Crne Gore.

Pitao me je, da li je to Jugoslavija, Josip Broz Tito?

Potvrdio sam mu, a njegovom oduševljenju nije bilo kraja.

Uz osmjeh mi je pričao o Titovoj posjeti njegovoj državi, a o tome se ovdje i dan-danas govori, a često i spominje na državnoj televiziji čak i nakon 41 godinu.

Posjetio sam svaku porostoriju gdje se potpisuje primirje ili neki važan dogovor.

Ovdje se to uvijek čini uz prisustvo međunarodnih posrednika, tako da na jednom stolu, onom koji predstavlja Južnu Koreju, plava zastava UN-a, dok je drugi sto rezervisan za domaćina i na njemu je zastava Sjeverne Koreje.

Uz pregovaračku prostoriju, ovdje se nalazi još nekoliko objekata.

Tu su sedam kontrolnih punktova kroz koje mora proći svako ko prođe ovaj granični prelaz i glavna moderna zgrada u kojoj je smještena administracija, a na njoj je bilo na desetine kamera uperenih na sve strane.

Završio sam posjetu Kaesongu, a samim tim bio jako uzbuđen jer sam bio na možda najrigoroznijem graničnom prelazu na Planeti, a samim tim, zadovoljstvo je mnogo veće jer je sve ovo bilo na teritoriji Sjeverne Koreje, koja je ujedno i najzatvorenija zemlja na planeti.

Ovdje sam boravio puna tri sata, razgovarao sa oficirom koji mi je na najljepši mogući način objasnio kako funkcioniše ovaj prelaz i na kraju mi je ponosno rekao kako će se njihov lider Kim Džong Un sastati sa južnokorejskim predsjednikom Mun Jae Inom.

Rekao sam mu da će se nešto promijeniti na bolje, te da će sastanak sigurno biti korektan i uspješan na šta mi se osmjehnuo i stisnuo mi pesnicu kao pravi vojnik.

Bio sam u pravu.

Samo par dana nakon moje posjete Kaesongu, Panmunu i DMZ, odnosi dvije Koreje su krenuli sa mrtve tačke još od sada već davne 1953. godine, a za par mjeseci se planira potpisivanje primirja baš na ovom mjestu.

Iskreno se nadam da će se jednog dana Sjeverna i Južna zvati samo Koreja, da će mnoge porodice ponovo biti sastavljene i da će građani Sjeverne Koreje osjetiti pravu slobodu i imati malo veća prava kao ljudska bića.

Drago mi je što ću biti dio istorije i neko ko je uspio vidjeti i posjetiti nešto sto je već do juče bilo nezamislivo.

D.P.R.K. i građani ove zemlje su na mene ostavili veoma pozitivan utisak, te se nadam da ću je u što skorije vrijeme ponovo posjetiti.

edinkrnic.me

Galerija

( Edin Krnić )