Argentina 1978: Tango Marija Kempesa

Bila je to godina rođenja prve bebe začete vantjelesnom oplodnjom, godina legalizacije abortusa i godina kada se pojavila sida, iako se ta opaka bolest još nije nazivala tim imenom.

A Svjetsko prvenstvo u fudbalu vratilo se u Južnu Ameriku. Na vlasti u Argentini 1978. godine bila je vojna hunta generala Videle, čiji je režim bio trn u oku mnogim demokratijama širom svijeta.

Zato se u velikom broju evropskih država vodila rasprava oko toga da li treba bojkotovati Svjetsko prvenstvo u Argentini. Na kraju, sve selekcije koje su kroz kvalifikacije stekle to pravo, krenule su preko Atlantika. Dosljedan sebi jedini je ostao najveći holandski fudbalski sin Johan Krojf, koji je ispunio obećanje dato vjerenici Deni da neće putovati u takvu Argentinu.

Na ceremoniji svečanog otvaranja na stadionu „Monumental” u Buenos Ajresu, general Videla je, uz zvuke vojničkog marša, uručio odlikovanje predsjedniku Fife Žoau Avelanžu. I dok je nekoliko kilometara odatle punom parom radilo mučilište pod nazivom „Vojna mašinska škola”, Avelanž je pred kamerama izjavio:

“Svijet konačno može da vidi pravo lice Argentine”.

Nekoliko dana kasnije, pridružio mu se kapiten SR Njemačke Berti Fogts.

"Nisam primijetio nijednog političkog zatvorenika. Argentina je zemlja u kojoj vlada red".

Sa Holandijom bez Krojfa i SR Njemačkom bez Franca Bekenbauera, domaća selekcija, koja je imala razornog i raskošnog napadača Marija Kempesa, bila je glavni favorit za osvajanje Mundijala, iako u sastavu nije bilo tadašnjeg čuda od djeteta - Dijega Armanda Maradone.

U posljednjem meču u grupi druge faze, Argentincima je bila potrebna pobjeda nad Peruom od najmanje četiri gola razlike da bi se plasirali u finale. Brazilci, koji su navijali za Peru, prerano su se poradovali - „gauočosi” su slavili sa 6:0 u utakmici za koju su mnogi posumnjali da je neregularna. Zvaničnih reakcija, naravno, nije bilo.

Peruanci su dva dana kasnije kamenovani po povratku u Limu.

"To se zna, o tome su pisane i knjige. Nikada nije pokrenuta istraga, ali to ne znači da se nije dogodilo", rekao je, mnogo godina kasnije, Peruanac Hose Velaskes, jedan od aktera meča.

U knjizi autora Davida Jalopa “Kako su ukrali Svjetski kup” piše da je Videla preko Karlosa Lakosta, predsjednika Organizacionog odbora, ponudio Peruancima 50 miliona dolara i 35 hiljada tona pasulja, da bi pustili utakmicu.

Holanđani su imali problema na startu, poraženi su od Škotske sa 3:2, ali su ipak uspjeli da prođu u drugu fazu. Kasnije se razigrao Robi Rensenbrink i problema nije bilo - „narandžasti” su se pobjedama nad Austrijom i Italijom, te remijem sa SR Njemačkom, drugi put uzastopno plasirali u finale.

Finalna utakmica odlučena je u produžetku - „gaučosi” su slavili sa 3:1 nakon što je Holanđanin Rensenbrink pogodio stativu kod rezultata 1:1 u drugom minutu nadoknade regularnog toka.

Izabranici Cezara Luisa Menotija su, ipak, zasluženo slavili, neuhvatljivi Mario Kempes (dva gola) bio je prebrz za odbranu Holanđana.

Na kraju, Avelanž je kapitenu „gaučosa” Danijelu Pasareli uručio pobjednički pehar, a razdragana masa okupirala je ulice Buenos Ajresa. Prilikom dodjele trofeja, Holanđani su odbili da pozdrave vođe argentinske Vojne hunte.

Argentincima je ostala titula svjetskog šampiona, veličanstveni stadioni i novi aerodromi. Najstariji njemački novinari tada su priznali da ih je Mundijal 1978. godine podsjetio na Olimpijske igre koje je Hitler 1936. organizovao u Berlinu.

Troškovi izgradnje ostali su tajna, nikada se nije saznalo koliko je potrošeno miliona dolara da bi se svijetom pronijeli osmijesi srećne zemlje pod vojnim starateljstvom.

Treće mjesto zauzeo je Brazil, četvrta je bila Italija, a nova lopta, koja je dobila ime „Tango”, najbolje je slušala Marija Kempesa koji je šest puta poslao u mrežu.

Jugoslavija nije prošla kvalifikacije - u grupi sa Francuskom i Rumunijom zauzela je posljednje mjesto.

( Danilo Mitrović )